Lažno bolovanje i tko tu stvarno laže?

Posljednjih mjeseci sve više u žižu javnosti dolaze informacije o tzv. ”lažnim bolovanjima” i da kontrolori Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje u tekstu HZZO) obustavljaju bolovanja za više od jedne trećine osiguranika.

Slučaj radnika koji je dobio izvanredni otkaz u splitskoj gradskoj upravi jer je za vrijeme bolovanja radio u fušu, jasno ocrtava o kakvom se društvenom problemu radi. Statistički podaci Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u posljednje dvije godine pokazuju da je putem kontrola zatvoreno više od 30 posto neopravdanih bolovanja.

Kako HZZO navodi za 2021. godinu, na naknade zbog privremene nezaposlenosti za rad izdvojeno je više od 1.6 milijardi kuna[i], s time da se na naknade isplaćene radi bolesti odnosi gotovo milijarda kuna, pa je pohvalno da se HZZO tako revno upušta u revizorske postupke ne bi li zaštitilo hrvatski zdravstveni sustav od neopravdanog korištenja bolovanja.

No bavi li se HZZO usporedbom je li duljina bolovanja općenito opravdana u odnosu na učinkovitost zdravstvenog sustava u Hrvatskoj? Takve kvalitativne analize nedostaju u izvješćima koje objavljuje HZZO, a u javnosti se najčešće ostavlja dojam da samo zloupotrebe imaju štetne posljedice po državni proračun i društvo u cijelosti.

Vrlo često, a pri tome i s velikom dozom stigme, se gleda na mišićno-koštane bolesti i to specifično na bolesti kralježnice. Kralježnica nije vidljiva golim okom, tko s njom nema problema, ne bi znao niti da postoji. A najveći simptom vezan uz bolesti kralježnice je bol, koja je subjektivna, pa se kod takvih bolesti u većini slučajeva mora pokloniti vjeru oboljeloj osobi.

Jasno da u takvim okolnostima postoji opasnost od zloupotrebe, no očekuje se da bi tada zdravstveni sustav trebao imati standardne postupke za utvrđivanje pravog stanja kako bi se na vrijeme utvrdilo pravo zdravstveno stanje neke osobe i otklonila mogućnost da se na bolovanju bude toliko dugo da se nekome isplati više biti zdrav na bolovanju, nego raditi ili da radi u fušu.

Kako to danas funkcionira u Hrvatskoj, opisat ću na teoretskom primjeru.

Je li netko lažljivac na bolovanju ili je stvarno bolestan je tema koju vrijedi istražiti šire, jer je najlakše posumnjati u osiguranika, pa treba provjeriti kako doista netko tko ima ozbiljnijih problema s bolestima kralježnice može ostvariti u Hrvatskoj odgovarajuću zdravstvenu zaštitu i u kojem vremenu, da bi se bolest izliječila, stanje stabiliziralo, osiguranik oporavio i bio spreman za posao. Ako je lažljivac, logika stvari nalaže da će liječnik to relativno brzo otkriti i sam mu zaključiti neopravdano bolovanje.

Pokušajmo, za primjer, zamisliti osobu, muškarca ili ženu u ranim 40-im godinama, koja živi na području Zagreba i da se njezine prve tegobe, jaki bolovi u dijelu lumbalne kralježnice i nemogućnost sagibanja uz otežano kretanje, javljaju 1. rujna 2022.

Sutradan odlazi liječniku opće prakse (LOM) koji joj daje protuupalne lijekove, savjetuje mirovanje i otvara bolovanje. Nakon pet dana, nema pomaka, stanje je još lošije. Tada LOM propisuje nastavak mirovanja, daje uputnicu za RTG lumbosakralne kralježnice i nastavlja se bolovanje.

Pretpostavimo da sve preglede i pretrage osoba želi obaviti u Zagrebu, zbog čega smo učinili uvid u liste čekanja[ii]. Termin za RTG je za sedam dana, ali taj nalaz je uredan. Nema ni prijeloma, nema ni većih deformacija, vide se manje degenerativne promjene sukladno dobi, no to ne objašnjava jake bolove u kralježnici i slabu pokretljivost.

Sada je sredina rujna, jedino pretragom magnetskom rezonancom (MR) LOM može vidjeti o čemu se točno radi i kuda dalje uputiti svojeg pacijenta. Ali, LOM ne može izdati uputnicu za MR bez prethodne preporuke liječnika specijalista, a to će za sada, po naravi problema biti specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije te specijalist neurolog. Daje uputnicu za oba pregleda.

Pacijent za pregled specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije treba u prosjeku čekati najmanje 59 dana, a za pregled neurologa najmanje 22 ako ga želi obaviti u Domu zdravlja ”Zagreb – Centar” ili najviše 169 dana ako ga želi obaviti u KB Merkur.

Pretpostavimo da je pregled neurologa i pregled specijalista fizikalne medicine obavio u roku od dva mjeseca i sada s tim nalazima, preporukama za MR lumbosakralne kralježnice, odlazi kod svojeg LOM dva i pol mjeseca nakon otvaranja bolovanja.

I tada, šok i nevjerica, prvi raspoloživi termin za obavljanje te pretrage u Zagrebu u jednoj od dvije zdravstvene ustanove, jest 228 dana ako će obavljati pretragu u KB Merkur. Iznimno, mogu se ponekad naći i kraći termini putem privatnih ustanova s kojima HZZO ima ugovor, ali to je neizvjesno s obzirom na to koliko se već prijavilo osoba za preglede u tim ustanovama.

Bolovi su sve jači, sada se osoba gotovo uopće ne može kretati, ne može obavljati kućanske poslove, potrebna joj je pomoć druge osobe u izvođenju svakodnevnih aktivnosti, a konačne dijagnoze nema. U takvom stanju propisani su joj i jači lijekovi – iz reda narkotika – ali ni oni nisu dovoljni. Štoviše, teško padaju na želudac, pa mora uzimati dodatno lijek za zaštitu sluznice želuca. Uz to uzima i protuupalne lijekove, ali ni oni nemaju baš nikakvog efekta. Pretraga kojom će se razjasniti cijela situacija treba se obaviti tek sredinom lipnja 2023.

Pođimo u budućnost, pretpostavljajući samo u dobroj vjeri da bi mjerila statistike ostala na razini kao iz rujna 2022. i da se ne bi pogoršalo stanje na listama čekanja, kada se već neminovno pogoršava zdravstveno stanje osobe koja čeka pretragu. Sredinom 2023. konačno MR lumbosakralne kralježnice nije dobar, pokazuje herniju diska s kontaktom na korijen živca, ali LOM ne može tu odrediti nikakvu terapiju već upućuje, s naznakom žurno na uputnicu, pacijenta na pregled kod neurokirurga. Prvi pregled je za 52 dana.

Ne birajući kod koga ide, samo da što prije dođe do nekog rješenja, osoba uzima prvi slobodan termin i sada, 11 mjeseci nakon otvaranja bolovanja odlazi na taj pregled. A kad tamo, specijaliste koji inače rade i u svojim privatnim klinikama u javnoj bolnici mijenjaju specijalizanti neurokirurgije. Mladi specijalizant, tek upisao specijalizaciju nakon završenog fakulteta, dočekuje pacijenta koji iščekuje rješenje i kaže da je to ipak za njega previše komplicirano, da je potrebno da to pogleda stanoviti liječnik specijalist s nekoliko akademskih titula pored svojeg imena. Ali on u bolnici nije dostupan, pacijente prima samo u svojoj privatnoj klinici.

U ovakvoj situaciji postoje dva rješenja. Za onog tko ima novaca, taj će platiti privatni pregled. Taj isti nije morao niti čekati sve ove silne preglede i pretrage pa možda niti biti na bolovanju prethodnih 11 mjeseci. Ali, onaj tko nema novaca, nema drugog izbora nego metodom obilaska od vrata do vrata tražiti da ga pregleda specijalist neurokirurg ili ortoped vertebrolog, pa ako nema u Zagrebu onda u nekom drugom gradu, ne birajući pritom ni nekoga tko se ističe posebnom uspješnošću ni posebnim znanjem bitnim za njegovo daljnje liječenje.

I ako ima sreće, sada će godinu dana nakon otvaranja bolovanja, konačno ipak doći na pregled kod stručnjaka za njegov problem. ”Indicirana je operativna terapija”, opet šok i nevjerica jer se čovjek uvijek nada da će izbjeći operaciju, da ima neko drugo rješenje, ali liječnik specijalist inzistira, kaže nema alternative, jer – prekasno ste došli.

Treba li tražiti drugo mišljenje? Ima pravo na njega, ali od koga, kada je jedva na ovaj pregled uspio doći? Koliko će još čekati? U međuvremenu, iznos bolovanja se sve više smanjuje, a ljuti pogledi liječnika i kontrolora da se ”mora skinuti”, uz posvemašnju stigmu varalice, lopuže i lažova koju sugeriraju masovni mediji nakon objave HZZO-a o statistikama prekinutih bolovanja, nameću osjećaj krivnje i bespomoćnosti pa uz sve te probleme još evo i oni s mentalnim zdravljem.

Pristaje na operaciju. Štura uputa na kratkoj povijesti bolesti samo piše na koji broj telefona da se javi s nalazima za predoperativnu obradu. Ide okolo po pretragama, čeka naravno kao i što je čekao ovo cijelo vrijeme i dobiva nalaze, javlja se u bolnicu za termin, a odgovor s druge strane žice: ”Nazvat ćemo vas”. Nekad prođe nekoliko mjeseci, a nekad nekoliko godina da ga nazovu.

Godinu dana nakon što je LOM otvorio bolovanje, po službenoj dužnosti je dužan uputiti zahtjev Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) za priznavanje prava na invalidsku mirovinu za svojeg pacijenta. U HZMO se provodi medicinsko vještačenje, vještaci pogledaju svu medicinsku dokumentaciju, pregledaju osiguranika i zaključe, s obzirom na to da on još uvijek čeka na operaciju da liječenje nije završeno i da zbog toga ne postoji trajni potpuni ili djelomičan gubitak radne sposobnosti. Ali, i dalje postoji privremeni gubitak radne sposobnosti, pa tako LOM nastavlja bolovanje i ono traje i traje dok treba, dok se ne završi liječenje, a kada će se završiti liječenje – sam Bog zna.

Nekome će LOM savjetovati da pokuša tražiti prilagodbu ili zamjenu radnog mjesta. Pa protagonist ove priče pomišlja, možda bi kod poslodavca mogao dobiti da radi neki drugi posao. Inače radi kod privatnika teške fizičke poslove, ali ta firma ima i druge sektore. Možda bi mogao raditi nešto u uredu, preslagivati neke papire, ukucavati u kompjuter podatke.

Javlja se svojem liječniku obiteljske medicine, koji ga šalje na medicinu rada. Liječnik, specijalist medicine rada pun je razumijevanja. Zna, u skladu s pravilima svoje struke, da kod takve bolesti nije moguće raditi bilo kakve teške fizičke poslove i daje nalaz i mišljenje da je pacijentu potrebno osigurati drugo radno mjesto.

Poslodavac prima ovu obavijest na znanje i zaključuje da drugo radno mjesto ne može osigurati, jer radnik za druga radna mjesta (u prodaji, računovodstvu i sl.) nije kvalificiran pa mu uručuje osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

I eto, nakon nekoliko godina, konačno se ”skida” s bolovanja. Prima naknadu za vrijeme nezaposlenosti, posao ne može naći i na kraju, ostvaruje naknadu iz sustava socijalne skrbi.

Od radnika do socijalnog slučaja, to je primjer puta osobe iz skupine mišićno-koštanih bolesti u Hrvatskoj. Ne mora svatko završiti kao ovaj teoretski slučaj. Tko ima platiti za zdravstvene usluge ili ima kakve veze, po uobičajenom obrascu koji uvijek funkcionira, ostvarit će svoja prava i možda se spasiti. Na vrijeme obaviti potrebne pretrage dok se stanje ne pogorša, dobiti stručno vodstvo u vezi svoje bolesti i odgovarajuća rješenja, a kada je nužno, i operativni zahvat. Tko nema, crno mu se piše.

Bolovanja za bolesne ljude su opravdana, ali je li opravdano sustavno održavati nečiju bolest? Dok je najlakše teret krivnje baciti na zloupotrebe i upirati prstom u osiguranike, isticanjem ekstremnih slučajeva, očito je teži put priznati da kvalitetnim i pravodobnim pristupom zdravstvenoj zaštiti sustav postiže svoju svrhu osiguravanjem prava na zdravlje osiguranicima, čime se i sprječava mogućnost zloupotreba.

U isto vrijeme, premijer i ministar zdravstva smatraju da je sve u redu i da su građani zadovoljni zdravstvenim sustavom. I tko tu stvarno laže?

___________________________

[i] Izvješće o poslovanju HZZO-a za 2021. godinu.

[ii] http://www.hzzo-net.hr/e_listei.htm, liste narudžbi po tipu postupaka, uvid na 1. rujna 2022.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Imaš moje parkirno mjesto, hoćeš li i moj invaliditet?
    •  Nekad se pljačkalo banke, sada su muzeji u modi
    •  ''Neistine, laži i klevete'' na račun vjerskog fundamentalizma
    •  Porast troškova života je odraz globalne neljudskosti
    •  Oportunističko iskorištavanje homofobije u političke svrhe
    •  U prljavom sustavu pravosuđu nitko ne vjeruje
    •  Svi zajedno protiv fašizma u Njemačkoj!
    •  Pravda za Split Pride 2011.
    •  Ugled policije spašava uklanjanje kukolja iz žita
    •  Ženomrzačko smo društvo jer se nasilje nad ženama ne osuđuje

> Svi tekstovi ovog autora