Ljudska prava u Crkvi

Među ključnim revolucijama XX. stoljeća svakako je i preobrazba Rimokatoličke crkve od gorljive braniteljice anciènne regimea do jedne od vodećih odvjetnica društvene i političke pravde, demokratske vlasti i ljudskih prava. Međutim, unatoč procesu katoličkog liberalizma, odnosno unatoč uspješnom pomirenju s glavninom tzv. moderne misli te iznimnom doprinosu ljudskim pravima insistiranjem na ljudskom dostojanstvu i beskompromisnim prozivanjem kršitelja tih prava, Katolička crkva i dalje je strano tijelo u organizmu političkoga liberalizma. I to barem s dvaju razloga: jedan je zbog temelja na kojima gradi svoj zagovor univerzalnih ljudskih prava, a to je uvjerenje da poznaje božansku volju za čovječanstvo, a drugi je zbog kršenja ljudskih prava u vlastitim redovima.

Katolička crkva i dalje je strano tijelo u organizmu političkoga liberalizma. I to barem s dvaju razloga: jedan je zbog temelja na kojima gradi svoj zagovor univerzalnih ljudskih prava, a to je uvjerenje da poznaje božansku volju za čovječanstvo, a drugi je zbog kršenja ljudskih prava u vlastitim redovima

 

Prije nego što nas začude nedosljednosti, katkad čak skandalozne, valja razmotriti što su ljudska prava za crkveno učiteljstvo. Katolička tradicija ljudskih prava artikulirala se u posljednjih nekoliko desetljeća, posebice za pontifikata Ivana Pavla II, a počiva na nekolikim hipotezama koje ju razlikuju od sekularne tradicije: pitanje ljudskih prava je ponajprije antropološke naravi te su ljudska prava univerzalna; ne tiču se toliko pojedinaca, nego općeg dobra; teleološka su, odnosno nisu samima sebi svrhom – cilj im je istina što bi ju svi ljudi trebali prihvatiti; obrana ljudskih prava neodvojiva je od kulture življenja, a kulturu življenja određuju tzv. ”prirodna” ljudska prava, pri čemu ih crkveno učiteljstvo definira u skladu s vlastitom interpretacijom ”božanske volje za čovječanstvo”.

 

Što se pak tiče poštivanja ljudskih prava u samoj Crkvi, hipoteza je da Crkva nije ljudska tvorevina te da samim tim ne podliježe kriterijima kojima podliježu civilna udruženja i institucije u demokratskim društvima. Crkvu primamo od Krista, ona je njegovo Tijelo te je on njezin poglavar, a nije institucionalno udruženje nastalo kakvim ugovorom na temelju prethodnog sporazuma njezinih članova. Božanska u svom porijeklu i u svojoj temeljnoj strukturi, Crkva je ponajprije otajstvo saveza između Boga i nas, a ne politička institucija podložna reformama izazvanih našim običajima i očekivanjima. Teološki je argument, dakle: Crkva svojim kanonskim pravom jasno i čvrsto određuje dužnosti i prava svojih članova te ta prava proizlaze iz vlastitog joj darovanoga duhovnog načela, a ne iz Povelje o ljudskim pravima. Premda, dodati je: njezino se kanonsko pravo u pravnom smislu uvelike oslanja upravo na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima.

 

No, doista, referiramo li se na Deklaraciju iz 1789, kakvog smisla ima zahtijevati u Crkvi i od Crkve da poštuje, primjerice, pravo na privatno vlasništvo? Ta od kritika zbog njezinih posjeda i često ne samo sigurnog nego često i visokoga životnog standarda svećenika crkvena hijerarhija najčešće brani izjavom: svećenici nemaju privatnog vlasništva! Kakvog smisla ima, recimo, pitati što je s pravom na građanstvo ili s pravom na javnu zaštitu Crkve kad ih ona neupitno uživa u demokratskim državama?! Pri čemu ne bismo trebali zaboraviti da Deklaracija obavezuje građane da prema svojim mogućnostima daju svoj financijski doprinos zajednici (usp. čl. 13).

 

Što se, pak, tiče poštivanja odredbi Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. izlišno je pitati što je s crkvenom hijerarhijom i pravom na zdravstvenu zaštitu (čl. 22 i čl. 25), pravom na rad (čl. 23), na odmor i razonodu (čl. 24)? Ne uživaju li pripadnici crkvene hijerarhije ta prava a da nisu vezani dužnostima? Ljudska prava neminovno proizlaze i konstituiraju političko ili civilno društvo, ali ne i religijsko. Jednostavno stoga što u njima nemaju svoj objekt. Iako teološki razlozi zbog kojih je crkvena hijerarhija izuzeta vršenja ključnih dužnosti, a uživa građanska prava, mogu imati svoje utemeljenje u teološkoj refleksiji, ne možemo se ne pitati nisu li oni naprosto dobar alibi.

 

U stoljeću totalitarističkih nasilja i ekonomskog ugnjetavanja ne manjka katolika koji su se diljem svijeta zauzimali za ljudska prava te za to platili visoku cijenu. Crkveno učiteljstvo je u službenim tekstovima isticalo njihov primjer, no, kadikad, zapravo, licemjerno.

 

Institucionalna Crkva se, naime, preko požrtvovnih pojedinaca hoće predstaviti kao beskompromisna boriteljica za ljudska prava, a da istodobno njezino borbeno polje nije i njezino vlastito dvorište.

Time što sama u svojim redovima zna proizvoditi ugnjetavane i prezirane žrtve s trajnim traumama, Crkva ne krši samo ljudska prava nego i dostojanstvo krštenih osoba uopće. Pritom, dakako, nije riječi o tome da bi se crkvena učenja trebala prilagoditi ”učenjima” sekularna društva, nego da bi se prema svojim ”slabim” članovima trebala odnositi barem ljudski

 

Dakako, poštivanje ljudskih prava nužno je zahtijevat od države, no istom koherencijom trebalo bi da magisterium bdije nad poštivanjem tih prava u samoj Crkvi. A kršenja i nisu neznatna. Sjetiti se mnogobrojnih primjera. U svakodnevnom životu Crkve ljudska prava doista često bivaju nepoštivana. Krše se prava: djece svećenika kojima očevi ostaju ”nepoznati”; svećenika koji godinama čekaju razrješenje svoje svećeničke službe kako bi sa svojim legitimnim suprugama mogli pristupati euharistiji; žena koje svećenici emocionalno, pa i seksualno zlorabe a da one nemaju gdje tražiti zaštitu; žrtava pedofilskih zločina koje su zataškavanjem višestruko izigrane uskratom svake pomoći da prežive svoju traumu; redovnika koji u ime poslušnosti kadikad moraju trpjeti nerazumne zahtjeve svojih poglavara; suspendiranih teologa bez mogućnosti da se otvoreno i javno brane; pravo rastavljenih na poštovanje u kršćanskoj zajednici koja ne priznaje kadikad i vrlo ozbiljne razloge razvrgnuća jedne bračne zajednice kao ni pravo na sreću u drugoj; žena koje ne mogu obnašati kakvu odgovornu službu u Crkvi; osoba koje se ne prihvaća u njihovu ljudsku dostojanstvu, nego ih se odbacuje zajedno s osudom njihova načina života ukoliko nisu u skladu s katoličkim moralnim normama.

 

S tim da će svećenici rado insistirati na moralu, a ne odgajati u etičnosti. Primjera koliko hoćete! A sustavno se prešućuju ili posve relativiziraju. Ta oni su marginalni i malobrojni te ih ne treba isticati da se ne bi naudilo ugledu Crkve! – reći će mnogi. No, time što sama u svojim redovima zna proizvoditi ugnjetavane i prezirane žrtve s trajnim traumama, Crkva ne krši samo ljudska prava nego i dostojanstvo krštenih osoba uopće. Pritom, dakako, nije riječi o tome da bi se crkvena učenja trebala prilagoditi ”učenjima” sekularna društva, nego da bi se prema svojim ”slabim” članovima trebala odnositi barem ljudski.

 

Što se tiče teološke obrane pred kritikama upućenima nepoštivanju ljudskih prava u Crkvi, insistiranje na otajstvu Crkve nema nesumnjivu doktrinarnu čistoću – kažu to i upućeni teolozi. Naime, ne temelji li se takva obrana na unitelarnoj, čak monofizitskoj koncepciji Crkve, koncepciji kakvu je Drugi vatikanski koncil radikalno napustio? Monofizitizam je bilo učenje iz IV. stoljeća koja je u Kristu prepoznavalo samo jednu narav: božansku. Proširivši se diskretno u Crkvi, ova je hereza do te mjere naglašavala božanski karakter eklezijalnih struktura da je Crkva, usvojivši njezinu logiku, s vremenom postala slijepom za ljudske probleme u vlastitim redovima.

 

Pritom se sve do danas nije jasno izjasnila što je to zapravo božanska struktura te kako objasniti da činjenicu da Krist jamačno nije bio ustanovio Crkvu s takvom strukturom kakvu je ona zadobila otkako je kršćanstvo postalo državnom religijom.

 

Dakako, Crkva jest zajednica muškaraca i žena što ju je utemeljio Duh Sveti, točnije zajednica ljudi koji nastoje živjeti po nadahnuću Duha Svetog, ali ona je ujedno i posve ljudska zajednica, pa onda po svojoj organizaciji i djelovanju u društvu nužno i ljudska institucija.

Jednako tako kao što Crkva nije izravna Božja tvorevina, ni muškarci i žene u svjetovnim institucijama nisu u svojim naporima da oblikuju što pravednije društvo izuzeti nadahnuća Duha Svetoga. Bilo bi neodgovorno i lišeno poštovanja tvrditi suprotno

 

Struktura na kojoj počiva organizacija Crkve (raspodjela i vršenje vlasti, odgovornosti i dužnosti članova) neosporno je proizvod povijesti i taloženja sekularnih praksi. Jednako tako kao što Crkva nije izravna Božja tvorevina, ni muškarci i žene u svjetovnim institucijama nisu u svojim naporima da oblikuju što pravednije društvo izuzeti nadahnuća Duha Svetoga. Bilo bi neodgovorno i lišeno poštovanja tvrditi suprotno.

 

Braneći uspostavljenu kulturnu i društvenu, ako ne više i političku moć, te ostajući zbog toga odveć selektivno zauzeta za opće dobro, Crkva plaća visoku cijenu za eklezijalni monofizitizam: naprosto gubi kredibilitet. I to do te mjere da riskira zaborav ljudi o golemom doprinosu što ga je kršćanstvo dalo razvoju naše civilizacije u svemu onome što je u njoj najvrednije.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora