Mičete Tita, istim žarom zamijenite i njegova vatrogasna vozila

Skupa sa svime što je u stanju izmisliti, napraviti i izgraditi, čovjek je i dalje dio prirode. Vatra nema obzira prema ljudskim tvorevinama i životima, ne zaustavlja se sama od sebe pred naseljima, preskače asfalt, tali željezo i razara beton.

Potvrdili su nam to i ovi posljednji požari u Dalmaciji. Ni prvi, ni zadnji, ali, ipak mnogo ”atraktivniji” i ”zanimljiviji” od ostalih po tome što su došli nadomak grada, i to ne bilo kojeg, nego najvećeg na hrvatskoj obali, Splita.

Nije rekao premijer Plenković ništa pogrešno i netočno. Odvajkada svakog ljeta gore šume, gori trava, makija i borovina, pa se ne šalju na svako požarište izvjestiteljske ekipe koje uživo prenose prizore vatre i borbu vatrogasaca s tim prirodnim elementom.

Licemjerni mediji napadaju premijera zato što je izrekao običnu činjenicu.

Kada vatra dođe do kuća, kada opkoli raketnu bazu i zaprijeti ne samo tamo nekom zagoranskom selu, nego samom Splitu, onda požar postaje zanimljiv i atraktivan.

Rade se posebni “jinglovi”, noćne slike do neba visokih buktinja prikazuju se danima nakon što su ugašene, poseže se i za satelitskim snimkama da bi se vidjela količina dima koji ugrožava nježna pluća građana.

Naposljetku, nakon što su svladali sve požare i zaštitili ljude i njihovu imovinu, uz tek uzgredne štete, s obzirom na moguću opasnost od katastrofe mnogo većih razmjera, kamere su, ni prvi, ni posljednji put, usmjerene prema vatrogascima, njihovom statusu, beneficijama koje uglavnom nemaju i opremi kojom raspolažu

Snimci stvarne vatre iza leđa voditelja informativnih emisija pojačavaju se još i kompjutorski izrađenim animacijama, plamićci iskaču po zemljopisnoj karti kao Domaći iz bajke Ivane Brlić Mažuranić.

Da, sve je to istovremeno i vrlo opasno i tragično, ali nije nipošto izmišljotina hrvatskih medija 21. stoljeća da nesreće i katastrofe dižu tiražu. Pa to je već u 19. stoljeću dobro znao i u kanon izdavačkog i novinskog biznisa pretvorio Joseph Pulitzer.

Ali, riječi također palucaju poput vatre i u stanju su, jače nego bura, raspiriti požar.

Zato su kritike na račun premijerova izražavanja, pa makar bile i licemjerne, sasvim na mjestu.

Vlada je naučila lekciju i bavila se na svojoj posljednjoj sjednici, između ostalog, i načinom komuniciranja, kako onog unutar sustava, tako i s javnošću.

Zato je točna i premijerova primjedba kako njega i ostale političare mediji hvataju za svaku riječ.

Dobro jutro.

Upravo zato svi javni govornici moraju u svakom trenutku paziti što i kako govore. Jedna mala opaska, ma koliko istinita bila, može se izreći na različite načine.

Kada su prirodne katastrofe i kataklizme u pitanju, tu smo na terenu priopćavanja loših vijesti ili upozorenja koja trebaju poslužiti da se tragedije spriječe, izbjegnu, ili barem ublaže.

I zato si je premijer sam kriv ako nešto, pa bilo to i gola istina, izrekne na takav način da izjava zvuči bahato i bešćutno i da je upravo tako doživi veliki broj ljudi kojima je upućena.

No, ostavimo sad po strani političare, posvetimo se vatrogascima. Našim herojima.

Ni to nije nikakva novost da ljudi o vatri i zaštiti od požara počnu ozbiljno razmišljati i razgovarati tek kada im oprlji gaće i da one među nama, kojima je to bio samo još jedan dan na poslu, doduše mnogo dramatičniji od većine drugih, počnu prepoznavati kao branitelje, heroje i spasitelje.

Skupa sa svime što je u stanju izmisliti, napraviti i izgraditi, čovjek je i dalje dio prirode. Vatra nema obzira prema ljudskim tvorevinama i životima, ne zaustavlja se sama od sebe pred naseljima, preskače asfalt, tali željezo i razara beton

Velika je sreća u nesreći što u požarima nije izgubljen nijedan ljudski život. Osobita je sreća što nije poginuo nitko od onih koji su, doslovno goloruki i bosonogi pohrlili u pomoć ugroženim neposredno ugroženim sugrađanima.

Kažem sreća, jer mediji su promptno izvještavali i na taj način poticali, a kasnije na sva usta hvalili razne skupine, a osobito one samoorganiziranih nogometnih navijača, a da se prve večeri nije moglo čuti nijedno upozorenje.

Izostale su upute da se ne srlja u vatru, nego da se svaka hvalevrijedna i dobrovoljna akcija mora provoditi u dogovoru i pod kontrolom obučenih i opremljenih profesionalaca.

Kažem sreća i zato što se moramo zamisliti tko bi bio žrtveni jarac i koga bi se, poput tragičnog vatrogasnog zapovjednika Dražen Slavice, razvlačilo po medijima i sudovima da je izgubljen ijedan život spontanog i hrabrog dobrovoljca.

Naposljetku, nakon što su svladali sve požare i zaštitili ljude i njihovu imovinu, uz tek uzgredne štete, s obzirom na moguću opasnost od katastrofe mnogo većih razmjera, kamere su, ni prvi, ni posljednji put, usmjerene prema vatrogascima, njihovom statusu, beneficijama koje uglavnom nemaju i opremi kojom raspolažu.

Tako je nastala i reportaža o jednom crvenom vatrogasnom fići.

Nije to netko iz vica obojao u crveno i sirenom opremio preko trideset godina stari auto proizveden u kragujevačkoj tvornici Zastava. Kako smo čuli od mladog vatrogasca iz zagornaskog sela Kučiće u prilogu Nove TV, fiću su dobili kao zamjenu “za neko drugo auto” i sami su ga sredili i doveli u vozno stanje. U čemu li su se tek vozili po vatrenim linijama prije tog fiće?

Tu smo već na terenu simbola.

Svi pamtimo ratni prizor u kojem tenk JNA na osječkim ulicama svojim gusjenicama poput nekog kukca drobi jednog crvenog fiću. Taj je mališan bio simbol jednog vremena i otpora agresorskoj sili. Dobio je i spomenik.

Simbol naše današnjice, a osobito tehnološkog napretka koji je hrvatska država učinila na dobrobit svih građana i u svrhu zaštite njihovih života i imovine od elementarnih nepogoda poput požara, mogao bi biti taj crveni vatrogasni fićo iz Kučića.

Umjesto osječkog mališe pod gusjenicama tenka, imamo novi simbol:crvenog fiću iz Kučića (…) U čemu li su se tek vozili po vatrenim linijama prije tog fiće?

Vidjeli smo i veliki kamion-cisternu za gašenje požara kojim su svoje mjesto branili vatrogasci iz Žrnovnice, jednog od najugroženijih mjesta u ovom posljednjem velikom požaru.

Godina proizvodnje: 1986.

Kada bi se jednako strasno, kao što su posvećeni zaštiti i borbi protiv požara, bavili ideologijom, onda bi vatrogasci iz Žrnovnice odbili sjesti u taj relikt iz mračnog, totalitarnog i zlog režima.

Evo vam zadatka, vi strasni antikomunistički ideolozi. Kad već mičete Titove biste i ime s hrvatskih gradova i ulica, posvetite se jednako gorljivo zamijeni svih vatrogasnih vozila iz tog doba u voznim parkovima profesionalnih i dobrovoljnih hrvatskih vatrogasnih postrojbi.

Nitko vam neće ništa zamjeriti. Naprotiv. Dobit ćete samo zahvalnost i pljesak slijeva i sdesna.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora