Mate Uzinić: Bez bratstva među narodima nema budućnosti

(Opaska uredništva: Prenosimo razgovor koji je fra Ivan Tučić vodio s nadbiskupom koadjutorom Riječke nadbiskupije i administratorom Dubrovačke biskupije Matom Uzinićem za portal Polis.ba).

Mate Uzinić (1967, Dubrava, Omiš) je od prosinca 2020. nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije. U rodnoj Dubravi završio je osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, gdje završava i teologiju. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1993. U Rimu, na Papinskom lateranskom sveučilištu, 2000. je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Dubrovačkim biskupom imenovan je 2011. Službu je obavljao do 2020. Biskup Uzinić je pastir i teolog koncilskoga duha, otvoren suradnji vjernika laika, graditelj ekumenski, dijaloški i mirotvorno usmjerene Kristove Crkve, odgovoran za zajednički svijet, za bratstvo u pokretu. U intervjuu za Polis.ba, biskup Uzinić otvoreno govori o temama koje se tiču čovjeka, Crkve i društva. Odgovara na pitanja o ljudskoj patnji, dijalogu unutar Crkve i dijalogu Crkve sa svijetom, bratstvu kao zadaći i nužnosti, nacionalizmu, odnosu prema prošlosti.

Poštovani Oče nadbiskupe, hvala Vam što ste pristali na intervju za naš portal. Nedavno ste preuzeli novu službu riječkog nadbiskupa koadjutora, nakon Vašeg biskupskog služenja u Dubrovniku. Čestitamo Vam!  Percepcija u javnosti o Vama je da ste pristupačan, otvoren i jednostavan čovjek. Ljudi u Vama vide čovjeka koji je “Od ljudi za ljude”, kako glasi i Vaše biskupsko geslo, u kojem možemo kazati nema velikih riječi. Ali, tko je čovjek? Kako se postaje čovjekom?

Uh. Teško pitanje. Pretpostavljam da od mene ne očekujete neku filozofsko-teološku definiciju, nego da vas zanima moj osobni stav. A njega ne bih izražavao filozofsko-teološkim objašnjenjima nego slikom koju svi razumijemo.

Čovjek je samo onaj čovjek koji podnosi pridjev “dobar”. U nas u Dalmaciji se za takvoga jednostavno kaže da je “čovik”. To je, zapravo, čovjek kakvog ga je Bog od početka zamislio i stvorio, kakvoga je u Isusu Kristu iznova modelirao kao novoga čovjeka.

On nije umišljen, bez obzira na sve što je postigao u životu, nego je ponizan jer zna da je “od ljudi”. I da mu je, u konačnici, sve darovano. I ne stavlja sebe na prvo mjesto i u središte, jer zna da je “za ljude”. Čini to, ako je potrebno, potpuno se darujući za druge. I nije neobično da takvoga čovjeka ljudi smatraju čudakom. Osobito ga takvim smatraju njegovi najbliži.

To se, uostalom, dogodilo i Isusu kojega su članovi njegove obitelji dolazili obuzdati jer se govorilo da je izvan sebe. Umjesto da je, kao svaki “pametan” čovjek služio sebi i interesima svoje obitelji, on se kao “lud” čovjek razdavao svima. Pada mi na pamet Abraham i njegova zagovorna molitva za Sodomu i Gomoru. Eto, čovjek je onaj koji svojim altruizmom u svijetu egoizma omogućuje opstanak ovoga svijeta.

Živimo u vremenu raznih kriza. Već godinu dana svijet se bori s pandemijom koronavirusa, velika su nesnalaženja oko migracija stanovništva posebno u Europi, najavljuju se velike ekonomske krize, političke krize su posvuda, od Amerike do malih državica; Hrvatska se, uz to, suočava s katastrofalnim potresima. Mnogi ljudi kod nas, napose vjernici, objašnjavajući sebi i drugima ove krize skloni su svakovrsnim tumačenjima koja bi se mogla sažeti u rečenici: “To nam se događa jer smo se udaljili od Boga, Bog nas kažnjava.” Kažnjava li nas Bog? I, ako nas ne kažnjava, kako se oslobađati takvih narativa i takve slike o Bogu?

Možda bi se spominjanje Abrahama koji Gospodina moli za spas Sodome i Gomore, čiju sudbinu Biblija vidi kao Božju kaznu za nasilje, moglo dobro uklopiti u takve poruke. Mnogi će to i učiniti.

Dijalog koji Abraham vodi s Bogom, pokušavajući zagovarati za Sodomu i Gomoru, ja prepoznajem kao njegovu osobnu kušnju je li i u kojoj je mjeri on sam dobar čovjek koji zaslužuje da ga Bog izabere i učini “od ljudi za ljude”. Poruka o Bogu koji kažnjava i kojega je potrebno umilostiviti bliža je poganskim religijama negoli religijama objave.

Istina je da takvu logiku možemo pronaći i na svetopisamskim stranicama, osobito u starozavjetnoj objavi. Međutim, Bog je u Isusu iz Nazareta, kojega mi kršćani ispovijedamo kao Gospodina i Krista, dao drugačiji odgovor na pitanja koja muče svakog čovjeka u suočavanju sa zlom i nesrećom. I, zapravo, veoma je čudno kako kršćani koji ispovijedaju vjeru u Isusa kao onoga u kojemu je Bog postao s nama Bog, ne zato da nas kazni nego zato da nas spasi ili, kako to lijepo kaže papa Franjo, da nas zagrli, mogu tako lako upasti u slične zablude.

Koliko god smo razvojem znanosti koja nam je dala odgovore na mnoga pitanja koja su nas mučila postali svjesni da razmišljanja o Bogu koji nas kažnjava bolešću, nesrećom, prirodnim katastrofama i sl., nemaju smisla, takva razmišljanja nažalost nisu tuđa ni našem vremenu. Pitanje je kako se toga osloboditi, odnosno kako i sami ne upasti u sličnu zamku.

Vjerujem da odgovor leži u fokusu, ako si posvijestimo da različite životne okolnosti, pa i nedaće, nisu nužno prijetnja koja često treba krivca, nego prilika i izazov za pronalazak dubljeg smisla. Susret s bolešću, nesrećom i smrću, sebe ili drugih oko sebe često čisti naš pogled, i vraća nam fokus na ono bitno u životu.

Ako mene pitate koje dobro možemo vidjeti u ovoj krizi koja nam se događa na svjetskoj razini, ja bih rekao da je upravo to što je čovječanstvo dobilo priliku otkriti što to doista vrijedi, a što i nije baš toliko važno koliko smo ranije misli. Plod toga je da smo, možda po prvi put u svojoj povijesti na globalnoj razini, stavili čovjeka ispred profita. I dobro drugih ispred vlastitog dobra.

Iako pandemija i ono što ona sa sobom nosi, kao i bilo koja druga bolest i nesreća, nije Božja kazna, to ne znači da nije prilika na obraćenje ili možda blaže, za susret s Njim. Jer nekako ne može biti poziv ako nije od njega.

U trenutcima straha, osamljenosti, i brige ne samo za trenutno stanje nego i ono što dolazi nakon njega, u trenutncima relativiziranja sustava u kojim smo do sada funkcionirali, Bog nas čeka kao čvrsto uporište.

Upravo po tome ona postaje blagoslovljena prilika, mogućnost, a tim i upozorenje nama koji smo ostali, upozorenje da ovaj život nije vječan i da ćemo se svi, prije ili kasnije, na ovaj ili ona način, morati suočiti s razaranjem svijeta koji poznajemo.

Pravo pitanje u susretu s pandemijom, nesrećama, bolešću i smrću bližnjih, pa i vlastitom, nije, stoga, pitanje koje svi najčešće postavljamo: Gdje je Bog u mojoj patnji? Pitanje koje bi trebali postaviti je gdje sam ja u odnosu na svoga Boga i patnju u kojoj se nalazim?

To nam pitanje pomaže da otvorimo Bogu vrata, da bude blizu i da nam pomogne svojom ljubavlju da, bez obzira na sve što nosimo i što nam se događa, budemo slobodni, ljubljeni i sretni. Da, čak i sretni.

Mnogi su nam sveci svjedočili da su pravu i istinsku sreću pronašli tek u susretu sa patnjom. I to ne zato što su bili neki mazohisti, već zato što su upravo u toj patnji po prvi put dozvolili da budu istinski ljubljeni i da ljube.

Vi ste među onim biskupima koji zagovara kulturu dijaloga sa svijetom. Ne čini li se da se u nas antagonizam s društvom, odnosno suprotstavljanje crkvene i sekularne kulture nastavilo iz vremena prošloga režima, sada s drukčijim pozicijama i odnosom društvene moći, i da pritom narod, mislim najviše puk, mladi, intelektualci, idu svojim putem, traže neke svoje duhovnosti, zajednice, Boga, pa i nove zemlje?

Ne mislim da je izravna veza između jednog i drugog, jer mladi ljudi bi svejedno išli svojim putem i potragom za boljim životom, ali svakako negativno ozračje i nezadovoljstvo koje se osjeća u našem društvu, a što je dijelom i posljedica toga što ste nabrojili, zasigurno ne pomaže u tome da ostanu. Znam da ima i onih koji kažu da su zato otišli. I moram reći zašto mislim da to nije dobro.

Mladi čovjek koji vidi da društvo u kojemu živi – možemo jednako tako reći i za Crkvu kojoj pripada – nije onakvo kakvo bi trebalo biti i kakvog on želi ne smije bježati nego ga treba mijenjati. I to treba početi činiti počinjući od sebe i svoga malog prostora koji ima na raspolaganju. I polako s onima koji isto osjećaju širiti taj krug promjena i na druge prostore. Tko će to napraviti ako svi odu?

Promjene nisu lake, ali su nužne, kako u civilnom društvu, politici, tako i u Crkvi. Ako mladi ljudi nisu ti koji će biti nositelji tih promjena, tko onda jest?

Da bi to bilo moguće, potreban nam je dijalog ravnopravnih sudionika spremnih slušati, zajedno rasti i mijenjati se, jer nitko od nas ne zna sve. Baš i zato nitko ne može niti reći da je u posjedu sve i apsolutne istine. A svaka je religija, pa i kršćanstvo, tome veoma sklona. I ne samo religije. Skloni su tome i drugi. I na svim razinama.

U tom slučaju nema dijaloga. Postoji samo monolog. O dijalogu sa suvremenim svijetom govori jedan od četiri temeljna dokumenta Drugog vatikanskog koncila, pastoralna konstitucija Gaudium et spes. I bilo kakvo zatvaranje za taj dijalog sa suvremenim svijetom bi zapravo bilo izdaja koncilskih nastojanja.

Naša Crkva, kao i druge Crkve istočne Europe, imala je u to vrijeme drugačije izazove od onih koje su imale Crkve u slobodnom svijetu. I čini mi se, s odmakom, da je s nizom izvrsnih koncilskih teologa uspjela i u takvim okolnostima postati koncilska Crkva dijaloga. Vjerujem da je i to pomoglo u tranziciji našeg društva iz komunističkog i totalitarnog sustava u demokraciju.

No, kao da smo zaboravili da suvremeno demokratsko društvo također mora biti pluralno i sekularno. Plod toga je da su mnogi pokušali jednu ideologiju, onu komunističku, zamijeniti drugim ideologijama. Naravno da su svemu tome svoje obilježje dali i ratovi koji su se vodili na ovim našim prostorima, a koji nas nastavljaju dijeliti i nakon što je utihnulo oružje. Prepreka dijalogu su, dakle, i nerazriješene povijesne stranice i stradanja, manipulacije s brojkama kojima nitko nije odolio.

Dijalog je težak na svim razinama, jer Crkva na ovim našim prostorima – pa i šire – nema samo problem s dijalogom sa suvremenim svijetom, s drugim Crkvama i religijama, nego i u sebi samoj. I sam povremeno imam iskustvo koje to pokazuje. A bez dijaloga nema zajedništva.

Da bi se dogodilo zajedništvo (communio), potrebna je komunikacija (communicatio). A komunikacija ili dijalog je razmjena mišljenja, stavova, pogleda, iskustava, ono što nam pomaže otkriti drugoga i druge i otkriti sebe drugome i drugima. Bez toga, a to moramo imati ponajprije u samoj Crkvi, Crkva ne može ispuniti onu zadaću koju joj je u svijetu i za svijet povjerio njezin Gospodin.

I naravno da se bez toga ne može promijeniti ozračje u kojemu bi se svi, kako u Crkvi tako i u društvu u kojem Crkva vrši svoje poslanje, mogli osjetiti prihvaćeni.

Ovo je smjer koji je, čini mi se, zauzeo papa Franjo. I da bi Crkva mogla ići tim smjerom važno je da doista postane Crkva dijaloga. Nije stoga slučajno da će sljedeća opća skupština Biskupske sinode biti posvećena Crkvi i sinodalnosti.

Nedavno je u izdanju Kršćanske sadašnjosti izišao prijevod na hrvatski jezik najnovije enciklike Pape Franje Fratelli tutti. Enciklika govori o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Vi ste encikliku na vrlo zanimljivi i sažet način, riječju i slikom, predstavili vjernicima odmah nakon njezina objavljivanja, koje je bilo na blagdan sv. Franje 2020. Što biste izdvojili iz ove enciklike, a da bi bilo važno za naše mjesne Crkve, za nas katolike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Teško je nešto posebno izdvojiti jer je cijeli dokument nabijen važnim porukama. No, dakako da je najvažnija ona da smo jedni drugima, bez obzira na sve naše razlike, braća i sestre. Netko se našalio da ga je ovaj dokument podsjetio na parolu “bratstvo i jedinstvo” koja je obilježila komunističko razdoblje u bivšoj državi. Ta parola, sama po sebi, je dobra kao što su to bile i mnoge druge parole pod kojima su ljudi željeli mijenjati svijet. Problem je, međutim, ako ostanemo samo na riječima. Što se može dogoditi i s ovim dokumentom, ako ga ne shvatimo kao poziv na promjene da počnemo jedni druge uistinu doživljavati braćom i sestrama.

Ipak, ako bih izdvojio neke poruke koje su važne baš za nas, onda bih zasigurno bilo dobro izdvojiti one poruke kojima se papa Franjo poziva na nas i ono što je rekao nama.

Papa je to učinio citirajući važan dokument Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata – koji je nažalost u mnogim svojim izjavama ostao mrtvo slovo na papiru – a s čim nam je Papa, naravno kao i svima drugima, uputio važnu poruku da je vrijeme prestati mjeriti tko je više ili manje kriv za ono što se dogodilo na ovim prostorima i da sve žrtve imaju jednako dostojanstvo.

Ovo bih proširio na cijeli ulomak koji govori o opraštanju, u kojemu se doista mogu pronaći veoma važni elementi da na ovim prostorima, i bez onog “jedinstvo” koje je zasigurno nešto što u smislu državne povezanosti pripada prošlosti, ponovo imamo “bratstvo” bez kojega nema i ne može biti budućnosti.

Nama se Papa obraća u dijelu u kojem citira svoj govor u prigodi posjeta Sarajevu, a u kojem je stavio naglasak na razgovor, dijalog, kojega on prepoznaje kao vrijednost koja nam može pomoći da otkrijemo međusobno bogatstvo i vrednujemo ono što nas ujedinjuje. To je također nešto bez čega nema i ne može biti budućnosti.

Budući da ste spomenuli naše mjesne Crkve, naravno da onda u krug važnih poruka koje bih izdvojio spada i sve ono što je papa Franjo u ovoj enciklici koja je upućena svima, uputio osobito nama, Crkvi.

Puno je takvih poruka, a ja ću spomenuti samo onu kojom nas u Crkvi kao instituciji poziva da poštujemo autonomiju političke sfere, ali i upozorava da to ne znači i ograničiti svoje djelovanje isključivo na privatno područje nego da smo pozvani i na djelovanje u javnom prostoru. To, međutim, djelovanje ne smije biti stranačko – to je poslanje koje u društvu imaju laici – nego u sebi uključuje brigu za opće dobro i za zaštitu svakog čovjeka. Ovo je i poziv da Crkva bude lišena bilo kakve zemaljske moći i bude kuća otvorenih vrata za sve.

Dolazite na mjesto biskupa Devčića koji jedan od boljih poznavatelja, na našim prostorima, filozofije slobode kršćanskog filozofa, Rusa, Nikolaja Berdjajeva. Berdjajev je na početku prošlog stoljeća, uz isticanje neupitnih pozitivnih strana pripadnosti narodu, oštro osuđivao nacionalizam kao ideologiju. Kazao je da je “nacionalizam strašni grijeh u odnosu na Božji lik u čovjeku. Onaj tko ne vidi brata u čovjeku druge nacionalnosti, on ne samo da nije kršćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudsku dubinu.” Imam osjećaj da se vrlo često u našem društvu, također među kršćanima i u Crkvi, djeluje i govori u “duhu” nacionalizma. Slažete li se?

Slažem se, iako mogu reći da to donekle i razumijem. Što ne znači da to i opravdavam. Kad kažem da razumijem onda pri tom mislim na veoma važnu ulogu Crkve ili Crkava na ovim našim prostorima u formiranju i očuvanju nacija i nacionalnog identiteta. Crkva je evangelizacijski djelovala i vršila svoje poslanje ne samo riječima, nego i tako što je bila s narodom i uz narod, čemu su na području Bosne i Hercegovine kroz povijest svjedoci osobito franjevci. Zato je povezivanje s nacijom za Crkvu doista bilo, osobito za one narode koji nisu imali svoju vlastitu državu, način na koji su dijelili narodnu sudbinu i pokušavali mu pomoći da u teškim povijesnim okolnostima preživi. Mislim da je i u vremenu bivše Jugoslavije takva uloga Crkve još uvijek imala opravdanje.

Problem je nastao s demokratskim promjenama i stvaranjem nacionalnih država koje su sada dobile legitimne predstavnike koji trebaju zastupati njihove nacionalne interese, a Crkva i ljudi u Crkvi su u potpunosti izgubili tu zadaću. Što nije bilo lako prihvatiti.

Jedan svećenik je nakon demokratskih promjena rekao da mu je ranije bilo lako propovijedati. Spomene Hrvatsku i propovijed je odmah bila dobro prihvaćena. Ali sada to više tako ne ide. Nažalost, mnogi to nisu shvatili. I umjesto navještaja evanđelja, bavili su se navještajem neke svoje politike, ili stajali uz politike drugih, a često i bili korišteni od njih.

Nažalost u svemu tome ponekad ima i duha nacionalizma koji je tuđ Crkvi od samoga početka. S tim se duhom Crkva na samom početku svoga postojanja veoma snažno suočila i to joj je, zapravo, omogućilo da može nadići granice jednog naroda i postati sveopća, katolička.

Zbog okolnosti o kojima sam govorio ta zatvorenost se ponovo počela događati. Berdjajev progovara iz iskustva pravoslavnog svijeta, ali to nije nepoznato ni drugima. Danas se u tom kontekstu osobito spominje Crkvu u Poljskoj i nas u Hrvatskoj. No ima toga i drugdje.

Ovo dakako ne znači da se Crkva protivi ljubavi prema vlastitom narodu. Isus je plakao nad Jeruzalemom i njegovom sudbinom, Pavao je želio biti proklet, ako bi to bilo za spas svoga naroda. No ovo znači da ta ljubav ne smije biti ograničena na vlastiti narod nego da od njega treba početi. I osobito znači da ona ne smije biti protiv drugih naroda.

Naša postjugoslovenska društva opterećena su teškim stradalničkim naslijeđem. Mnogi smo i pojedinačno a i kolektivno traumatizirani. Trauma se, nažalost, ne priznaje. Mislim prije svega na različite interpretacije prošlosti, počevši od Drugog svjetskog rata, socijalističke Jugoslavije i zadnjega rata. Zbog toga su naša društva, ali i pojedini narodi izrazito podijeljeni. Vjernicima, Crkvama i religijskim zajednicama je obaveza i poslanje nadilaziti te podjele, raditi na pomirenju među narodima. One, međutim, teško prihvaćaju tu od Boga naloženu zadaću. Zašto?

Odgovor na ovo Vaše pitanje se nalazi u prethodnim odgovorima; odnosno u onoj nesposobnosti za dijalog, jer sebe doživljavamo u posjedu istine, čemu su posljedica, a možda i uzrok, predrasude koje imamo jedni o drugima; zatim u onoj nesposobnosti gledati i tuđe žrtve, kao i zločine vlastite strane, a ne samo svoje žrtve i tuđe zločine; nacionalizmu koji ljubav prema svome spaja s nepovjerenjem, a nerijetko i mržnjom, prema onom tuđemu i sl.

Vjerujem da je tome tako što ne uspijevamo druge, a onda i sebe, gledati očima tih drugih. Samo nam takav pogled, pogled kojim ću sebe i druge vidjeti onako kako nas vidi taj drugi, može pomoći otkriti da ne griješi samo druga strana.

Inače, koliko god smo malo na ovom planu napravili, ne bih rekao da nije bilo i da nema pokušaja i da se ništa nije napravilo. Problem je u tome što se tome u javnosti ne daje dovoljno pažnje. Bilo je i nekih zanimljivih istraživanja i simpozija na temu oprosta i pomirenja. Ima i dobrih publikacija koje daju ne samo odgovore nego i načine na koje je moguće izdići se i ići naprijed.

Nažalost i nama u Crkvi ponekad nedostaje snage da o ovim temama jasnije progovaramo. Možda je problem što ni nas evanđelje nije preobrazilo pa onda ne može biti preobražavajuće ni za one kojima ga navješćujemo ili bismo barem to trebali činiti.

U svojim nastupima često ističete bogatstvo različitosti, pluralnost mišljenja, posebno u teologiji. Smatrate li da je u Crkvi, a i u društvu, malo pluralizma mišljenja, a onda i slobode teološkoga  mišljenja. Napadani ste što ste angažirali neke teologinje i teologe za vrijeme teološke škole u Dubrovniku. Koja je uloga teologije i teologa u Crkvi i u društvu?

Da, smatram da je i u Crkvi i u društvu, osobito na ovim našim prostorima koji se tek pluraliziraju, malo pluralizma mišljenja, a s tim i slobode teološkog promišljanja. Da bismo to promijenili prije svega moramo naučiti da pluralizam mišljenja i sloboda teološkog promišljanja nisu naši neprijatelji, nego obogaćenje koji nas potiče da mu u svjetlu evanđelja ponudimo i svoj kršćanski odgovor. Uloga teologije i teologa u Crkvi je da ona i oni budu autentični, proročki glas u takvome okruženju.

Bitno je, međutim, da unutarnju raznolikost našega kršćanskoga svijeta, ali i same Katoličke Crkve i njezine teologije, prestanemo promatrati kao prijetnju i opasnost. Živimo u pluralnom svijetu u kojemu je nemoguće i štetno ignorirati i ne čuti drugačije glasove. To se neminovno odražava i na Crkvu.

Neke stvari neće prestati postojati ako se mi za njih ne zanimamo i o njima ne govorimo, dapače, prije ili kasnije mogu postati problem i za nas i za Crkvu. Zato je potrebno o tome progovoriti već sada. To je, po mom mišljenju, primarna zadaća teologije.

Pluralizam mišljenja i teološka sloboda izazov su koji stoji pred vjerom, Crkvom i teologijom. Ovaj izazov je osobito važno uočiti u ovom vremenu društvenih mreža gdje se dijele ista ili slična mišljenja, a ostaje se zatvoren za dijalog i upoznavanje drugačijih mišljenja.

Moram reći, a to i sam papa Franjo primjećuje u spomenutoj enciklici Fratelli tutti, ali i na drugim mjestima, da to nije nešto što se događa samo drugima, nego je i nešto što se događa nama vjernicima. Na različitim vjerskim portalima, kako stranim tako i domaćim, ponekad se osjeća kao da se drugačiji glasovi žele ignorirati, pa i isključiti one koji “drugačije misle”.

Osim što živimo u svijetu u kojemu je nemoguće ignorirati i ne čuti drugačije, osobno držim da se tih drugačijih glasova, glasova koji propituju uvriježene stavove, ne treba bojati. Oni nas potiču da bolje promislimo vlastite stavove. Ovo je, čini mi se, na tragu promišljanja i djelovanja pape Franje, koji nam je odmah po ustoličenju na papinsku službu rekao da moramo otvoriti svoje prozore i provjetriti svoje “odaje”.

Otvaranje prozora ne znači izjednačavanje ili utapanje onoga što se nalazi u našemu domu i onoga što se nalazi “vani”. Ono znači ponajprije otvorenost za susret s drugim i drugačijim, a samim time i veću jasnoću onoga što mi sami vjerujemo. Pri tom se ne trebamo bojati isprljati, jer je bolja, kako nam poručuje papa Franjo u svojoj programskoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti.

Kad biste sada nekom današnjem čovjeku htjeli kazati zašto je veličanstveno vjerovati u Isusa Krista, kako biste mu to rekli?

Mislim da se to ne može reći riječima. To je potrebno živjeti. Uvijek mi kod sličnih pitanja padne na pamet onaj događaj sa sv. Franjom i bratom s kojim je išao propovijedati. I nakon cijelog dana hodanja, bez ijedne riječi, kad su se vratili u samostan brat je imao potrebu upitati sv. Franju zašto nisu ništa propovijedali. On mu je tada odgovorio da su to činili cijeli dan svojom prisutnošću, svojim životom. Iz toga događaja proizlazi i uputa sv. Franje bratu, ali i svima nama, da uvijek propovijedamo, a ako baš treba da se u tome služimo i riječima.

Na tom je tragu sv. Pavao VI. svojevremeno poručio da suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, a ako sluša učitelje da ih sluša zato što su svjedoci.

Dakle, želim li današnjem čovjeku poručiti da je doista veličanstveno vjerovati u Isusa Krista jer on, kako je govorio sv. Ivan Pavao II. na početku svoga pontifikata, ništa ne oduzima nego sve daje, moj život treba biti odraz tog uvjerenja. Pada mi na pamet i sv. Majka Terezija koja je svoje sestre upozoravala da ne smiju ići na ulicu tužne nego radosne.

To je, uostalom, poruka i pontifikata pape Franje i njegovog programa koju je sažeo u spomenutu apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium, odnosno Radost evanđelja, a koja se može sažeti u njegovu misao da jedan kršćanin ne može biti tužan i žalostan jer, kako je govorio sv. Franjo Saleški, kršćanin koji je žalostan je žalostan kršćanin.

Ostavio sam za kraj za nas bolno a za Vas možda teško pitanje: Što je za Vas Bosna i Hercegovina, apstrahirajući od današnje konfuzne političke situacije, ako je to moguće?

Ne znam što bih odgovorio na ovo pitanje. Moje poznavanje Bosne i Hercegovine je dosta oskudno. Možda je najviše poznajem zahvaljujući jednoj svojoj pokojnoj suradnici Vikici Vujica, koja je svoju ljubav za Bosnu i Hercegovinu prenosila i na svoje prijatelje. Drago mi je da se i ja mogu ubrojiti među njih. Naravno i toliki drugi ljudi iz Bosne i Hercegovine su mi svjedoci potencijala te zemlje, osobito među svećenicima i posvećenim osobama koji su obilježili, a i obilježavaju Crkvu u Hrvatskoj. Svi oni su mi omogućili da u Bosni i Hercegovini mogu prepoznati zemlju velikih razlika, ali i velikih prilika.

Da bi se razlike pretvorile u prilike potrebno je da te razlike, osobito nacionalne i vjerske, ljudi Bosne i Hercegovine ne vide kao prijetnju nego kao bogatstvo. Samo tako će Bosna i Hercegovina moći ponovo postati ono što je nekad bila – zemlja tolerancije, mira i suživota svih sa svima. A onda i zemlja života koja, kako se govorilo, sve naseli, a sebe ne raseli. Žao mi je što, nažalost, u ovom trenutku to nije više tako.

I to vidim kao veliki problem ne samo Bosne i Hercegovine i Crkve u njoj, nego i nas u Hrvatskoj. Osobno ne mogu po tom pitanju puno promijeniti. Ali i kad ništa ne možemo, možemo moliti. Snaga molitve je u tome da ona mijenja nas. A kad promijeni nas, moguće je da promijeni i druge. Pa i konfuznu političku situaciju u kojoj vi u Bosni i Hercegovini, a pitam se koliko se to odnosi samo na vas, danas živite.

(Puni naslov izvornoga teksta glasi: “Biskup Mate Uzinić za Polis.ba: Bez bratstva među narodima na našim prostorima nema i ne može biti budućnosti”. Prenosimo s portala Polis.ba).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mate Uzinić: Dijalog nas ne ugrožava nego oslobađa
    •  Sunovrat Bosne Srebrene: Čovićevi fratri

> Svi tekstovi ovog autora