Lijepi svijet mržnje

Si potrebbe poi sperare tutti in un mondo migliore
Vengo anch’io? No, tu no
Dove ognuno sia già pronto a tagliarti una mano
Un bel mondo sol con l’odio, ma senza l’amore
E vedere di nascosto l’effetto che fa

Veliki pjesnik i šansonijer (i liječnik!) davno je spjevao pjesmu s ovim proročkim stihom: ”Moglo bi se nadati boljem svijetu/ idem i ja? Ne, ti ne/ u kojem je svatko spreman da ti odreže ruku/ jedan lijepi svijet samo od mržnje, ali bez ljubavi”…

UŽAS, ZAR NE? I još pikanterija: kvartet 4M solidno je prepjevao pjesmu i imao s njome veliki uspjeh. Ali. Gornja užasna strofa – nije prevedena…

Who knows why?!

Pošto je na ove praznike sve bilo – prazno, ili isprazno, najčešće prazno i isprazno, a life must go on, treba nam života, the real life, a stvarnost ovog življenja turobna je, repetitivna, te naročito dosadna, i ta stvarnost je nestvarna, to jest virtualnija od virtualnosti: odlučio sam danas, nakon praznika, odmah stvarati stvarnost, kad je već nema. Stvarnosno nestvarna je ona, ta subrealna realnost, mislim reći – ta abnormalnost.

Autorska opaska: premda volim kratku, sočnu rečenicu, napisao sam gornju kobasicu, odnosno ona je napisala mene – nije ni loša, kao ilustracija našeg wannabe življenja.

Joj, sine mi sijalica u glavi, dobro me sjetila, pa nemam love, uđem u banku, dignem nešto za cigarete i vino, a zaštitar se tiho svađa s koščatim starcem, jer ovaj nema COVID potvrdu, pa starac drekne u sav glas: ”Vam svima skupa mater ustašku!”

Ali kako stvarati stvarni život? Ići u život, najprije pješke niz ulicu Srebrnjak. Pa poslije autom đir po gradu: kao kod Janaccija – raditi monade pa ”na licima promatrati efekt od tog”…

I tako krenem korak po korak niz ulicu, nježno se osmjehnem prekrasnoj mladoj frizerki u susjedstvu, Afrikanki, no kad zinem da joj čestitam happy Christmas and merry New year (kao Eddie Murphy u onom filmu), ona me preduhitri: ”Ka’e sused, kaj blejite, hoće vam se mladog meseka! Sramota. Ugledni starkelja, a vulgarni pedofil!”

No, no, no jesam li vam obećao: stvaranje stvarne stvarnosti. Pokušam literarno: ”Nemojte tako, moji su bježali u egzil kao i vi”, ”Je, je, odmah se vidi kak patite u toj svilenoj ešarpi od 100 eura!”

Joj, sine mi sijalica u glavi, dobro me sjetila, pa nemam love, uđem u banku, dignem nešto za cigarete i vino, a zaštitar se tiho svađa s koščatim starcem, jer ovaj nema COVID potvrdu, pa starac drekne u sav glas: ”Vam svima skupa mater ustašku!”

Ufff, ovo je stvaaarnooo previše stvarno! Obazrem se, oči klijenata pucaju rafale, oči djevojaka za pultovima zure u ekrane, zaštitar se ukočio i fiksira bundžiju, kaj sad?

I nagnem se čovjeku do uha (kao drug drugu, starac starcu). ”Ma nemoj, druže, smiri se, pusti budale”, ”Mr’š tamo i ti!”

Real one hell of a real reality!

Pa susrećem par zrele dobi (zapravo prezrele dobi – kakva je i moja – maske na licu, ruski hrt na uzici. ”Poštovanje susjedi, želim vam sve najbolje u novoj godini.”

Mislim se, ljudi će pomisliti gle bedaka starog šajsera!

Ne, oni stanu, zahvale i uzvrate dobrim željama, gospođa (skinuvši masku) pa gospodin, a i pas, živi aristokrat, možda od Romanovih?, nehajno mi zamahne repom dvaput…

No velim samome sebi, dosta si stvarnosti stvorio, još buš negdi fasoval batine!

I zato sjednem u svoj auto, oronuo poput mene, i sad ću lijepo kao pravi Easy Rider malo kružiti gradom, pa kalkuliram kuda najprije, u moj dragi shopping centar ili u zoološki vrt ”pustit lava iz kaveza svog”.

I tako fino niti gledam, pa ni ne vidim kod Petrove crkve da je zeleno na semaforu, ali shvatim to kad mi šofer iza mene bijesno tuli na klakson, a šofer iza tog šofera urla kroz otvorenu šofer šajbu: ”A šta je, konju, oš’ tutekarce čekat Novu 2023?”, ”Čkomi, Vlaše, biž ća u Vlašku, eno ti vuci izili janjce!”

Kad tamo, tipčina od dva kvintala i dva metra izlazi iz auta držeći nekakvu motku. E sad je ovo ono baš ganz pravo stvaaaarnooo! I gas, šibaj, spašavaj ludu glavu…

Vijao me tip po ”zelenom valu” vozeći na dva centimetra od mene, i spas u zadnji čas. Petrinjska ulica ja u nju i parkiram pred Policijskom postajom, palim sva četiri žmigavca, murjak mi već prilazi, ali ni Vlaj nije budala nego prođe uz mene kao ništa nije bilo…

Veliki pjesnik i šansonijer (i liječnik!) davno je spjevao pjesmu s ovim proročkim stihom: ”Moglo bi se nadati boljem svijetu/ idem i ja? Ne, ti ne/ u kojem je svatko spreman da ti odreže ruku/ jedan lijepi svijet samo od mržnje, ali bez ljubavi”

Dobro da drot nije bio surov, mogao sam platiti kaznu, a u baru sam kresnuo dvije-tri travarice… I tada shvatim da stvarnost zbilja nije za me, a kamoli ”stvaranje” stvarnosti.

Daj, sredi se, velim samome sebi, ne mistificiraj! Pa cijela naplavina civilizacije stvorila je od Novih godina, od Tisućljeća, od Era, Epoha, Eona fantastičnu mitomansku mitologiju, e da bi mene jadnoga čovječuljka uljuljkala u meki pamuk slatke prevare. Jest da ti je loše, ali bit će ti divno sto posto u novoj godini, u novoj eri…

Jednostavno, promiče vrijeme i mi promičemo s njime, gigantska klepsidra prevrće se gore-dolje, pijesak iz nje nemilice curi, a mi smo, živa bića, taj pijesak što ističe u ništavilo.

No ako je već fama Nove godine bar čarobna iluzija, bar nagovještaj, simbol Velike Nade u Sutra, nije li u tome povodu razložno mućnuti glavom i vidjeti što možemo učiniti da ta stvar ipak donese nešto lijepoga i dobroga, da vidimo u povodu Nove godine što u tome povodu možemo doprinijeti, pa onda da vidimo i HOĆEMO li barem cvijetak pokloniti susjedu iz bašte našeg svetog egoizma…

U Rimu imaju lijep običaj na staru godinu, to jest na dan svetoga Silvestra, da bacaju na ulicu sve stare stvari, namještaj, lustere, lonce, novine i knjige, svakojaku starudiju, zacijelo se tako simbolički rastajući i sa starim, i s lošim… I tako bih i ja postavio pitanje razbijanja lonca!

Ajmo, rajo, svi na naše prozore, balkone, verande, doksate i loggie, ajmo, ruku nakrcanih svom tom kramarijom što nam se nakupila kroz stoljeća na tavanima naših mitova, u ropotarnicama naših svijesti, po podrumima naših savjesti. Svo to breme istovarimo jednom za svagda na ulicu, neka prođu bageri i izguraju to na smetlište!

Znam, i hoćemo i možemo to – ako hoćemo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora