Mali spomenik antikomunističkom mučeniku iz Boke

Upravo čitam knjigu “Čovjek bez lica”, drugi roman Milorada Popovića. Da se znamo, jednostavno bih vam rekao pročitajte je i vi, pa ćemo popričati. Ali ovako, preko novina, moram vam o “Čovjeku bez lica” napisati još ponešto, a pogotovo za one koji knjigu zbog bilo kojeg razloga neće moći, stići ili htjeti pročitati.

Najprije o autoru. Milorad Popović je crnogorski pisac. Rođen je 1957. godine u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Da, i mene je zbunilo ime tog sela kad sam ga prvi put pročitao. Ali, složit ćete se, Lipa Cucka je ime rodnog mjesta kakvo pisac samo poželjeti može na početku svoje biografije. Vjerojatno zato biografska crtica o autoru na omotu knjige i počinje tim podatkom.

O njegovu životu neću. Nije vrijeme, ni mjesto, a to što znam ionako je posve privatno. Čovjeka poznam, mogao bih reći da smo i prijatelji. Ali to ovdje nije važno.

Važno je to da je Popović svoje, najblaže rečeno, bogato životno iskustvo do sada već pretočio i ukoričio u sedam objavljenih knjiga poezije. Objavio je i nekoliko knjiga eseja iz čijih je već naslova očito da njega, kao i većinu nas, progone i muče vlastita domovina i narod sa svojom poviješću i sadašnjošću.

Kada bi se ovakve knjige više čitalo i o njima više pisalo i govorilo, onda bi sve više i više ljudi shvaćalo da se o svim navedenim temama u polusvijetu hrvatske (i šire) politike samo blebeće, a najviše laže da bi se napravilo nešto prljavo i podlo dok je javnost zabavljena tim blebetanjem. I to ona javnost kakvu i stvaraju mediji koji se na knjige više i ne osvrću

“Mali narod i nacionalizam”, “Crnogorsko pitanje”, “Podijeljena nacija” i “Njegoševo nasljeđe” naslovi su tih knjiga političkih eseja. One su, zapravo, samo prozno-publicistički nastavak onoga o čemu, sažetije i mudrije kako poeziji i priliči, govore Popovićevi stihovi objavljeni u zbirkama “Sa trga glodara”, “So Jude”, “Nema više klađenja”, “Red se polako zavodi”, “Cetinjski ljetopis”, “Nesigurna zemlja” i “Raskršća”.

A onda je Milorad Popović prije nekoliko godina odlučio postati i romanopisac. Zaslužio je taj književnički čin ne samo zato što je napisao i 2013., također u nakladi Frakture i OKF-a, objavio roman pod naslovom “Karnera”, nego i zato što je, uza sve ostale pohvale i priznanja, knjiga osvojila i nagradu Meša Selimović, najvažniju na području i zajedničkom teritoriju jezika koji govorimo i razumijemo.

Dakle, “Čovjek bez lica” je drugi Popovićev roman i sam ga je autor upravu neku večer predstavio i u Zagrebu. Eto, neka uza Svjetski dan knjige i ovdje jedna knjiga bude u prvom planu.

Ali, o “Čovjeku bez lica” ne pišem zbog tog simboličnog blagdana čitača, Shakespeareova i Cervantesova spomendana. Pišem o toj knjizi zato što sam, sa svakom novom pročitanom dobrom knjigom, sve uvjereniji da je na cijelom svijetu, a kod nas pogotovo, na djelu jedna prava globalna antiknjiška zavjera. U nju su upletene korporacije, države, mediji i vlasti, a pogotovo one države i vlasti koje za neprijateljstvo prema knjigama imaju najviše razloga. Među njima je i Hrvatska.

Zašto bi neka država, a pogotovo naša, imala nešto protiv dobrih i pametnih knjiga? Na to će mi pitanje, čini mi se, biti vrlo lako odgovoriti upravo na primjeru Popovićeva novog romana.

Naime, “Čovjek bez lica” bavi se temama koje su već godinama vrlo popularne u Hrvatskoj i šire. To su teme koje ljude zaokupljaju i uzbuđuju do te mjere da su na ovim prostorima bile uzročnik već nekoliko genocida.

Lijepo i dobro napisana knjiga je i najistinitija knjiga. Bezvrijedne trovačke pamflete prepoznat ćete već po primitivnosti, nezgrapnosti i siromaštvu jezika kojim su napisani. Ali, i ta sposobnost razlikovanja ovisi o čitanju. Razlog više za zavjeru hulja

Dakle, čime se to u “Čovjeku bez lica” bavi Milorad Popović? Evo čime: Udbom, doušnicima, špijunima, Titom, Jugoslavijom od njezina nastanka do raspada, Miloševićem, komunizmom i nacionalizmom… a u svemu tome i ponekom ljudskom sudbinom.

Popović u knjizi spominje i mnoge stvarne likove. Zapravo, siguran sam da su i oni nepoznatog nam imena itekako bili ili još uvijek jesu stvarni i živi. A ono što Popovića osobito zanima jest prelazak, preobražaj ili obraćenje komunista u nacionaliste, a pogotovo šefova i agenata Ozne i Udbe u zaglavne stupove novih, tobože slobodnih, demokratskih i neovisnih država koje su nastale na krvavoj ruševini komunističke Jugoslavije.

O da, ima tu još tema koje Hrvatsku i šire drže već godinama i desetljećima u okovima. Ima tu priča o zločinima i osvetama, kao i o herojima jednih koji su izdajnici drugih.

I gdje je tu sad urota protiv bilo koje, a pogotovo Popovićeve knjige? U tome što većina vas za nju i za njezina autora jedva da je čula, ili vam je ovo prvi glas.

Jer, kada bi se ovakve knjige više čitalo i o njima više pisalo i govorilo, onda bi sve više i više ljudi shvaćalo da se o svim navedenim temama u polusvijetu hrvatske (i šire) politike samo blebeće, a najviše laže da bi se napravilo nešto prljavo i podlo dok je javnost zabavljena tim blebetanjem. I to ona javnost kakvu i stvaraju mediji koji se na knjige više i ne osvrću.

Lijepo i dobro napisana knjiga je i najistinitija knjiga. Bezvrijedne trovačke pamflete prepoznat ćete već po primitivnosti, nezgrapnosti i siromaštvu jezika kojim su napisani. Ali, i ta sposobnost razlikovanja ovisi o čitanju. Razlog više za zavjeru hulja.

I zato ni korporacijama, ni državama, ni vlastima, ni medijima nije stalo da čitate dobro i lijepo napisane knjige koje potiču na traženje istine i sadržaja, a ne parola.

Milorada Popovića zanimaju i jezik, i ljepota, i dobrota i istina. Kritičari neka kažu svoje o arhitekturi velikog romana, a ja svoj dojam ovdje svodim na jedan detalj, na spomenik koji je Popović na dvije-tri stranice podignuo jednom istinskom antikomunističkom mučeniku, bokeljskom Hrvatu Vjenceslavu Čižeku

Milorada Popovića zanimaju i jezik, i ljepota, i dobrota i istina. Kritičari neka kažu svoje o arhitekturi velikog romana, a ja svoj dojam ovdje svodim na jedan detalj, na spomenik koji je Popović na dvije-tri stranice podignuo jednom istinskom antikomunističkom mučeniku, bokeljskom Hrvatu Vjenceslavu Čižeku.

Robijao je po komunističkim zatvorima dok nije doslovno oslijepio, i to nakon što ga je Udba otela i kao komad mesa u hladnjači iz Italije vratila u Jugoslaviju. Pušten je krajem 1980-ih pod pritiskom Amnesty Internationala i Njemačke, u koju se odselio. Već star, izmučen i slijep, došao je demokratsku i slobodnu Hrvatsku i u njoj, u vrhovima nove vlasti, susreo svoje otimače i mučitelje. Okrenuo se i otišao natrag u Njemačku, gdje je i umro 2000. godine.

Čižek je, naime, bio filozof, pjesnik i idealist, a ne materijal za nacionalističku hulju i junaka, kakav je postao čovjek koji ga je otpravio na prvu robiju. U knjizi piše i njegovo ime.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora