autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Manifest raspjevanog roba

AUTOR: Radenko Vadanjel / 07.06.2024.

Radenko Vadanjel
Foto: Tatjana Gromača

Hrvatska oporba nije razjedinjena, već, paradoksalno, hrvatska oporba nije željna vlasti, nema ”interesa”, nema ”snage” da krene u prosvjetiteljski napad na trideset i četiri godine staru Hobotnicu Vladajućih. Osim predsjednika države, Milanovića, nitko nije dovoljno motiviran i spreman da pokrene stvari iz mrtve točke, rezultat je nedavno održanih parlamentarnih izbora, koji su se odvijali u čudnim, pomalo sumnjivim okolnostima, navodi Karolina Vidović Krišto, naš novi hrvatski David Icke, vrlo sugestivno potkrepljujući sumnje u regularnost izbora. No, međutim, oporba je šaptom pala, objeručke prihvatila udobnu oporbenu poziciju, saborske plaće, u sebi se, s vidnim olakšanjem, mireći s ishodom ”časno” izgubljenih parlamentarnih izbora.

Nije lako, doista nije lako… Hobotnica vladajućih se rastegnula poput žvakaće gume, ušančila svoje krakove u najveće društveno – političke sustave u zemlji, kulturne institucije, medije … ali i u najmanje, naizgled nebitne svakodnevne egzistencijalne problemčiće, poput slobodnog kreveta u bolnici, ili raznoraznih poticaja za energetsku obnovu, poticaja za mlade poduzetnike ili mlade poljoprivrednike – do kojih se teže ili nikako može doći, ako smo, kojim slučajem, u sukobu s tom istom Hobotnicom, odnosno ako ne pristajemo na njena ”pravila igre”, ili, pojednostavljeno, ne pristajemo na vlastiti konformizam koji nam se svakodnevno nudi kao bezbolnija, sveprisutna, društveno prihvatljiva opcija – samorazumljivi životni stil na ovim prostorima.

”Biti kuš”, ili kako se u Istri kaže ”biti kuco”, stanje je tako svojstveno hrvatskom biću, hrvatskom intelektualcu, ili nekom tamo hrvatskom trudbenikom, turističkom radniku, prodavačici na kasi trgovačkog centra.

”Biti kuco”, kao dresirani pas, uvijek na oprezu, autocenzurom korigirajući i najbenigniji ulični razgovor na tržnici, jer nikada ne znaš tko što može čuti.

Najsigurniji smo, u svakom pogledu, ako smo dio Vladajuće hobotnice. Biti lojalan vladajućima, deviza je za kakav – takav uspjeh i ”miran život”. Biti dio plemena Vladajućih, njihov stranački kolega, deviza je za silne beneficije i privilegije na svakom koraku, u svakom životnom trenutku.

Ali ne biti član te iste Hobotnice, ili još gore, ne biti lojalan toj istoj Hobotnici, ili ne daj Bože, biti protiv te iste Hobotnice, grijeh je ravan samoubojstvu. Takvim činom hrvatski građanin svjesno si uskraćuje pravo na bilo kakav uspjeh, na napredovanje, na miran život, na prosperitet, takvim činom hrvatski građanin postaje ranjiv i nezaštićen od svih institucija kojima upravlja Hobotnica.

Zar to ne graniči s čistim mazohizmom, svjesnim samoranjavanjem, uživanjem u vlastitoj patnji – ta gorda želja za istinom, za pravdom, ne pristajanjem na konformizam, oportunizam, licemjerje i nemoral?

Čemu to? Ima li to smisla?

Jer biti ”persona non grata” noćna je mora svakog hrvatskog građanina. Biti izopćen iz interesne mreže Vladajućih svjestan je bogohulni čin, kojim sebe izopćujemo iz bilo kakve mogućnosti napredovanja u poslu, u životu; naša se društvena uloga eutanazira, jer mi smo ”persona non grata”, isključeni, izolirani, zaobiđeni, ekskomunicirani…

U takvom društvu živimo. Društvu negativnih selekcija, klijentelizma, nepotizma i nekompetencije, gdje se kadroviranjem odabire osrednjost ili totalna nestručnost, gdje je ”partijska knjižica”, izravnije i pogubnije nego u bivšem sistemu, važnija od znanja, stručnosti i poštenja.

Kome to treba? Ta uvijek ista mantra o lopovluku i amoralu, kojih je, barem na deklarativnoj razini, svjesna većina građana, i unatoč tome, pristaje na manje, pristaje na kontinuitet osrednjosti i siromaštva.

Što nas još može utješiti?

Pokoja pobjeda ”vatrenih”, ili manje spektakularna, ali još uvijek srcu mila, pobjeda naših rukometaša ”kauboja” ili naših vaterpolista ”barakuda” … I to je to.

Pokoja crna kronika iz istočnog susjedstva o nekom serijskom ubojici, nestalom djetetu, bizarnoj izjavi njihovog predsjednika, i osjećaj da je kod nas, unatoč svemu, još uvijek bolje, ipak, unatoč svemu, još uvijek bolje…  I to bi, ujedno, bilo to.

Premalo i prežalosno. Kakva Europska unija, kakva zapadna demokracija, kakvi bakrači! Ničega tu nema. Mi smo još uvijek (i zauvijek) ”zemlja u tranziciji”, što je samo uljepšani eufemizam za onaj pogrdni naziv neke politički nestabilne latinoameričke države, čiji državni proračun ovisi o izvozu jedne monokulture, a vlast drži korumpirana skupina – radi se, pogađate, o takozvanoj ”banana državi”.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Galerist
     Košarica Baby Lasagne premijeru Plenkoviću
     Hrvatska iznad Hrvata
     Premještanje kreveta
     Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
     Priča koja nikada nije ispričana
     Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
     Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
     Jebeni igrač
     Debeli dječak

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1