Levarovu i našu nadu sabotira HDZ koji vonja na ustaštvo

U četvrtak 28. kolovoza navršilo se 25 godina od ubojstva Milana Levara. Ne znamo je li ubojica, onaj koji je u njegovoj automehaničarskoj radnji podmetnuo bombu, vodio računa da je mogao stradati i Milanov sin Leon. Leon, tada desetogodišnji dječak, svjedočio je atentatu. Pokušaj zataškavanja tog gnjusnog političkog umorstva u kojemu je, po mogućoj zamisli izvršitelja, trebao stradati i Levarov malodobni sin Leon, nažalost traje.

Vesna Levar je razgovarala s mnogima. Pamtim razgovor s Mladenom Bajićem, koji se odvijao u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske 14. listopada 2010. Otišla je tamo kako bi se informirala o statusu predmeta protiv nepoznatog počinitelja zbog ubojstva svog supruga i primili su je tadašnji glavni državni odvjetnik i savjetnica u Odsjeku za ratne zločine.

Bio sam tamo u pratnji Vesne Levar jer me to zamolio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović: da budem svjedok tom razgovoru. A Mladen Bajić je kazao da oni u DORH-u ”znaju tko je ubojica”, ali da mu to ”ne mogu dokazati”.

Istoga dana kada je ubijen Milan Levar, u Gospiću, a zatim i diljem Like i Hrvatske, znala su se imena naručitelja ubojstva i samog ubojice. Ali postojao je razlog zašto oni nikada nisu uhićeni i osuđeni. To je onaj isti ”zavjet šutnje” zbog kojeg pripadnici ATJ Lučko šute o imenima ubojica iz Grubora i doline Plavno.

Posuđujem rečenice pisca Miljenka Jergovića napisane o desetoj godišnjici atentata. Citiram: ”Milan Levar bio je svjestan što radi. Umro je jer nije htio biti suučesnik zločina u kojem nije sudjelovao. Svjedočio je pred Haškim sudom i zato je osuđen na smrt i na sramoćenje”.

Milan Levar svjedočio je o ubojstvima civila i ratnih zarobljenika u gospićkom kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje.

Milan Levar bio je običan čovjek. Nije čitao filozofe, nije bio inspiriran djelima kršćanskih mučenika koji su se žrtvovali za načela i dobro zajednice, malo je toga znao o pravnim tumačenjima odgovornosti i krivnje, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno sa stajališta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva. Postao je mučenik za jednu bolju Hrvatsku.

Pitanje tko je ubio Milana Levara za mnoge Gospićane nije nikakva enigma.

Feral Tribune je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz čovjeka… Rečeno mu je ime, izrečen je i njegov nadimak, a tada je i priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo”. Precizne informacije možemo naći i u tjedniku Nacional.

Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima (pucalo se oko njegove kuće) – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi”, svjedočila je Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti uz juhu za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.”

Vesna Levar u proteklih dvadeset i pet godina naslušala se obećanja državnih vlasti, ponajviše oko završetka zapravo zataškane i bojkotirane istrage o Milanovu ubojstvu.

Milan Levar je postao sinonim za građansku Hrvatsku koja nije željela i nije smjela prešutjeti tamnu stranu Domovinskog rata, onu u kojoj su civili, mahom Srbi, premda pamtimo i Documenta bilježi sva mjesta stradanja Hrvata, kao i pripadnika manjina, postali predmetom iživljavanja i strašnih zločina.

Ove riječi trebaju poslužiti svima onima koji su, iz bilo kojeg razloga, zaboravili na Milana Levara, na njegova sina Leona, svjedoka ubojstva, i na njegovu hrabru suprugu Vesnu.

Kakav je čovjek bio Milan? Bio je hrabar, uporan i pošten, ali je pogriješio što je mislio da se nitko neće usuditi ostvariti prijetnju. Vjerovao je ljudima, vlasti, državi…

Slutila je Vesna da će nastradati, jer su prijetnje postale učestalije iako je Milan nastojao zaštititi nju i sina i na neki ih način izolirati od svega. Osjetila je da više nema prostora za ono čuveno – bit će dobro. Međutim, povratka nije bilo.

Česta rečenica mu je bila: ”Što manje znaš, za tebe je bolje i čuvaj mi sina! Bježati nećemo, jer za ovaj grad sam se borio, a nemam mrlju da moram sagnuti glavu.”

I njihove uže obitelji su prolazile kroz teško razdoblje. Toliko teško i tragično da su i Milanova majka i Vesnin otac umrli nakon nekoliko mjeseci od posljedica koje su bile psihički preteške za njih nakon svega što se dogodilo.

Sjećamo se Milana, odajemo počast ovom hrabrom čovjeku i pitamo se kakvu Hrvatsku želimo.

”Njegova vjernost istini nam je inspiracija. Rijetki su imali moralni integritet i hrabrost i probili zavjeru šutnje. Puno češće svjedočimo kako se optužnice za zločine nad civilima ne podižu jer pripadnici postrojbi iz čijih redova su bili počinitelji ne progovaraju.

Pet godina nakon ubojstva Milana Levara, o zločinima nad srpskim civilima u Osijeku progovorio je Krunoslav Fehir. Nadamo se da nije posljednji koji je prekinuo zavjet šutnje, jer svima trebaju činjenice o zločinima, kao najbolji lijek za traumu i temelj održivog mira.

Divimo se hrabrosti Vesne i Leona Levara koji nisu napustili ni svoj grad, ni Liku, ni svoju zemlju i svojim primjerom nastavili poticati sve nas na nastavak borbe za pravdu” (Vesna Teršelič).

Od Hrvatske je Vesna bila i umornija, ali to je njena zemlja i nije utekla ni usred rata. Nije bježala od ubojica i prijetnji. Misli da Hrvatska ima potencijala za normalan život i nada se da će i Leon i ona to doživjeti.

Vesna i Leon Levar žele samo svoj mir i normalan život koliko toga može biti. Nisu zaboravili supruga i oca i s ponosom ga spominju! Uz koga je časno biti, pitam ja vas u povodu dvadesete i pete godišnjice ubojstva Milana Levara, uz nečasne ili uz heroja?

Želim sada navesti vrlo egzaktne rečenice koje je o dvadesetoj godišnjici na našem portalu objavio kolega Marko Vučetić, a koje sam citirao i kada sam govorio na komemoraciji za Milana Levara tada, prije pet godina, na groblju u Gospiću.

”Milan Levar je bio, neka se to ne zaboravi, hrvatski branitelj koji je Hrvatsku branio od zločina… Nije mogao šutjeti o ratnim zločinima počinjenim na području Gospića. Zato je ubijen. Ubijen je samo zato što je bio hrvatski branitelj. A hrvatski branitelj je samo i isključivo onaj tko ne dopušta da se u ime Hrvatske i u Hrvatskoj mogu počiniti zločini.

Ubojice i zločinci nikoga ne brane. Oni koji su na strani ubojica i ratnih zločinaca, protiv su Republike Hrvatske.

Takvi mogu preuzeti lik hrvatskog branitelja, ali pravi pedagog građana Republike Hrvatske, a to bi trebale biti hrvatske institucije i oni koji te institucije predstavljaju, kao što je, primjerice, glavna državna odvjetnica, zato što su se obvezali raditi u korist hrvatskih građana, neće dopustiti da ratni zločin bude dio prakse hrvatskih branitelja.

U Gospiću se, nažalost, događao disfunkcionalni mehanizam otete države koja šutke prelazi preko ubojstva istinskog hrvatskog branitelja – Milana Levara.

Tko štiti i slavi jednog ubojicu, on štiti i slavi sve ubojice. Onaj tko štiti i slavi ubojice Srba u Gospiću, ujedno štiti i slavi ubojice Hrvata u Škabrnji i Vukovaru. Ubojice su ubojice, a zaštitnici ubojica su zaštitnici ubojica. Nema razlike. Tko ovo bude mogao objasniti hrvatskim građanima, ujedno će postati vrhovni autoritet hrvatskog građanskog ugovora, onog ugovora koji svjetinu pretvara u građane, ubojice u zatvorenike, žrtve u heroje, a poludržavu u državu.

Zar se za to nije zalagao i hrvatski branitelj Milan Levar? Jest, on je instinktivno znao da bez djelovanja u korist svakog građanina nema ni države. Da je na djelu nasilje, a prema nasilju se ili buni ili kapitulantski dodvorava. Milan Levar se pobunio. Mi se ne smijemo kapitulantski dodvoriti pokušaju otimanja države”.

Milan Levar nas je zadužio, svojim životom, da ostanemo uspravni, odgovorni i usmjereni k dobru države i svakog pojedinca u našem društvu.

Govoreći na komemoraciji održanoj u četvrtak u Gospiću povodom 25. obljetnice od ubojstva Milana Levara, predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević podsjetio je na iznimnu hrabrost ovog Gospićanina koji je i u najtežim ratnim vremenima smogao snage da ostane čovjek.

”Nije pristao na to da netko uzima zakon u svoje ruke i samovoljno oduzima živote sugrađanima. U jesen 1991. brojni građani Gospića odvedeni su iz svojih domova i skloništa u šumu gdje su ubijani. Levar nije htio biti dio toga. Puno njih je za te zločine znalo, ne samo u Gospiću, nego i u Zagrebu, među kojima su i članovi Vlade i Sabora. Ali oko njih je vladao zakon šutnje. Levar nije želio šutjeti, nego je govorio u čemu nije imao podršku države koja ga je iznevjerila, jer ga nije zaštitila”, istaknuo je Milošević i dodao da su sličnu sudbinu imali i drugi koji nisu pristajali na proklamiranu politiku.

Milan Levar je ubijen 28. kolovoza. Na taj je dan, 1963. godine, dr. Martin Luther King Jr. poveo svoj ”Marš na Washington”. Rekao bih da se nalazimo u sličnoj situaciji kao kada je dr. King rekao svoj glasoviti I Have a Dream. Naime, da imamo mogućnost da unovčimo jedan ček. Parafrazirat ću ga.

Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena.

Ali Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček. Dala im je ček bez pokrića: ljudska prava nisu poštovana, dapače, bilo je i političkih ubojstva kao što je bilo Levarovo i kojekavih masakra kao onaj u Gruborima 1995. Bilo je neslobode, a socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Mi danas ovdje, kao što smo prošli četvrtak kazali na groblju u Gospiću, Vesna Teršelič, Boris Milošević i ja, na neki način, obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala.

Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Želimo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Moramo jasno znati reći sebi, ali i vlastima, i to im poručujemo: da ne možemo i ne želimo više sebi dopustiti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.

To je naša nada.

Međutim, tu našu nadu siluju zabranitelji i oni koji noću crtaju prijetnje smrću Miljenku Jergoviću.

Tu našu nadu sabotira Plenkovićev HDZ koji vonja na ustaštvo. Hrvatski P.E.N. centar je u povodu prijetnji Miljenku Jergoviću napisalo da je ”riječ o napadu na slobodu izražavanja, ali i simptomu porasta ekstremizma u Hrvatskoj”.

Tu nadu, pokušavaju mrviti zabranitelji iz Dalmacije, Benkovca ili Šibenika, Korčule i drugdje…

Nedaj mo se! Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava. Zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati Kingova i Levarova sanjana sloboda.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ovi koji šute o zločinu u Gruborima pljuju Franju Kuharića
    •  Fra Marinko Vukman nije ustaša, on je budala
    •  Obogaćen sam milošću i izvanrednim Šerbedžijinim umijećem
    •  Vojni mimohod je poraz kršćanskog humanizma
    •  Milanović će salutirati crnu HOS-ovu zastavu. Ja ne!
    •  Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
    •  Slovo o etici: In memoriam Al Jazeera Balkans
    •  Herceg-Bosna se pregrupira, oglasila se i slavi ustaštvo
    •  Zagrebačka crkva protiv Plenkovića, Jandrokovića i partizana
    •  U Hrvatskoj opasno raste antižidovstvo

> Svi tekstovi ovog autora