autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Malograđanska predrasuda da smo mi bolji od njih

AUTOR: Ante Tomić / 29.08.2015.

Ante Tomić

Gledamo sirijske i iračke nevoljnike kako mučno gaze balkanske planine, iz Grčke, preko Makedonije i Srbije do naših granica. Užasavamo se odrpanaca što su bezglavo utekli iz svojih domova samo s jednom najlonskom vrećicom, kao da i sami prije dvadesetak godina nismo jednako, samo s malom ručnom prtljagom, bježali.

Htjeli bismo da nas nekako mimoiđu ti ljudi, prođu što dalje od naših kuća. Drhtimo zamišljajući ih kako nam ulaze kroz prozore i kradu novac i nakit, po mraku odvode naše blago iz pojata, u voćnjacima beru naše jabuke.
Žene već sada izbezumljeno zovu djecu s prozora.

Zaključavaju se i oprezno vireći između zavjesa proklinju i izbjeglice i onoga tko ih je pustio u Hrvatsku. Šta to nama treba, da nam neki tuđi svijet otima prvorazredna radna mjesta, da se nekakvi Sirijci i Iračani bogovski uvale kao skladištari u Kaufland za dvije tisuće i sedamsto mjesečno?

Zaključavaju se i oprezno vireći između zavjesa proklinju i izbjeglice i onoga tko ih je pustio u Hrvatsku. Šta to nama treba, da nam neki tuđi svijet otima prvorazredna radna mjesta, da se nekakvi Sirijci i Iračani bogovski uvale kao skladištari u Kaufland za dvije tisuće i sedamsto mjesečno?

Tko zna kakve bi nam nepoznate azijske boleštine oni mogli donijeti? Trebamo li se možda cijepiti prije nego dođu i kako će od izbjeglica stradati naši tradicionalni katolički običaji?

Nisu li oni svi teroristi? Hoće li muslimanski dotepenci tražiti i od naših žena da se pokriju, a hrvatskom čovjeku neodgojeno uskratiti veselje kulenove seke i šljivovice?

Nespokojna se pitanja množe, a sva ona ustvari počivaju na jednome vjerovanju, u korijenu im je ista neuka, malograđanska predrasuda da smo mi bolji od njih. Uglavnom zahvaljujući našoj neusporedivo bogatijoj tradiciji, razvijenijoj kulturi, našem kršćanskom naslijeđu, smatramo se pametnijima, obrazovanijima i ispravnijima, u svakom smislu nadmoćnijima sirijskim i iračkim izbjeglicama.

Premda zaista nema nikakvog razloga da išta takvo mislimo.

Naprotiv, usporedimo li se s njima, mi smo nitko i ništa, skorojevići bez korijena. Balkanskim šumama i klancima, vrijedi to svakako naučiti, ovih dana lutaju ljudi iz same kolijevke čovječanstva.

Nespokojna se pitanja množe, a sva ona ustvari počivaju na jednome vjerovanju, u korijenu im je ista neuka, malograđanska predrasuda da smo mi bolji od njih. Uglavnom zahvaljujući našoj neusporedivo bogatijoj tradiciji, razvijenijoj kulturi, našem kršćanskom naslijeđu, smatramo se pametnijima, obrazovanijima i ispravnijima, u svakom smislu nadmoćnijima sirijskim i iračkim izbjeglicama

Oni su prava aristokracija naše vrste. Naša povijest počinje upravo s čukunčukundjedovima ovoga otrcanog, izgladnjelog i neobrijanog svijeta kojega makedonska policija skida s vlakova. U njihovu zapaljenom i opustošenom bliskoistočnom zavičaju još su se prije dvanaest hiljada godina formirala prva naselja.

U plodnim dolinama Eufrata i Tigrisa nekadašnji su lovci i sakupljači najprije uzgojili pšenicu i pripitomili kozu i sve je zatim otamo vrtoglavo krenulo, i kotač, i bakar i bronca, i prve religije i hramovi, i novac, i klinasto pismo i Hamurabijev zakonik.

Zateći ću vas sada jednim glupim pitanjem. Sjećate li se otprije tridesetak, četrdeset godina grupe Boney M i njihova velikog disko hita “Rivers of Babylon”?

Bila je to zapravo prerađena reggae pjesma jamajčanskih The Melodiansa, ali ni njima ne pripada cijelo autorstvo jer je tekst posuđen iz Biblije, iz 137. psalma. Ne znam je li itko od vas ikad pomislio da pleše na tužaljku židovskih sužanja za izgubljenom domovinom.

Pjesma je potresna, čak i danas kad je čitate, i prava izbjeglička, vrlo prikladna današnjim prilikama. Poslušajte prve tri strofe:

“Na obalama rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.
I tada naši tamničari
zaiskaše od nas da pjevamo,
porobljivači naši zaiskaše da se veselimo:
‘Pjevajte nam pjesmu sionsku!’
Kako da pjesmu Jahvinu da pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek’ se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!”

Tisućama godina s ovom pjesmom ljudi u suzama odlaze iz svojih kuća, bježe iz zapaljenih sela, stiskajući nejač na prsima izranjenih nogu trče pred ognjem i čelikom, iz Vukovara, Knina ili Srebrenice, kao i iz Damaska ili Bagdada. Svi se s ovime možemo poistovjetiti, nema vjerojatno naroda koji makar jednom nije pjevao ovu drevnu izbjegličku himnu.

Nisu oni bilo tko, dragi moji, ti su ljudi potomci oca Abrahama, i kralja Davida, i proroka Muhameda, i dalji rođaci našeg Isusa

A Sirijci i Iračani imaju je i dodatni razlog pjevati, jer pjesma je iz njihova zavičaja, mezopotamska, takoreći, narodna. Psalam 137. njima je po prilici kao nama Hrvatima “Ja sem Varaždinec domovine sin”, pripada baštini jednoga kraja iz kojeg su sve tri velike religije došle, i judaizam, i kršćanstvo, i islam.

Sjetite se toga gledajući izbjeglice u natiskanim kompozicijama. Nisu oni bilo tko, dragi moji, ti su ljudi potomci oca Abrahama, i kralja Davida, i proroka Muhameda, i dalji rođaci našeg Isusa.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: