novinarstvo s potpisom
Kroji se i omeđuje politički ili, preciznije rečeno, izborni legitimitet pojedinačnim interpretacijama kao da je Ustav Republike Hrvatske.
Nije na odmet prihvatiti navedeno nijansiranje jer je, s jedne strane, politički legitimitet neotuđiv. Inherentan je svakom članu društva kao pravo koje pojedincu jamči mogućnost sudjelovanja u političkom uređenju zajednice. Dakako, pod uvjetom da određeni pojedinac nije vlastitim društveno neprihvatljivim djelovanjem sam sebe isključio iz spomenutog procesa.
S druge strane, za aktualnu postizbornu kombinatoriku svakako je relevantno i značenje izbornog legitimiteta koji se potvrđuje kroz vlastiti angažman u izbornom procesu neovisno o individualnoj stranačkoj ulozi ili položaju.
Proces legitimiranja kao takav ishodišno je zadan. Naime, baza mu je biračko tijelo. Utoliko je zahtjev za konsenzusom, tripartitnom vladom i nestranačkim mandatarom kao uvjet, najblaže rečeno, legitimno dvojben. U predstavničkom demokratskom parlamentarizmu broj prikupljenih mandata ujedno determinira i legitimnost postizbornog uvjetovanja.
Barem tako nalaže pošten i odgovoran odnos spram političkog angažmana. Ako pojedinci kao dio biračkog tijela, prema vlastitom nahođenju koje svjetonazorski korespondira s ponuđenim političkim spektrom svoj glas dodjeljuju određenoj opciji, onda valjda i postizborna križaljka ovisi o izbornom ishodu.
Legitimitet se dakle, da se hijerarhijski neprecizno izrazim, formira od dna prema gore. Nedorečenost u poimanju legitimiteta sadržana je u fragmentiranom totalitetu predstavničke demokracije. Naime, čin legitimiranja se kroz procesualnost aktualnog oblika vladavine (predstavnička demokracija) prenosi od ishodišne baze (biračko tijelo) na ona, sljedeća tijela formirajuće zakonodavne i izvršne vlasti (zastupnik u Saboru, Sabor, predsjednik Sabora, predsjednik vlade).
Pitanje je na koji se način taj legitimitet legitimno zastupa?
Izgleda kako je suvišno pitanje da li se legitimitet kao takav dalje prenosi u formi delegatskog principa koji je lišen autonomnog odlučivanja ili u formi predstavničkog principa kojemu je u određenoj mjeri dopuštena mogućnost odlučivanja. Nedvojbeno je da predstavnička demokracija implicira ovo drugo.
Ipak, upravo tu se otvara prostor pojedinačnim relativizirajućim interpretacijama budući da se neotuđivi, neposredni legitimitet prosljeđuje dalje na politička tijela koja ga, takoreći, posreduju između sebe. Čini se da je taj prijelaz između neotuđivog, neposrednog i posrednog legitimiteta u predstavničkoj demokraciji neizbježan.
Možda bi, s obzirom na političko uređenje, svrsishodnije djelovalo ukoliko bi se proces demokratskog, predstavničkog legitimiteta uobličavao kao svojevrsni omjer malo prije navedenih legitimiteta – delegatskog i predstavničkog, a ne da se u izbornom procesu politička volja pojedinca iscrpljuje u činu prava glasa koji se zatim kao naslijeđeni legitimitet u postizbornom razdoblju posreduje između političkih stranaka.
Sabor Republike Hrvatske je izravno biran, međutim to je demokratsko tijelo ipak definirano kao predstavnički politički entitet. Onako kako se politički, neposredni, izravni legitimitet transformira u (post)izborni, posredan, neizravni legitimitet, tako se i direktno demokratski ishodišni procesi transformiraju u predstavničke procese.
Dakle, raspon izbornog legitimiteta uvjetovan je voljom biračkog tijela. Udjeli tog istog legitimiteta određeni su pojedinačnim stranačkim rezultatima.
Može se kazati da je prijepor sadržan u činjenici što legitimacijski proces uslijed prijelaza iz neposrednog u posredni prekida vlastiti kontinuitet.
Raspoređuje se na predstavnička tijela, čime biva izložen utilitarnim tumačenjima u odnosu na ishodišnu točku. Dok je pri bazi njegova posljedičnost nedvosmisleno jasna, prilikom kasnijih razina, točnije, u postizbornom procesu formiranja zakonodavne i izvršne vlasti, ona poprima izrazito volatilne konture.
Svjedoci smo danas kako određene političke elite, i lijeve i desne, prostituiraju legitimitet poput prvorazrednih svodnika. A Mostov kurvarluk je nenadmašen! Takav je njihov odnos spram legitimiteta upravo zbog činjenice što je isti u kasnijim, poslijeizbornim fazama otuđen od baze.
Da li politički legitimitet koji je na izborima ustupio mjesto onom saborskom, izbornom legitimitetu, posjeduje slabiju ili snažniju političku nosivost od izvornog nositelja i donositelja legitimiteta, naime, čovjeka – građanina?