Lech Wałęsa: strah i gađenje

Vaša ekselencijo, gospodine predsjedniče, obraća se narančastom američkom kralju i suvladaru svijeta lučki radnik iz Brodogradilišta Lenjin u Gdanjsku, kvalificirani električar i sindikalist Lech Wałęsa: snimku vašeg razgovora s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim gledali smo sa strahom i gađenjem. Mislimo da je uvredljivo vaše očekivanje da on iskaže poštovanje i zahvalnost za materijalnu pomoć Sjedinjenih Američkih Država Ukrajini u ratu s Rusijom.

Zahvalnost zaslužuju herojski ukrajinski vojnici, koji prolijevaju svoju krv za vrijednosti slobodnoga svijeta. Oni već duže od jedanaest godina ginu u ime tih vrijednosti i za neovisnost svoje domovine, koju je napala Putinova Rusija.

Riječi električara iz Brodogradilišta Lenjin supotpisuje trideset i devet njegovih drugova, političkih zatvorenika, ili onodobnim jezikom rečeno, političkih kriminalaca od prije skoro pola stoljeća. Oni su ljudi u godinama, starci sa staračkim bolestima, pomireni da su živote uložili u opću stvar i da su se odrekli većine avantura, blagodati i užitaka koje bi im život pružio da su odlučili biti na strani svojih progonitelja.

Kada njihov predvodnik, kvalificirani lučki radnik i aktivist s golemim iskustvom, pismo koje su potpisali započinje konstatacijom da su nastup narančastog kralja, koji je nakanio vladati svijetom skupa s Vladimirom Putinom, pratili s osjećajem straha, on zapravo ne govori istinu. Ili to što kaže dio je neke više, lirske i moralne, običajne i svenarodne istine.

Jer o kakvom bi to strahu moglo biti riječi u pismu koje okrutnom narančastom kralju šalje četrdeset – s Wałęsom četrdeset – poljskih proletera, koji su, u to nema baš nimalo sumnje, sav svoj kapital uložili u iluziju o slobodi? Svaki među njima se barem jednom oprostio s vlastitim životom, barem jednom mu je, po svoj prilici, u rano jutro jednoga davnog dana, kada su mu radne kolege mladoga kagebeovca Vladimira Putina prvi put zalupale na kućna vrata, bilo jasno da će biti zgažen kao žohar i da njegova egzistencija ne vrijedi više od egzistencije žohara.

U našemu hrvatskom jeziku postoji vrlo precizan naziv za Lecha Wałęsu i trideset i devet njegovih drugova. Oni su za narančastog kralja ono isto što su i za aktualnog ruskoga cara: gamad. A s gamadi dva su načina na koji se gospoda imperatori obračunavaju. Prvi da tu gamad zgaze, da im hrska pod petama onako kao što su hrskali Allende, Imre Nagy, Džohar Dudajev, drugi je da gamad potruju novičokom, tim usavršenijim Ciklonom B.

I onda, kakvog bi moglo biti straha u toj visokomoralnoj poljskoj proleterskoj, antikomunističkoj i antiimperijalističkoj gospodi od Donalda Trumpa? Da ih, možda, nije strah za to kakav svijet ostavljaju svojim unucima? Malo je i to vjerojatno! Unuci, duhovni i biološki, Lecha Wałęse proživjet će svoje živote na način sličan Wałęsinom. Takva je, naime, sudbina Poljske i Poljaka. Nju je, po svemu sudeći, nemoguće izbjeći, jer možda je sve prolazno, ali vječna je Rusija i vječno je Brodogradilište Lenjin, koje, možda, samo mijenja imena. Kao što vječna jest i izdaja Zapada.

Wałęsa spominje strah da bi pružio kontekst i smisao riječi koja zatim slijedi: gađenje. Trumpu on želi reći kako strah kojim vlada on, američki narančasti kralj, ne podrazumijeva strahopoštovanje, nego njegov strah podrazumijeva gađenje. Zanimljivi su razlozi zbog kojih je to tako. Neki se tiču činjenice da Donald Trump nije original. On je u određenom smislu replikant. Povijest koju on od siječnja 2025. aktivno stvara, replika je niza prethodnih događaja i situacija, a u ljudi s rubova svijeta, pa tako i u Poljaka, Trump stvara vrlo živa sjećanja na ono što im se već događalo.

U rujnu 1939, najprije u petak prvoga dana u mjesecu, kada su njemačke trupe provalile preko istočnih poljskih granica, a onda u nedjelju, sedamnaestog dana u mjesecu, kada su na zapadne poljske granice navalile sovjetske trupe. Ili na ono što se Poljskoj i Poljacima zbivalo nakon 1945, za vrijeme kontinuirane sovjetsko-ruske okupacije zemlje, koja će potrajati sve do sloma komunizma. Ili na ono što se u Poljskoj zbivalo 1970, ili na ono što je započelo u prosincu 1981, kada je uspostavljena vojna diktatura. To čini emocionalni i moralni kontekst, to čini perspektivu iz koje Lech Wałęsa sa strahom i gađenjem gleda na televizijski izvještaj Trumpova zlostavljanja ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.

U njegov nastup pritom nisu upisani nikakvi nacionalistički povijesni sentimenti. Naime, ako bi kolektivna loša sjećanja bila kriterij, ako bi kriterij bilo to tko je kad otimao poljsku zemlju i nastojao Poljake prepraviti i prekovati u nešto drugo – na što su Poljaci, naravno, odgovarali istom mjerom, već koliko su to bili u prilici raditi – ako bi kriterij bilo to tko je koga protjerivao, i to kolektivno, u konvojima i u omanjim seobama naroda, ako bi kriterij bio tko je koga klao i prezirao, Wałęsa i njegovi drugovi ne samo da ne bi izazivali narančastog američkog kralja, nego bi još i podržali ruskoga cara u njegovoj invaziji Ukrajine.

U neka grdna doba dvadesetog stoljeća, i u ratu, i u miru, između Poljaka i Ukrajinaca začeta je bila grdna, međusobno istrebljivačka mržnja, koja ne samo da je proizvela više međusobnih žrtava od istodobne istrebljivačke mržnje između Srba i Hrvata, nego je stvorena puno bogatija mitološka i mentalitetna osnovica za njezin rast kroz sva buduća vremena.

Izvanredno dobro je to znao i ruski car Vladimir Putin, kada je preko svojih propagandista, geostratega i doglavnika ponudio Poljacima da po konačnom uništenju Ukrajine uzmu natrag svoje teritorije na krajnjem zapadu Ukrajine. Tu ponudu Poljaci su aktivno i glasno odbili, i to u poprilična nedoba za svoju zemlju, kada je njome vladala suštinski trumpoidna klerikalna desnica.

U tom poljskom odbijanju ponude da izdaju Ukrajinu i Ukrajince svakako je bilo nešto od tog Wałęsinog straha i gađenja. Nešto je čovjeka dostojno u tom odbijanju da se prihvati takav ishod u kojem Poljaci ne bi više bili gamad koja hrska pod petom ruskoga cara i njemačkog Führera (ili onog koji ga u ovom postmodernom i postčinjeničnom vremenu zamjenjuje).

Lech Wałęsa je, kao sindikalni vođa i politički ilegalac (sindikat Solidarnost u jednom je razdoblju bio ilegalna politička organizacija u Narodnoj Republici Poljskoj), te onda i kao politički zatvorenik, nakon pada komunizma i završetka rusko-sovjetske okupacije, postao prvi predsjednik Republike Poljske. Kvalificirani radnik, električar u Brodogradilištu Lenjin, koje je poslije ponijelo mnogo pitomije, pa samim tim i manje dramatično ime – Brodogradilište Gdanjsk, trebao je svojim autoritetom legitimirati i graditi demokraciju u Poljskoj.

Bez gimnazije i bez fakulteta, proleter, antikomunist i katolik, s brčinama iz vremena Tarasa Ševčenka, sa sebe je svukao radnički trliš i navukao tamno odijelo. Gledano iz perspektive publike na kakvoj kazališnoj ili filmskoj predstavi, to nikako nije slutilo na dobro. Bez obzira na urednu izbornu proceduru kroz koju je vrlo uvjerljivo prošao, Lech Wałęsa je na čelo Poljske došao kroz revoluciju. Zar je uopće zamislivo da škverski radnik postane predsjednik države – i to kakve i koje države! – bez revolucije? I još je 1983. čašćen Nobelovom nagradom za mir! Takvom je čovjeku bilo suđeno da se uzdigne i uzvisi, da se osjeti mesijom i da vlastita mjerila postavi kao mjerila društva i države. Tko revolucijom dospije na vlast, taj će i vladati revolucionarnim metodama.

Pritom, širina obzora jednoga brodogradilišnog električara, bogobojaznog katolika iz radničkog geta, teško da će biti veća od širine obzora njegovih komunističkih i proruskih prethodnika…

Na kraju, međutim, sve je suprotno ispalo. Wałęsa ne samo da je bio reprezentativan predsjednik Poljske, nego je pokazao sasvim neobičnu sposobnost da s tih najviših pozicija – uči. I da pritom ne zaboravlja što su on i njegovi drugovi prethodno bili. I da ne zaboravlja tko su mu uopće bili drugovi.

U vremenima koja su zatim nastupila, kada je nakon 1995. prestao biti predsjednik, a pogotovu nakon što je u Poljskoj na vlast došla neka prilično opasna, klerikalna, nacionalistička i populistička desnica, Wałęsa je umio ostati na svojoj strani, a time je umio sačuvati dobro sjećanje i na Sindikat Solidarnost i na prve godine poljske postkomunističke slobode i demokracije. I jedno i drugo silno je važno!

Čovjeka za kojeg bismo očekivali da preferira jednostavna i brza rješenja – jer, zaboga, zar nije tek kvalificirani radnik! – nisu omamili ni prevarili donositelji jednostavnih i brzih rješenja u Poljskoj. Lech Wałęsa nesumnjivo je jedan od najzanimljivijih i najimpresivnijih ljudi našega doba. Čovjek koji umije postupati sa svojim strahom.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zelenski u iskušenjima nevoljnika praškog Emila Háche
    •  Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici
    •  Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci
    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe
    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu
    •  Teofilova imaginarna domovina
    •  J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu
    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?
    •  Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija
    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava

> Svi tekstovi ovog autora