Laudato si

”Laudato si“ (”Hvaljen budi“) – tako počinje Il Cantico delle Creature, ili Pjesma stvorenja, kako se najčešće prevodi pjesma Franje Asiškog. Pjesmu je Franjo ispjevao u doba najveće krize, dvije godine prije smrti. Još od povratka s Istoka patio je od sve to jače upale očiju te ga, uz posvemašnju iscrpljenost organizma, posve shrvala. Klara ga je smjestila u zamračenu sobicu pored crkvice sv. Damjana.

Pedesetak dana Franjo je ostao tu ležati, ne podnoseći ni najmanji zračak sunca danju, ni najmanji odsjaj vatre noću. Oči su ga strašno boljele te nije mogao spavati, a na miru ga nisu ostavljali ni miševi trčeći mu preko tijela. Tjelesnim patnjama pridruživale su se brige: u svjetlu Božjega poziva što ga je doživio upravo ovdje u crkvici sv. Damjana – ”Franjo, idi i popravi moju ruševnu kuću!“ – sve što je bio poduzeo sada mu se činilo kao neuspjeh. Doduše, mnogo braće mu se pridružilo, ali sve može od danas do sutra biti dovedeno u pitanje.

Kršćanska doktrina ima jedan temeljni nedostatak: ona vrijedi isključivo za ljudska bića; štoviše, gotovo da svoju apsolutnu brigu za čovjeka temelji na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja. Ona je, na neki način, pokidala ontološku vezu ljudi i životinja, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema ne-ljudskim bićima i prema Zemlji

Među braću se uvukla želja za moći te su među sobom raspravljali o granicama askeze i o svojim funkcijama u zajednici. Nije li to posvemašnja negacija jednostavnoga siromaštva što ga je Franjo žudio? Prikovan uza tlo, napola slijep, posve iscrpljen, što još može učiniti? Tonuti u tišinu. Moliti i čekati u noći.

Obeshrabren, gotovo očajan, jedne noći Franjo ponovno začu nutarnji glas: ”Franjo, raduj se kao da si već u mojemu Kraljevstvu!“

U tom trenu vrlo blaga svjetlost obuze mu dušu. I u tom svjetlu odjednom sve vidje novim očima: sav svijet mu se učini dotaknut slavom Božjom. ”Pošto se Franjo svega – radi Boga – odrekao, sve je na nov način – u Bogu – našao“ – kaže fra Bonaventura Duda.

Iz Franjina bića izvije se hvala koja imaše toplinu sunca, sjaj zvijezda, krila vjetra, mrmor vode, ustrajnost plamena i poniznost zemlje. Radovati se u noći također znači popravljati kuću Božju. Franjo pozva svoju subraću, sjedne i poče pjevati: […] Laudato si, mi Signore cum tucte le Tue creature…

”Pjesma stvorenja“ hvalidbeni je zanos okrenut Stvoritelju a svoj izraz nalazi u bratskom zajedništvu sa svim stvorenjima.

Dok Franjo pjeva o stvorenjima, priziva kozmičku stvarnost u kojoj se ljudska duša i materijalno stvorenje susreću i uspostavljaju skladan odnos. Svakodnevne riječi iz međuljudskih odnosa: ”brat“, ”sestra“, ”majka“, pridružene kozmičkim stvorenjima slave susret, izražavaju trajno pomirenje u kojem se čovjek i svijet ujedinjuju u primarnom jedinstvu svega stvorenoga.

Ulazak u to zajedništvo ujedno je i otvaranje čovjeka svojemu cjelovitom, potpunom biću koje sadrži i Zemlju i Nebo. Stvorenja su simbolička očitovanja čovjekova odnosa s vlastitom intimom i najdubljom žudnjom, mjesto gdje se susreće sa životom.

Ne možemo se doista, dubinski bratimiti s kozmičkim elementima a da se ne pomirimo i sa svime što ti elementi simboliziraju, tj. s vlastitom, ”intimnom arheologijom“. Franjin hvalidbeni psalam ”Pjesma stvorenja“ ne aludira na liturgijske simbole, nego stvara osobne. On je osobna Franjina liturgija, obred prihvaćanja smrti i otvaranja energijama kozmosa te izraz ushićene radosti zbog Božje svetosti.

Tek kad je problem narušavanja ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste, tek tada se pojačalo zanimanje kršćanskih teologa za dobrobit životne zajednice na Zemlji. Međutim, u većini teoloških rasprava orijentiranih prema ekološkim pitanjima govori se u posljednjih trideset godina o odnosu kršćanstva i ekologije, ali tek u nekoliko izravno o odnosu kršćanstva i ne-ljudskih bića

Kršćanska doktrina ima jedan temeljni nedostatak: ona vrijedi isključivo za ljudska bića; štoviše, gotovo da svoju apsolutnu brigu za čovjeka temelji na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja. Ona je, na neki način, pokidala ontološku vezu ljudi i životinja, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema ne-ljudskim bićima i prema Zemlji.

Još sredinom XIX. stoljeća papa Pio IX. odbio je dopustiti da se u Rimu ustanovi Društvo za sprečavanje okrutnosti prema životinjama stoga što bi takvo što podrazumijevalo da ljudska bića posjeduju dužnosti prema životinjama. Nikakve značajne modifikacije u polazištu Rimokatoličke crkve nije bilo sve do danas.

Tek je 1988. jedna službena izjava naznačila da ekološki pokret počinje utjecati na katolička učenja. U svojoj enciklici Solicitudo Rei Socialis papa Ivan Pavao II. naglasio je da “moralni značaj ljudskog razvoja ne može zaobići ni poštivanje stvorenja koja čine vidljivu prirodu, tj. kozmos” i dodao: “Nemoguće je da se po miloj volji i prema vlastitim ekonomskim zahtjevima koristimo različitim stvorenjima, živima ili neživima – a da to ne ostane nekažnjeno. Naprotiv, potrebno je voditi računa o naravi svakoga bića o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”.

Premda je suosjećanje, koje bi trebalo biti temeljnom pokretačkom snagom kršćanstva, vrlo rijetko u povijesti kršćanstva bilo jasno izraženo u odnosu na ne-ljudska bića. Međutim, ako će se kršćani i dalje zanimati za pitanja otkupljenja i spasenja, slijedi neizbježnost novoga kršćanskog stava: Nije čovjek stvorio životinje. One su sastavni dio stvorenja kao i mi. Osjećaju i trpe kao i mi. Svijest o kozmičkoj solidarnosti nalaže nam poštivanje sve prirode.

Međutim, čak i kad neki katolički etičari naglašavaju potrebu samilosnog ponašanja prema životinjama, nikada dužnost da budemo blagi prema njima ne stavljaju na istu razinu s dužnošću da budemo blagi jedni prema drugima.

Jedan od razloga je i strah da bi takav stav mogao odvesti u nekršćansko razmišljanje ili u pretjerivanje u drugom smjeru: ima mnogo Schopenhauerovih oponašatelja koji vole svog psa a mrze svoje dijete.

Tek kad je problem narušavanja ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste, tek tada se pojačalo zanimanje kršćanskih teologa za dobrobit životne zajednice na Zemlji. Međutim, u većini teoloških rasprava orijentiranih prema ekološkim pitanjima govori se u posljednjih trideset godina o odnosu kršćanstva i ekologije, ali tek u nekoliko izravno o odnosu kršćanstva i ne-ljudskih bića.

”Pjesma stvorenja“ Franje Asiškog – koja je papi Franji poslužila kao nadahnuće za njegovu encikliku ”Laudato si“ – hvalidbeni je zanos okrenut Stvoritelju a svoj izraz nalazi u bratskom zajedništvu sa svim stvorenjima. Dok Franjo pjeva o stvorenjima, priziva kozmičku stvarnost u kojoj se ljudska duša i materijalno stvorenje susreću i uspostavljaju skladan odnos. Svakodnevne riječi iz međuljudskih odnosa: ”brat“, ”sestra“, ”majka“, pridružene kozmičkim stvorenjima slave susret, izražavaju trajno pomirenje u kojem se čovjek i svijet ujedinjuju u primarnom jedinstvu svega stvorenoga. Ulazak u to zajedništvo ujedno je i otvaranje čovjeka svojemu cjelovitom, potpunom biću koje sadrži i Zemlju i Nebo

Prve važnije promjene u teološkoj misli dogodile su se između 1965. i 1975. godine, kad je ekumensko Svjetsko vijeće Crkava ekologiju stavilo u središte svoje pozornosti.

Međutim, premda se ekološka kršćanska teologija bavi ključnim temama ekologije i njezina odnosa s etikom i duhovnošću, kreće se, uglavnom, još uvijek unutar općeprihvaćena stava o nadmoći ljudskog bića nad drugima i zanima se za druga bića samo ako ona pridonose dobrobiti ljudskog bića, odnosno kada je riječi o ekološkoj katastrofi koja prijeti svijetu.

Briga za ne-ljudska bića briga je koja se tiče i našega odnosa prema Bogu koji sâm, kako svjedoče biblijski tekstovi i iskustva mističara, neprestano izražava brigu za sva bića.

Teocentrična etika tvrdi da svaki život, i ljudski i ne-ljudski, ima vrijednost po sebi i za Boga koji je, u kršćanskoj duhovnosti, temelj i čuvar svih vrijednosti.

Naš stav prema životinjama ovisi o našem metafizičkom, teološkom i filozofskom shvaćanju života. Kršćani, stoga, prema Birchu, imaju jasno određenu odgovornost da razvojno i promotivno djeluju prema ne-antropocentričnim etičkim načelima. Kada Isus kaže da “promatramo ljiljane u polju”, ne kaže da ih jednostavno pogledamo, nego promatramo. Takvo promatranje uključuje nesebičan odnos poštovanja prema integritetu ljiljana. Ugroziti ga, znači – učiniti zlo.

Jedna od ključnih tema koja bi morala biti uključena u preispitivanje teoloških stavova prema prirodi i ne-ljudskim bićima, svakako je i priznavanje činjenice da su i Crkve, svojim inzistiranjem na ljudskoj nadmoći, a udaljavanjem od temeljnoga načela Isusova učenja, te svojom šutnjom pred užasima koje je čovjek činio u ime te nadmoći, pridonijele trenutačnoj krizi, tj. ugrožavanju ekološke ravnoteže i nepoštivanju drugih bića u prirodi.

Teologija se, hoće li ostati vjerna biblijskoj tradiciji prema kojoj svemir nije stvoren samo za ljudska bića, mora osloboditi antropocentričnoga pogleda na svijet i usmjeriti biocentričnoj etici. Zatim je važno i preispitivanje shvaćanja pojma “zaštite nečijih prava”. Valja ga iz “ljudskih prava” koja se tiču isključivo odnosa među ljudima, premjestiti u područje ispravno uspostavljenih odnosa ljudskih aktivnosti i ostatka svijeta.

I ne samo u teoriji, nego i u praksi.

”Laudato si“ naslov je nove enciklike pape Franje objavljene ovih dana. Već samim naslovom, dakako, aludira na duhovnost Franje Asiškog. A preletimo li 190 stranica dugačak Papin dokument, zapazit ćemo da u njemu on premošćuje višestoljetnu manjkavost katoličke teologije kada je riječi o teologiji stvorenja. Pošto je naveo bitna mjesta ekoteologije fragmentalno prisutne u njegovih prethodnika, posebice papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI, papa Franjo razvija svoju refleksiju nadahnutu duhovnošću Franje Asiškoga s obzirom na današnja goruća ekološka pitanja

Egalitaristička etika jednoga Alberta Schweitzera i sličnih poštovatelja svih oblika života kao ravnopravnih nije dovoljna kao praktičan vodič. Proces preispitivanja temeljnih teorija ekonomskog svijeta, tako da ono ima implikacija na ekonomske institucije, još nije pravo započelo. Etički zadatak stavljen pred današnjeg čovjeka jest osloboditi sva bića od svih oblika ugnjetavanja, a to će prouzročiti radikalne promjene u našem ponašanju prema prirodi.

”Laudato si“ naslov je nove enciklike pape Franje objavljene ovih dana. Već samim naslovom, dakako, aludira na duhovnost Franje Asiškog. A preletimo li 190 stranica dugačak Papin dokument, zapazit ćemo da u njemu on premošćuje višestoljetnu manjkavost katoličke teologije kada je riječi o teologiji stvorenja.

Pošto je naveo bitna mjesta ekoteologije fragmentalno prisutne u njegovih prethodnika, posebice papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI, papa Franjo razvija svoju refleksiju nadahnutu duhovnošću Franje Asiškoga s obzirom na današnja goruća ekološka pitanja. I polazi od otajstva kozmosa te zajedništva svih bića u njemu.

Valja nam pomno i opetovano čitati.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora