Lex Agrokor: Oruđe za gospodarski redukcionizam regije?

Agrokor – nastavak tužne priče o ”nesavršenom znanju” koje je dovelo do urušavanja temelja hrvatskoga gospodarstva i identiteta nacionalne ekonomije. I u toj priči nije samo kriv tajkun Ivica Todorić nego i država, jer je pogrešnim zakonima otvorila put ka gospodarskom kolapsu.

Uključivanje države u pregovore oko restrukturiranja Agrokorova poslovanja nije nužno ”jer je ona sudionik blokade” (Jutarnji list od 2. travnja), nego zato što je Agrokor njezina kreatura (čitati: stvorenje).

Dnevni tisak bruji o tome kako ”koncern ne smije propasti jer je kompleksno umrežen s ostatkom ekonomije (čitaj: s ekonomijom regije!), pa ”bi krenula lavina bankrota”, da se ”država miješa u poslovanje Agrokora”, što je protivno Baselu III., itd. No sve su to nedostatne konkluzije temeljene na nedovršenim premisama.

Uključivanje države u pregovore oko restrukturiranja Agrokorova poslovanja nije nužno ”jer je ona sudionik blokade” (Jutarnji list od 2. travnja), nego zato što je Agrokor njezina kreatura (čitati: stvorenje)

Kolaps Agrokora je formom nalik kolapsu nekad velike i vrlo eminentne američke investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008: država je oprala ruke, konačno rješenje prepustila wallstreatovcima koji su se na tajnom sastanku u rujnu 2008. dogovorili s Alanom Greenspanom i Hankom Paulsonom da neće pomoći Lehman Brothersu. Ne zato što je bio njihov najjači konkurent, nego im se htjelo da ta banka propadne.

To je bila gromada koja je pokrenula lavinu velikih razmjera: nakon nepunih sto godina novu ekonomsku krizu koja je samu banku koštala 600 milijardi američkih dolara duga koji nije mogla namiriti. A taj je dug u usporedbi s Todorićevim od 200 milijuna eura kao da uspoređujete Himalaju s bečkim Kahlenbergom.

Shvaćaju li sada građani Cropolisa zašto država Todoriću okreće leđa, zašto ”talasa” kada je posrijedi ”mirni dogovor” između kreditora, dobavljača i predstavnika uprave koncerna – da bi pošto-poto progurala ”lex Agrokor”?

Je li narod svjestan činjenice da je riječ o spašavanju Agrokora i spašavanju nacionalnog gospodarstva tako da Vlada pred sobom ima dva ekonomska problema: korporativni i gospodarski, a pitanje je da li je dorasla tako zahtjevnom zadatku?

Nije u pitanju samo poslovna strategija koja je uzrokom ”kraha Agrokora” (Jutarnji list od 2. travnja), već pogrešno formirana ekonomska politika 1990-ih.

Nije posrijedi nikakvo monopsono poslovanje ili čisti tržišni monopol koji je Ivica Todorić provodio. Poslovnim transakcijama nisu strani ekskluzivni ugovori u zastupničkom poslovanju koje je Todorić, pretpostavljam, sklapao s pojedinim dobavljačima.

Metode ekonomske prakse – poslovanja ne može shvatiti nitko tko se detaljno ne bavi ekonomskom teorijom i praksom, jer ne pozna pojmovnik kao ni same metode. Formalni karakter priče o kolapsu Agrokora koji sam prethodno opisala je njezina preambula čiji je ključni akter Todorić. No zaplet je iskonstruirala Vlada: lex Agrokor.

Kao što je papa Franjo prepustio rješavanje pitanja oko marijanskih svetišta (pa tako i Međugorja) stučnjacima za vjernike (Jutarnji list od 2. travnja), tako i Vlada rješavanje krize u Agrokoru koja povlači za sobom budućnost hrvatskoga gospodarstva, kao i gospodarstva u regiji, mora prepustiti stručnjacima za ekonomiju: narodu koji je najvjerniji Todorićev klijent. I zato je Vlada obavezna lex Agrokor staviti na referendum, pa neka narod presudi Todoriću

Lex Agrokor je zakon koji je juridički insuficijentan: pristran, nepravedan i neobjektivan jer štiti kreditore i ne ispunjava nijedan kriterij prema kojemu bi se takav sadržaj mogao nazvati zakonom. Jer zakon, smatrao je Aristotel, mora biti pravedan i nepristran; dodajem: i voditi računa o partikularnim okolnostima u kojima se neki čin dogodio. A o socijalnoj nesenzibiliziranosti zakona da se i ne govori!

U slučaju lex Agrokora pravo se poklonilo ekonomiji umjesto da njome ravna. Ali, naša Vlada to ”ne kuži” zato što ne vidi šumu od drveta, jer je gonjena osvetom i jer se želi riješiti i Todorića i Agrokora, kao i svega onoga što asocira na tzv. ”tuđmanizaciju” – čitaj: tajkunokraciju.

To je fundamentalna metodološka pogreška u ekonomskoj politici koju Vlada želi progurati kroz ”lex Agrokor”, koju do sada nije detektirao nijedan (medijski i politički) izvor, ali to piše u fusnoti Agrokorovoj napisanoj limunovim sokom na masnom papiru. Tako da je lex Agrokor ili lex Todorić Vladino sredstvo osvete (Tuđmanu i njegovoj politikantskoj družini), a ne rješenje koje će Hrvatsku ekonomiju odvesti u smjeru oporavka.

Kao što je papa Franjo prepustio rješavanje pitanja oko marijanskih svetišta (pa tako i Međugorja) stručnjacima za vjernike (Jutarnji list od 2. travnja), tako i Vlada rješavanje krize u Agrokoru koja povlači za sobom budućnost hrvatskoga gospodarstva, kao i gospodarstva u regiji, mora pripustiti stručnjacima za ekonomiju: narodu koji je najvjerniji Todorićev klijent.

I zato je Vlada obavezna lex Agrokor staviti na referendum, pa neka narod presudi Todoriću: želi li se posljednji simbol nacionalnoga gospodarstva koji je u većinskom vlasništvu hrvatskoga tajkuna prodati strancima (kao su to napravili s INA-om) ili ga se želi spasiti, jer spašavajući Agrokor, spašavamo i državu – Hrvatsku.

Država bez svojega vlasništva – gospodarstva nije više država. I zato apeliram na Plenkovićevo i Petrovljevo ”hrabro srce” da riknu poput ”mladih lavova” – kakvima se deklariraju – i da uzviknu: ”NE! DALI SMO VAM INA-u, AGROKOR VAM NE DAMO!”

Mala kronologija hrvatske krize: svjetska je kriza 2009. pogodila i ekonomiju Cropolisa, najveći udar je pretrpjelo malo i srednje poduzetništva; 2011. je donesena odluka o blokadi tekućih računa privatnih i poslovnih subjekata: javna otimačina privatnih dobara bila je pendrek koji je građane Cropolisa opalio po njihovu džepu; 2015. korisnike kredita u švicarskim francima pogodila je intervalutna – franačka kriza.

Vrijednost tečaja je nelogično eskalirala: 2004. vrijednost švicarskoga franka prema srednjem tečaju HNB-a iznosila je 4,97 kn; 2006. – 4, 57 kn; 2008. – 4,91 kn; 2012. – 6,24 kn; 2014. – 6,36 kn; 2015. (1. polugodište) – 6,99 kn, (2. polugodište) – 7,06 kn.

Poslovanje Agrokora, osim što je proizvelo ekonomski krah, dugove, skandal, srdžbu, osvetu, itd., pridonio je i ekonomskoj suradnji u regiji, a to je važno imati na umu, jer ljudi trebaju znati da je ekonomija jedini jezik koji može povezati ono što je politika nekada razvezala. A Agrokor je, premda isprekidana, još uvijek žilava vez(ic)a

Stoga Agrokor nije alfa nego omega priče o propasti hrvatskog gospodarstva, koje nije zasigurno propalo zbog Todorića niti zbog franačke krize, nego zbog politike 1945. i 1991. Tako da je hrvatsko gospodarstvo sustavno, kroz godine propadalo, a zbog slabih ekonomskih temelja zasađenih u dijametralno suprotnim političkim tlima: komunizam vs. kapitalizam.

Iako mnogi u Agrokoru vide političko-ekonomski rudiment tuđmanizacije, Agrokor je prije svega simbol nacionalnog gospodarstva, odnosno njegova srozavanja.

Je li ova Vlada uistinu svjesna činjenice da će, prepusti li Agrokor kao što je prepuštena INA, time uništiti dio koji, i pored ”bijede” u kojoj se zatekao, još uvijek (imenom i poslovima) predstavlja ”veličinu” hrvatskog gospodarstva?

Poslovanje Agrokora, osim što je proizvelo ekonomski krah, dugove, skandal, srdžbu, osvetu, itd., pridonio je i ekonomskoj suradnji u regiji, a to je važno imati na umu, jer ljudi trebaju znati da je ekonomija jedini jezik koji može povezati ono što je politika nekada razvezala. A Agrokor je, premda isprekidana, još uvijek žilava vez(ic)a.

    •  Ljubi li desno krilo Kaptola hramske trgovce ovrhama?
    •  Točka loma: Todorić je surfer koji se prometnuo u dno

> Svi tekstovi ovog autora