Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve

Postoje trenuci u kojima pojedinačni slučaj prestaje biti samo vijest i postaje razotkrivanje sustava, tada se više ne propituje samo krivnja jednog čovjeka, nego i način na koji institucija funkcionira, odlučuje i reagira.

Slućaj svećenika iz Gospićko-senjske biskupije M.G., upravo je takav. Nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja protiv osumnjičenog je podnesena kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela spolnog uznemiravanja iz članka 156. Kaznenog zakona.

Prema medijskim navodima, riječ je o dugotrajnom zlostavljanju maloljetne osobe u razdoblju od 2017. do 2022., pritom sjemeništarca, odnosno kandidata za svećeništvo, što ovaj slučaj čini još težim i ponovno otvara pitanja koja se ne mogu i ne smiju izbjegavati.

Ne radi se samo o tome što se dogodilo, nego i o tome kako je moguće da se takve stvari učestalo događaju unutar crkvenih struktura koje bi po svojoj naravi trebale biti prostor zaštite, a ne ugroze.

Posebnu dimenziju ovom slučaju daje i činjenica da je kriminalističko istraživanje vodila zadarska policija, što upućuje na njegovu povezanost sa Zadrom, vjerojatno i sa zadarskim sjemeništem ”Zmajević”, u kojem su se školovali i sjemeništarci Gospićko-senjske biskupije.

U tom kontekstu dodatno se zaoštrava pitanje odgovornosti, jer nije riječ o osobi s margine, nego o nekome tko se nalazi u samom središtu sustava, tajniku biskupa i kancelaru biskupije, čime ovaj slučaj poprima još ozbiljniju težinu.

Te funkcije nisu ni protokolarne ni simbolične; one pretpostavljaju visok stupanj povjerenja, neposrednu blizinu odlučivanju i aktivno sudjelovanje u upravljanju biskupijskom zajednicom. Zato ovdje više nije riječ samo o pojedinačnoj odgovornosti, nego o pitanju koje zadire u samu strukturu.

Kako je moguće da osoba kojoj se povjeravaju takve ovlasti i takvo povjerenje istodobno postaje predmet najtežih sumnji i optužbi?

Odgovor na to pitanje ne može se tražiti izvan sustava, nego u njegovoj nutrini. Imenovanja na ovakve funkcije nikada nisu slučajna; ona su rezultat niza procjena, preporuka i odluka koje pretpostavljaju određene kriterije i odgovornost onih koji ih donose.

Kada se, međutim, pokaže da osobe s takvim ovlastima i položajima dolaze pod sumnju za najteža kaznena djela, tada više nije moguće izbjeći ključno pitanje: po kojim se kriterijima povjerenje dodjeljuje i tko snosi odgovornost kada se pokaže da su te procjene zakazale.

U tom kontekstu nužno je podsjetiti na ranije odluke koje dodatno opterećuju povjerenje u crkveni sustav i onemogućuju da se ovaj slučaj promatra kao izoliran. Mons. Zdenko Križić, danas splitsko-makarski nadbiskup, koji je osumnjičenog svećenika 2016. zaredio i imenovao tajnikom i kancelarom dok je bio gospićko-senjski biskup (M. G. je čak pristupio papi Lavu XIV. s poklonima u ime Like prilikom sudjelovanja vjernika Gospićko-senjske biskupije 12. studenoga 2025. na generalnoj audijenciji u Vatikanu, op. uredništva), već je bio suočen s ozbiljnim kritikama zbog odluke da svećeniku pravomoćno osuđenom za zlostavljanje maloljetnika, nakon odslužene kazne, povjeri župničku službu https://autograf.hr/licemjerje-crkve-kao-modus-operandi/ koja uključuje izravan rad i kontakt s djecom i mladima.

Takva odluka, bez obzira na sva moguća obrazloženja, ne otvara samo pitanje pojedinačne prosudbe, nego duboko problematizira kriterije odgovornosti i razumijevanje rizika unutar sustava.

Kada se takvi obrasci ponavljaju, više ih nije moguće tumačiti kao izdvojene pogreške; oni postaju pokazatelj načina na koji sustav razmišlja, odlučuje i, što je možda najvažnije, što je sve spreman tolerirati.

U tim se okolnostima nužno otvara i pitanje reakcija nadležnih u vrijeme kada su se inkriminirani događaji navodno odvijali, uključujući i to je li tadašnji gospićko-senjski biskup, danas splitsko-makarski nadbiskup, bio upoznat s navodima i kako je na njih reagirao.

Ta pitanja dodatno se zaoštravaju kada se pogleda način na koji je institucija reagirala u sadašnjem trenutku.

Gospićko-senjska biskupija, na čijem je čelu sada mons. Marko Medo, oglasila se tek nakon što su informacije dospjele u medije, iako se, prema dostupnim podacima, svećenika istražuje već više od mjesec dana, pri čemu je prijavu podnijela sama biskupija. Time se ne otvara samo pitanje postupanja, nego ponajprije odnos prema javnosti. Zašto se o tako ozbiljnom slučaju šuti sve dok on ne postane medijska činjenica?

Takav pristup nužno dovodi u pitanje stvarnu spremnost na transparentnost i otvoreno suočavanje s problemom. U javni prostor ovaj slučaj nisu iznijele institucije, nego vjernici koji su se, vođeni zabrinutošću i nepovjerenjem, obratili medijima.

Ta činjenica sama po sebi govori više od bilo kojeg priopćenja, kada članovi zajednice osjećaju potrebu tražiti istinu izvan crkvenog sustava kojem pripadaju, to je jasan znak da je povjerenje ozbiljno narušeno.

Povjerenje se, naime, ne urušava zbog jednog slučaja, nego onda kada ljudi počnu vjerovati da sustav neće reagirati na vrijeme, ili da možda neće reagirati uopće. U takvom kontekstu kultura šutnje postaje možda i najopasniji element cijelog problema.

Šutnja koja u početku može izgledati kao pokušaj zaštite ugleda vrlo brzo se pretvara u zaštitu samog problema, a ne ljudi koji su njime pogođeni.

U kršćanskoj perspektivi istina nije prijetnja zajednici, nego njezin temelj; ondje gdje se istina odgađa započinje postupno urušavanje vjerodostojnosti. Šutnja u takvim okolnostima nikada nije neutralna, ona prestaje biti odsutnost riječi i postaje aktivan oblik sudjelovanja u nepravdi.

Istina ili sustav

Službena Katolička Crkva u ovakvim pitanjima ne ostavlja prostor relativizaciji niti izgovorima. Papa Franjo jasno je poručio da nulta tolerancija prema zlostavljanju mora biti stvarnost, a ne deklaracija, dok je Benedikt XVI. govorio o nužnosti ”dubokog čišćenja Crkve”, priznajući da su baš ovakvi propusti teško narušili njezinu vjerodostojnost.

U tom nizu danas stoji i pontifikat pape Lava XIV., koji uporno naglašava da Crkva ne smije postati zatvoren sustav koji štiti samoga sebe, nego zajednica koja mora imati hrabrosti suočiti se s vlastitim slabostima i preuzeti odgovornost za konkretne ljude.

Ako Crkva treba biti svjetlo, tada to svjetlo ne može postojati ondje gdje se istina skriva, a odgovornost odgađa i izbjegava.

Iz tog zahtjeva za istinom i odgovornošću proizlazi i njegova neizbježna zakonsko-pravna dimenzija.

Ovakvi slučajevi ne mogu i ne smiju ostati zatvoreni unutar crkvenih struktura, jer zadiru u samo središte civilnog prava i odgovornosti države. Kaznena djela protiv maloljetnika spadaju među najteže povrede ljudskog dostojanstva i zahtijevaju neovisnu, temeljitu i pravodobnu reakciju nadležnih institucija, bez obzira na položaj, ugled ili društveni status počinitelja.

U takvom okviru nema mjesta nikakvim izuzecima, ali ni sumnji u mogućnost njihova postojanja. Stoga zabrinjava činjenica da su se u javnosti pojavili glasovi vjernika koji izražavaju strah od mogućeg zataškavanja, pri čemu se spominju i okolnosti povezane s obiteljskim zaleđem osumnjičenog.

Neovisno o tome kako će se ti navodi razriješiti, sama njihova prisutnost ukazuje na ozbiljan deficit povjerenja u nepristranost i učinkovitost postupanja. A pravna država počinje ondje gdje prestaje svaka sumnja u jednakost pred zakonom.

Svako oklijevanje, svaka nedorečenost i svaka percepcija selektivnosti ne ugrožava samo jedan postupak, nego podriva samu ideju pravde. Jer kada je riječ o zaštiti maloljetne osobe, ne postoji ”unutarnje” i ”vanjsko” pitanje, ne postoji prostor za odgodu ni za izgovor, postoji samo obveza da se reagira jasno, odlučno i bez iznimke.

No za samu Crkvu ovo nije pitanje upravljanja krizom, nego pitanje istine o sebi. Ondje gdje prostor sigurnosti postane mjesto moguće zloupotrebe, ne urušava se samo povjerenje, nego i smisao njezina postojanja.

Crkva postoji radi čovjeka i svaki put kada ta svrha ustupi mjesto zaštiti strukture, nastaje raskorak između onoga što naviješta i onoga što živi. U tom smislu ovdje nije dovoljno reagirati, nego prepoznati i prekinuti obrasce koji takve situacije omogućuju. A upravo se u tim obrascima sve jasnije nazire problem koji više ne djeluje kao iznimka, nego kao prepoznatljiva šablona djelovanja: unutar sustava postoje mehanizmi neformalnog povjerenja i uzajamnog potvrđivanja u kojima pojedinci napreduju ne zbog provjerenih kriterija odgovornosti i sposobnosti, nego kroz mreže bliskosti, lojalnosti i međusobnog promoviranja.

Kada takva logika prevlada, hijerarhija prestaje biti prostor razlučivanja i pretvara se u zatvoreni krug u kojem isti i slični pojedinci međusobno promiču i štite jedni druge.

Problem, stoga, ne počinje u trenutku skandala, nego ondje gdje odgovornost prestaje biti stvarna, a postaje formalna i gdje sustav više ne vidi posljedice vlastitih odluka.

Na kraju, sve se svodi na jedno jedino mjerilo, odnos prema žrtvi. Ako ona nije početak svakog djelovanja, tada je sve ostalo već zakasnilo.

Dostojanstvo osobe ne može se naknadno vratiti; ono se ili štiti od početka, ili se gubi. Zbog toga ovo nije samo pitanje jednog slučaja, nego pitanje kakva Crkva želi biti. Jer ako se ništa bitno ne promijeni, tada problem nije u pojedincima. Tada problem postaje sustav koji je zaboravio da postoji radi čovjeka.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''

> Svi tekstovi ovog autora