MAGA kršćani: novo lice stare vjerske nesnošljivosti

Ubojstvo Charlija Kirka (1993. — 2025.), mladog i vrlo utjecajnog političkog aktivista desnice, utemeljitelja utjecajne konzervativne, desno usmjerene studentske organizacije Turning Point USA (Prekretnica SAD), s pravom zaslužuje svaku osudu. U još uvijek Ustavom demokratsko zajamčenoj Americi on nije smio umrijeti zbog svojih ideoloških uvjerenja, bez obzira na njihovu kontroverznost i upitnost.

A da su Kirkova uvjerenja bila upitna, čak opasna, najbolje se moglo prepoznati upravo u politički i ideološki nabijenom ozračju komemorativne službe održane njemu u čast.

Služba sjećanja koja je trebala biti svečani čin zahvalnosti Bogu na životnom djelu Charlija Kirka, i svjedočanstvo njegovog štovanja Krista, bila je daleko više politički poklič koji je pod plaštem kršćanske duhovnosti pozivao na podjele i na nadmoć američke političke desnice.

Taj skup, kojeg su brojni američki kršćani oduševljeno nazvali novim početkom duhovne obnove (revival) u Americi, nedavno je opisao poznati kanadski anglikanski svećenik i podcaster Ed Trevors:

”Ono čemu smo zapravo svjedočili na Charlijevoj komemorativnoj službi bio je program liturgije kršćanskog nacionalizma. Bilo je to kršćansko nacionalističko bogoslužje. Okupili smo se kako bismo slavili i štovali Isusa, da bismo u stvari unutar takvog konteksta ponudili našu nacionalističku viziju. U jednom dahu govorili smo o Bogu ljubavi, o milosrdnom Spasitelju, o Kristu Otkupitelju. A onda smo, gotovo istodobno, govorili o tome kako ‘ne volimo i ne želimo voljeti naše neprijatelje’, i kako ‘mrzimo naše protivnike’.

U jednom trenutku govorimo o Bogu koji sebe daje svima, da bismo već u sljedećem trenutku govorili o tome kako naše neprijatelje moramo ‘podložiti pod naše noge’ i kako ćemo ‘uništiti druge samo zato što ti drugi postoje’.

Dakle, bili smo svjedoci obreda kršćanskog nacionalističkog bogoslužja. Takva bogoslužja pretvaraju se u stranačke političke i ideološke skupove, a to je nešto opasno.” (YouTube, What do you think about Charlie Kirk’s memorial, 25. rujna 2025, https://youtu.be/0qE-Zqqfw0I?si=aDp9aBoZUDkwj0ZH)

Nažalost, slična — ali ponešto manje grandiozna, i nipošto manje znakovita bogoslužja održavaju se redovito svake nedjelje, a ponekad u srijedu ili subotu, ovisno o tome kad crkve okupljaju svoje vjerništvo na bogoslužbene susrete — događaju se u mnogobrojnim američkim crkvama, posebice u državama s republikanskom većinom i u mjesecima održavanja predizbornih skupova. U tim crkvenim sredinama istodobno se održavaju službe obožavanja Isusa Krista i američkog predsjednika Donalda Trumpa, za kojega je unazad deset godina tri puta glasalo osamdeset posto bijelih američkih kršćana.

Sjećam se kad mi je jednom zgodom, usred bogoslužja, prijatelj i pastor jedne američke crkve slao niz zabrinutih poruka. Pisao mi je: ”Pa ovo nije normalno! To nije više Crkva. Sjedim bespomoćno u svojoj crkvi i ne mogu ništa učiniti. Vjernici, predvođeni crkvenim vođama, marširaju crkvom, pjevaju i mašu američkim i Trumpovim zastavama, uzvikujući: ‘Trump, Trump, Trump!’ To više nije bogoslužje. To je politički predizborni skup.”

Mnoga takva bogoslužja, puna zanesenosti, uglavnom su dvaput Donaldu Trumpu popločala put u Bijelu kuću. Nećemo pogriješiti ako zaključimo da bez nedvosmislene glasačke potpore većine bijelih američkih kršćana Donald Trump nikada niti ne bi postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država — niti prvi puta 2016. godine, a niti drugi puta 2024. godine. Jedina razlika je u tome što su se danas takvi skupovi duhovno-političke obnove preselili u velike dvorane, otvorene prostore, u česte molitvene prigode i javna izražavanja duhovnosti, na razne molitvene sastanke službeno organizirane u ustanovama pod neposrednim nadzorom predsjednika i članova njegova kabineta.

Od Bijele kuće, u uredima ustanova Domovinske sigurnosti pa sve do Pentagona čuju se molitveni susreti zahvalnosti Bogu što je Americi podario Donalda Trumpa, i riječi zahvalnosti predsjedniku na njegovom ”mudrom” vođenju Amerike.

I tako postupno i ubrzano nestaje sigurnosni zid razdvajanja Crkve od države, koji ustupa mjesto braku države i američkih poglavito Trumpu odanih bijelih kršćana.

Danas taj pokret predsjedniku odanih kršćana sustavno mijenja lice Amerike i posebice karakter američkih evanđeoskih kršćana koje unazad deset godina prepoznajemo pod nazivom MAGA kršćani, odnosno kao pokret kršćanskog nacionalizma.

Tom populističkom pokretu, koji vrlo učinkovito miješa religiju i desnu političku ideologiju, pripadao je i poticao ga je pokojni Charlie Kirk, a njemu pripadaju i gotovo svi članovi Trumpovog kabineta, suradnici i savjetnici, te članovi Republikanske stranke, od kojih većina s ponosom i javno ističe svoju kršćansku vjeru.

Oni zajednički tvore politički pokret koji želi nametnuti svoj program duhovne, političke, društvene i kulturološke obnove američkog društva. Pod parolom zalaganja za obitelj, nerođenih i povratak Amerike njezinim izvornim kršćanskim duhovnim vrijednostima te čistim rasnim počecima, oni se s blagoslovom Trumpa i uz njega nameću Americi kao glavni nositelji političke i duhovne moći Sjedinjenih Američkih Država.

Prve razorne posljedice simbioze Trumpove vlasti utemeljene na doktrini političke sebičnosti i jačanja prevlasti kršćanskih nacionalista nad američkim društvom postaju sve uočljivije. Ponajprije uočavamo nestajanje donedavno lako prepoznatljive američke uljuđenosti i duha empatije prema siromašnima i potrebitima kod kuće i u svijetu, a njihovo mjesto zauzima doktrina ”moć je pravo”.

Iznenadno ukidanje donedavno obilate sustavne američke pomoći siromašnima i nerazvijenima u svijetu, poznate kao USAID, odnosno Američke agencije za međunarodni razvoj, neposredno je izazvalo preranu smrt stotina tisuća siromašnih ljudi u svijetu, a stručnjaci upozoravaju da će, ako takva uredba i nadalje ostane na snazi, u siromašnim i nerazvijenim zemljama svijeta uskoro umrijeti milijuni muškaraca, žena i djece.

Prema Trumpovom viđenju američke vanjske politike, svi međunarodni odnosi moraju biti isključivo u službi američkih interesa i koristi.

Prve očite iskorake takve politike vrednovanja odnosa s ostalim zemljama svijeta na temelju njihove iskoristivosti vrlo lako prepoznajemo u sadašnjoj američkoj carinskoj politici, koja doslovno izluđuje cijeli svijet, te u ponašanju Trumpove Amerike spram Venezuele, kao i u prijetnjama prisvajanja Greenlanda i Kanade.

Na domaćem, američkom području, prvi neposredni znakovi koji ukazuju na sve nasilnije očitovanje Trumpove autoritarne i režimske samovolje, koja naslućuje na početke fašizma u Americi, najprepoznatljiviji su u nasilništvu, brutalnim uhićenjima, progonima, zatvaranju i izgonima ponajprije rasno probranih izbjeglica i useljenika, i čak stanovnika s trajnim boravkom, te građana s urednim državljanstvom, ali ”nepoželjnog” etničkog ili rasnog izgleda, ili ”sumnjivog” naglaska.

Postoji izobilje dokumentiranih slučajeva gdje je uočljivo da pripadnici ICE-a (United States Immigration and Custom Enforcement), organizacije čije ponašanje podsjeća na ponašanje paravojnih jedinica u nekim zemljama trećeg svijeta, koriste prekomjerno nasilje, prisilu, metode ponižavanja i zastrašivanja prilikom uhićenja nepoželjnih osoba.

Svirepo ubojstvo američke državljanke Renee Nicole Macklin Good u Minneapolisu, koju je iz neposredne blizine s tri hica u glavu usmrtio član ICE-a, postao je povodom golemih prosvjeda u Americi.

Ono što ne smijemo propustiti uočiti jest da se iza stvaranja i provedbe međunarodne i domaće politike straha, zbrke, kontrole, terora, zabune, iščekivanja nepoznatog, ucjena, prijetnji i samovolje — uz glavnog idejnog kreatora nalazi cijeli zbor njegovih probranih suradnika, administratora, članova kabineta, savjetnika i lojalista koji svi zaredom pripadaju pokretu kršćanskih nacionalista.

Oni Ameriku i svijet žele uvjeriti da njihova lojalnost Trumpu i njegovom svjetonazoru sebičnog liderstva ne samo što nije u sukobu s njihovim deklariranim kršćanstvom, već da se oni međusobno i nadopunjuju.

Tako je vjerovao i pokojni Charlie Kirk, koji je rado i redovito evangelizirao studente i ”svjedočio” im svoju vjeru u Isusa Krista, i istodobno isticao svoje rasističke zamisli spram žena, useljenika, izbjeglica, imigranata — i muškaraca i žena — koji rasno odudaraju od bijelih Amerikanaca.

Navedimo još poneki primjer. Marco Rubio, Državni tajnik SAD-a (United States Secretary of State), koji je najneposrednije odgovoran za sadašnju američku osvajačku politiku prepoznatljivu u nedavnom činu agresije na Venezuelu, i koji predvodi Trumpove planove osvajanja Greenlanda, ne libi se javno ”svjedočiti” svoju vjeru u Isusa Krista kad god ima priliku za to. Po njemu se svjedočenje njegove evanđeoske vjere i aktivno sudjelovanje u kreiranju sadašnje američke vanjske politike, koja se isključivo temelji na doktrini prava jačega, međusobno ne isključuju.

Također, tajnica američke državne sigurnosti (US Homeland Security Secretary) Kristi Noem, rado će okupiti na molitvenim susretima svoje kolege djelatnike ICE-a i u molitvi tražiti Božju zaštitu nad njihovim uličnim uhidbenim pohodima, i pritom zahvaljivati Bogu na mogućnosti da to čine pod Njegovom zaštitom, a da na bilo koji način ne može uvidjeti da Isus Krist i njihovi lovovi na nedužne muškarce, žene i djecu, razdvajanje obitelji, zatvaranje nedužnih i rasno profiliranje doseljenika nikako ne mogu kročiti zajedno.

Tom popisu lidera kojima upravlja kognitivna disonanca podupiranja svjetonazora koji se međusobno isključuju svakako je potrebno pridodati i ime Franklina Grahama, sina svjetski poznatog evangelizatora Billyja Grahama. Kad Franklin Graham prigodom svojih europskih i inih međunarodnih evangelizacijskih nastupa poziva tisuće nazočnih da ”prihvate Isusa Krista”, on ih zahvaljujući svojem međunarodnom ugledu, i još više ugledu svojega pokojnog oca, istodobno poziva da u istom paketu prihvate i Donalda Trumpa.

To je stoga, kao što je gotovo svima poznato, što Franklin Graham učestalo, a u potrebi svakodnevno, na mnoge načine izražava neskrivenu potporu i privrženost Donaldu Trumpu. Drugim riječima, kad Franklin Graham propovijeda Krista, on europskim kršćanima u istom paketu nudi i poziv da prihvate liderski uzor i današnjeg američkog predsjednika.

Potrebno je uočiti da u ovom trenutku glavna pokretačka snaga kršćanskog nacionalizma u Americi nisu vodeće, odnosno takozvane mainstream protestantske zajednice, a niti Rimokatolička crkva.

Tijekom prvog Trumpovog predsjedničkog mandata pokojni papa Franjo je u više navrata kritizirao samovlađe Donalda Trumpa i njegovo podizanje visokih ograda na Američkoj granici s Meksikom. Američki papa Lav XIV., po svemu sudeći, postaje još oštriji kritičar Trumpa. Episkopalna biskupica Mariann Edgar Budde u inauguracijskoj propovijedi pozvala je predsjednika Trumpa da se spram onih koji su uplašeni i marginalizirani odnosi milosrdno i s razumijevanjem.

Dakle, pokretačka snaga kršćanskog nacionalizma, bez obzira na njegovu popularnost u krugu vjerništva u gotovo svim vjerskim zajednicama u Americi, ne nalazi se u službenim vrhovima vodećih povijesnih crkava, već ponajprije u krugovima donedavno ”hibridnih”, odnosno rubnih, uglavnom marginalnih evanđeoskih vjerskih grupacija prepoznatljivih po raznim radikalno eshatološkim tumačenjima Biblije.

Primjerice, značajan broj Trumpovih vjerskih savjetnika i pripadnika njegovog kabineta pripada radikalnim donedavno rubnim evanđeoskim pokretima kao što su Nova apostolska reformacija (New Apostolic Reformation) i Mandat sedam planina (Seven Mountain Mandate). Trumpova glavna duhovna savjetnica Paula White pripada takvim krugovima, a također i Pete Hegseth, američki ministar obrane.

Iako se vodeće protestantske crkve i vjerske zajednice pokušavaju ne izjašnjavati o svojoj naklonosti, ili nenaklonosti pokretu kršćanskog nacionalizma, utjecaj tog pokreta na populističkoj razini zahvaća vjernike gotovo svih vjerskih zajednica, prelazeći čak i granice onih zajednica koje naizgled nemaju ništa zajedničko s trumpizmom, MAGA kršćanstvom ili kršćanskim nacionalizmom.

Primjerice, mnogi adventisti u Americi također su zaneseni idejama kršćanskog nacionalizma. Kršćanskom nacionalizmu su također većinski skloni i južni baptisti te razne pentekostne vjerske zajednice.

Čak i površan pogled na simbioznu zajednicu Donalda Trumpa i kršćanskih nacionalista ukazuje na to da Trump i kršćanstvo nemaju ništa zajedničko. Međutim, od ranih dana Trumpovog posezanja za vlašću u Americi, on je znao da bez bijelih kršćana nikada neće postati predsjednik države. A kršćani, poglavito bijeli evanđeoski kršćani iz kojih se tijekom svih tih godina razvio snažan pokret kršćanskog nacionalizma, prepoznaju u Donaldu Trumpu svoju desetljećima priželjkivanu dragocjenu priliku da se uz njegovu pomoć popnu visoko, na sam vrh ljestvice američke političke moći, nadziranja i upokoravanja cijele nacije.

Zapravo, kršćanski nacionalizam, kad ga se dovede do njegove logične krajnosti, utjelovljuje kristijaniziranu verziju islamističkog džihada. On izobličuje Isusovu molitvu poziva da ”dođe kraljevstvo nebesko na zemlji kao što je i na nebu” i želi ga žurno ostvariti političkom prisilom, uz uporabu nasilja ako zatreba, i primjenom strategije rasnog nadzora.

Tom je cilju bila usmjerena i životna misija pokojnog Charlija Kirka i njegovog vrlo uspješnog pokreta za mobilizaciju američke mladeži na temeljima duhovnog i političkog američkog MAGA konzervativizma.

Istom cilju teže gotovo svi Trumpovi lojalisti, službenici, članovi kabineta i savjetnici, te tijela za obnovu i zaštitu selektivnih kršćanskih vrijednosti, sloboda i prava koje je izvršnim naredbama utemeljio osobno predsjednik Trump. Među inima su Ured Bijele kuće za vjeru, Radna skupina za iskorjenjivanje antikršćanskih predrasuda, te Komisija za vjersku slobodu. Time se želi postići pogrešan dojam da je Amerika sve do dolaska Trumpa bila neslobodna zemlja, u kojoj su sve vjerske i druge slobode — uključujući i slobodu govora — tek sada, nakon dva i pol stoljeća američke državnosti, napokon ostvarene, i to zahvaljujući isključivo zaslugama i mudrosti predsjednika Trumpa.

Istodobno, istina je sasvim drukčija: Amerika, pod ravnanjem Donalda Trumpa i njegove probrane zbirke suradnika koji su voljni da ispune svaku njegovu želju, bez obzira koliko ona bila nezakonita, žestoko skreće udesno, pridajući Americi sve više oblik diktature i fašizma. I sve se to događa pod plaštem izrazite duhovnosti kršćanskog nacionalizma.

Osjećaju li se odjeci jačanja američkog modela kršćanskog nacionalizma i izvan Amerike, u Europi, i napose u Hrvatskoj?

Nedavno su se dogodili neslavni incidenti huliganskog nasilništva s nacionalističkim nabojem u Zagrebu, Rijeci i Splitu, kad je skupina od pedesetak mladih crnokošuljaša naprasno prekinula održavanje programa Dana srpske kulture i KUD-a iz Novog Sada, uzvikujući pritom: ”Za dom spremni!” i istežući desnu ruku u znak nacističkog pozdrava.

Potrebno je upozoriti javnost na moguće opasne posljedice zagrljaja nacionalizma i populističke religije, odnosno upozoriti na pojavljivanje domaće inačice kršćanskog nacionalizma. Te je incidente sasvim ispravno sažela jedna hrvatska tiskovina (24 sata): ”Mladi huligani nositelji su novog zla. Onoga zla koji se nadahnjuje porukama o ustaštvu kao iskonskom hrvatstvu, o čistoći vjere i nacije, te porukama Crkve o nevjernicima s kojima se treba obračunati, uz cinizam politike.”

Iako javni naleti očitovanja duha nacionalizma nisu ništa novo za Hrvatsku, a niti za susjedstvo, niz nedavnih događaja u Splitu, Zagrebu i Rijeci, s ljudima neskriveno odjevenim u znakovlje i poruku ustaštva (Što traži pedeset crno odjevenih i maskiranih mladića na mirnom programu koji svojim sadržajem nije nikoga ugrožavao?) ima i svoju potporu u masovnim koncertima popularnog zabavljača Marka Perkovića Thompsona, koji na svojim koncertima vješto miješa poruku ljubavi spram Crkve, obitelji i domovine, s porukama nacionalne nesnošljivosti prema narodu s kojim je Hrvatska prije trideset godina okončala svoj rat.

Također, sve je glasniji i dio klera i političara koji pozivaju na rehabilitaciju ustaštva i ublažavanje njihovih zločina, i prizivaju stare i nove podjele — i sve to uime navodne zaštite nacionalnih kršćanskih vrijednosti, hrvatske baštine, hrvatske vjere, i hrvatskog oca, majke i djeteta.

Drugim riječima, Hrvatsku je zahvatio novi val sve izraženijeg skretanja oštro udesno, a što je nažalost u skladu s duhom vremena, od kojega izrazito boluje većina Europe od vremena prvog, a posebice drugog Trumpovog dolaska na vlast u Americi.

Europska desnica ne skriva da je nadahnuta Trumpom i njegovim emisarima s kojima dijele prijezir prema demokraciji i ljubav prema osvajačkoj i upokoravajućoj doktrini ”moć je pravo”. To naslućuje na sve dublje potonuće Amerike u fašizam umotan u kršćanski nacionalizam, kakvo je najavio američki pisac Sinclair Lewis još 1935. godine u knjizi ”Ovdje se to ne može dogoditi”: ”Kad fašizam stigne u Ameriku, bit će umotan u zastavu i nosit će križ.”

Da Donald Trump sve brže i nestrpljivije otvara svoje karte, ukazuju i sve veća brutalnost Trumpovih režimskih postrojbi ICE na američkim ulicama, te nedavni upad američkih specijalaca u Venezuelu i otmica venezuelanskog predsjednika, za koje predsjednik Trump nije zatražio odobrenje niti savjet američkog Kongresa, niti bilo koje druge vladine organizacije, najavljujući takvim ponašanjem da on i njegove odluke ne podliježu nikakvim domaćim niti međunarodnim pravilima i zakonima, već samo njegovoj samovolji.

Nakon pohoda na Venezuelu i sve učestalije najave da bi uskoro moglo uslijediti i prisvajanje Greenlanda, New York Times je ovih dana objavio razgovor s predsjednikom Trumpom, u kojem autori intervjua upozoravaju: ”Predsjednik Trump je (…) izjavio da je njegova moć vrhovnog zapovjednika ograničena jedino njegovim ‘vlastitim moralom’, odbacujući pritom međunarodno pravo i druge mehanizme koji ograničavaju njegovu sposobnost da uporabom vojne sile napada, izvršava invazije ili prisiljava države diljem svijeta.” (https://www.nytimes.com/2026/01/08/us/politics/trump-interview-power-morality.html?)

Po uzoru na Ameriku, a također i poticajem današnjeg američkog režima, danas posvuda u Europi podižu glavu razne do jučer marginalne radikalne desničarske skupine, pokreti i pojedinci koji, ohrabreni Trumpovom politikom, u izvozu američkog bezvlađa prepoznaju napokon svoju priliku.

Tako se to događa uvijek u vremenima velikih političkih kriza i previranja. Tako je to bilo i u godinama Drugog svjetskog rata. Tako je to bilo i u devedesetima.

Slično ozračje buđenja radikalnih desnih strujanja događa se u ovom trenutku i u Hrvatskoj.

I gdje god pratimo buđenje desnice, posebice kad je odjenuto u nekakvu fašističku odoru, ono se događa prizivanjem zaštite navodne europske ili nacionalne kršćanske baštine i vrednota, i prizivanjem unutarnjih i vanjskih, starih i novih neprijatelja, kojima se pripisuje krivnja za sve nacionalne i gospodarske tegobe, bez obzira jesu li one stvarne ili najčešće izmišljene.

U danima Hitlerovog režima bili su to Židovi. U danima današnjeg Izraela to su Palestinci. U Americi su to obojeni doseljenici i imigranti. U zemljama Europske unije su to izbjeglice iz islamskih zemalja. A u Hrvatskoj su to Srbi, izbjeglice i strani radnici. A lijek koji nudi politička desnica u svim tim prilikama je izgovor na božanski poziv ”izabranog naroda”, zaštitu duhovnih vrijednosti i odlučnu nikakvu dobrodošlicu onima koji ne pripadaju ”našem izabranom narodu”. Zapravo, fašizam najčešće uvijek dolazi u paketu s kršćanskim nacionalizmom.

O tome kako se sličan oblik kršćanskog nacionalizma pokušava opetovano udomiti u Hrvatskoj, progovorio je još 2013. godine fra Ivo Marković, poznati bosanski franjevac i mirotvorac, u emisiji Hrvatske televizije ”Nedjeljom u 2”. Ovako je fra Marković opisao kako se kršćanski nacionalizam događa na koncertima popularnog i kontroverznog Thompsona: ”Izlazi Marko Perković obučen u odijelo koje ističe mišiće. Ja to zovem prometejski svećenik. Izlazi u procesiji u kojoj se pjevaju kombinacije najduhovnijih kršćanskih pjesama i hrvatskog folk rocka, i nosi mač, veliki mač u ruci. Dolazi na pozornicu na kojoj se nalazi stol, koji očito asocira na oltar. I kad tako iziđe u procesiji, on žestokim pokretom zabija taj mač u oltar. Gore ostaje viriti križ. Vidite, to sam ja doživio blasfemično.

Kad uzmete njegove pjesme, tu ima i Krista i Boga, na kraju ima svega, najviše ima onog jednog nesocijaliziranog plemenskog mentaliteta. Ima puno mržnje na kraju. Koliko god se govorilo o ljubavi, ako fino analiziramo, hrvatski se narod mobilizira protiv nekoga. Dakle to je jedna tako degradirana uporaba religioznosti u potrošnji jeftine glazbe.

Ne može biti dobar Hrvat, ni dobar katolik, ni bilo tko u bilo kakvom identitetu dobar, ako nema potpuno dobru komunikaciju s drugima. Svaki duhovni pozitivan pomak, ili mir, ili kulturni pomak, počinje u trenutku kad se od nasilja okrenemo susretu upoznavanju drugoga.”

Zašto je kršćanski nacionalizam opasan, bez obzira u kojem i čijem se ruhu pojavljuje? Ponajviše zbog toga jer s položaja rasne umišljenosti djeluje da je moj narod, moja politička ili ideološka skupina, ili moja rasa, ili sve to zajedno udruženo u jedinstveno ideološko poslanje, sudjeluje u izgradnji Božjeg kraljevstva već na ovoj Zemlji.

No naša ljudska povijest opetovano potvrđuje da takva udružena društvena i ideološka kretanja uvijek iznova postižu izobilje zločina, nepravdi i nasilja. Umberto Eco (1932.—2016.), talijanski filozof, romanopisac, politički i društveni komentator, davno je upozorio: ”Ljudi nikada nisu toliko potpuno i zaneseno zli kao kad djeluju iz vjerskih uvjerenja.” Biblija također upozorava: ”Dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu čini službu.” (Ivan 16,2)

Kršćanski pisac Gregory A. Boyd u svojoj knjizi ”Mit kršćanske nacije” nudi sljedeće ozbiljno upozorenje: ”Građanin Božjeg kraljevstva mogao bi i trebao tvrditi da je kršćanska inačica kraljevstva svijeta zapravo najgora inačica koju je svijet ikada vidio. Jer upravo je to bila inačica kraljevstva svijeta koja je najviše naškodila Božjem kraljevstvu. Ne samo da je mučila i ubijala, kao što to često čine inačice svjetskih kraljevstava; činila je to pod Kristovom zastavom.

Ako su nasilje i ugnjetavanje demonski, nasilje i ugnjetavanje ‘u ime Isusovo’ su to daleko više. Kršćanska Crkva je time osramotila Kristovo ime, povezujući Njegovo kraljevstvo sa zločinima koje je stoljećima činila. Stoga je, u ime pridobivanja svijeta za Isusa Krista, Crkva često postajala glavna prepreka vjeri u Isusa Krista.”

U ovom trenutku, nažalost, u Americi i Europi politička desnica i kršćanski nacionalizam, odjeveni u ruho probuđenog fašizma i rasizma, zlokobno napreduju.

(Opaska uredništva: Izvorno objavljeno u časopisu ”Vjerska sloboda”, glasilu Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, broj 1, siječanj 2026. godine, a u povodu održavanja Svečane skupštine Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska treba prihvatiti iranske izbjeglice!
    •  Naš neprihvaćeni poklon izbjeglicama u Slavonskome Brodu
    •  Ne krivimo izbjeglice
    •  Izbjeglice nisu teroristi

> Svi tekstovi ovog autora