novinarstvo s potpisom
Najradije bih napisala Nothing but silence i isključila komp, ali još uvijek nisam naučila reći neću ni kad mi to utroba svom silinom nalaže.
Jer, nažalost, sve manje vjerujem u korisnost iznošenja svojih misli u društvu u kojem ima tako puno premalo suvislih razgovora u kojima se pažljivo sluša, promišlja i zatim razborito odgovara sugovornicima.
A kolumne bi trebale pokretati razgovor, razmjenu stavova, argumenata, motrišta. Pogotovo nas navesti da ponekad priznamo glasno kako smo možda zapravo bili u krivu, kako nešto važno nismo u cijelosti sagledali, kako su nam predrasude priječile da nešto jasnije vidimo ili razumijemo.
No kako sam rekla da hoću, obećala da ću (noću) napisati još jedan tekst, dat ću sve od sebe da to i učinim.
Iako sam izmorena nakon iščitavanja romana Bronje Žakelj, ”Bijelo se pere na devedeset”, te divne ispovijesti o osobnim tragedijama zbog preranih gubitaka najdražih osoba i vlastitoj borbi s teškom bolešću u godinama kad riječ bolest ne bi smjela otešćati bremenom vlastitog iskustva.
U njoj se stvarnost, ona važna, ona koju bilježi povijest kako bi je nevoljko usvajali barem nakratko učenici u školama, tek spominje usputno, jer je osobna priča preteško breme koje je bilo važno po ne znam koji put prožvakati i zauvijek ispljunuti. Jer samo tako se može dalje.
Ali, to mogu senzibilne duše, osobe koje kroz život idu polako, motreći i upijajući svijet oko sebe. Zbog njih ne pada vrijednost dionica na burzama, ne tiskaju se posebna izdanja i bombastično ne najavljuju ekskluzivne vijesti ili intervjui u kojima ničeg ekskluzivnog zapravo nema.
Sreća je da postoje zahvalni, poput mene, što su se odvažile krenuti tim neizvjesnim i opako zahtjevnim putem.
Ali, zato su dionice pale čim se saznalo da Trumpu milijarde i ušteđevina koja se još podosta udebelila, zbog izbjegavanja plaćanja poreza, nije pomogla pri susretu s virusom koji je ostao neimpresioniran njegovim značajem za povijest ljudskog roda.
I čim na to pomislim, sigurna sam da živimo u naopakom svijetu u kojem bi trebalo stisnuti reset i krenuti ispočetka. Samo ne znam s kim i kako kad vidim iza njega gomilu ozarenih lica koja ga zadivljeno gledaju i kliču na svaku njegovu tupavu i bahato izgovorenu rečenicu.
A trumpova i trumpičića sa sljedbom na svim meridijanima i paralelama, od Antananariva do Pogane Vlake, koliko ti srce ne ište niti ne želi.
U nas u gotovo svakom zaselku po jedan aga koji misli da je bogom dan i ovlašten za mažnjavanje svega što mu za oko zapne jer on zna i umije, a tko je kriv budaletinama koje životare od svojih plaćica, penzijica ili socijalne pomoći.
Njih ne muči pitanje smisla života, prolaznosti. Oni čvrsto stoje na zemlji i znaju da imati jest biti. I što više imaš, bit se umnožuje, a i ti postaješ bitniji sebi i drugima.
Andrić je nekoć, a zapravo ne tako davno, napisao da iz ovog tla niče mržnja koja se ni s čim razumskim ne može objasniti, a danas bi morao nadopisati kako je i beskrupuloznost nešto što se usisava s majčinim mlijekom u prevelikom broju jedinki rođenih na ovim prostorima.
S druge stane stoje luzeri koji ostaju umrtvljenim promatračima, nesposobnima da dignu glas, pobune se i zahtijevaju promjenu.
Stranci koja harači ovim prostorima gotovo tri desetljeća raste rejting, zbog uhićenog načelnika organizira se protest, a maloumnicima koji se odvaže viknuti ili pokazati prstom na nepravdu i korupciju brzo se zatvore usta i pošalje ih se da kleče u mračnom kutu.
Protesta, naravno, nema. Jer je mreža koju su ispleli spretni a beskrupulozni, čini se, nepoderiva. Male rupice hitro se pokrpaju i ribolov se nastavlja.
Uz pjesmu Perice kojem, gle čuda, nije razbijen spomenik na Cvjetnom iako je u tijelu donedavno nosio posve kriva krvna zrnca ”Ribice lude hodite amo…” I ribice se na suhom koprcaju samozatajno, ali pregalački.
Mediji dočekuju pritvorenicu, jednu od rijetkih osoba ženskog spola koja se upisala u klub bitnih, kao filmsku zvijezdu, pišu se komentari kako je to najdostojanstveniji izlazak iz pritvora ikad zabilježen na ovim prostorima, nacija je ganuta.
A ona u svojoj Vuitton torbici, koja debelo nadmašuje prosječnu hrvatsku mirovinu, nosi u ćeliji sklepanu nježnu priču o svojoj obitelji i pregalaštvu kojim su stekli kuće, vrtove, vinograde, polja, automobile, traktore, što li već sve ne.
Neki već ridaju i žele da se ispravi nepravda koja je nanesena tom nježnom biću. Samo zlooke naprežu oči gledajući torbu i potom surfajući kako bi otkrile koja joj je cijena.
Umilni premijer zauzima stav za koji očekuje da će se naći kao odljev na više postolja u puno mjesta mile mu domovine i odlučno kaže kako će on i njegova vlada stati na kraj javašluku i korupciji.
Dok iza njega vire tri ministra koja su, onako bezveze i posve slučajno, navraćala u klub, budući Muzej korupcije (kako predlaže anonimni građanin ili građanka grafitom na fasadi danas najpoznatije adrese u Hrvatskoj).
Dok ne izbacuje iz stranke tipa koji trenutno čubi u zatvoru jer mu je frka s glasovima u Saboru. Dok u uprave i nadalje postavlja tipove koji, osim ljigavog klanjanja sprijeda a mažnjavanja straga, ni s čim vrijednim spomena ne zaslužuju pozicije i pare koje su im dodijeljene.
Dok posao teško dobiva itko tko nema člansku iskaznicu njegove ili njemu naklonjene stranke ili strančice. Dok se iz svemirske stanice jasno vidi da je sve, ali baš sve u komi.
Dnevnici takozvane javne televizije, kao u neka jednoumna vremena kojih se upravo današnji moćnici kao fol strašno gnušaju, devedeset posto vremena pokazuju sretne obitelji, pogone koji rastu i cvatu. Niže se uspjeh za uspjehom.
Civilno društvo kao oštar motritelj, analitičar i kritičar vlasti zadubljen je u pisanje i provedbu europskih projekata u kojima vlast, na primjer, za borbu protiv korupcije, zahtijeva njihovo partnerstvo s lokalnim moćnicima, jer se zna da će samo uz njihovu pomoć lopovluk biti razobličen. Logično.
Neprofitni mediji na izdisaju. Ljudska prava – who cares.
I kad pomisliš da nam nema spasa, stiže Zorro. Nema ogrtač, doduše, ali zato mu je glas neodoljiv. A gard još neodoljiviji. Nakon što se napapao ribice koja mu je stigla netražena, nakon što je u Momačkom klubu održavao službene sastanke, spreman je za okršaje. I nema da nekoga poštedi. Svi su sumnjivi i svakome treba reći u lice što ga ili nju ide.
Ma ne. Zapravo se neću sprdati. Jer mi do ruganja nije. Vratit ću se na početak. Zašto mi se ne da pisati.
U posljednja dva dana blokirala sam ili je mene blokiralo podosta Facebook prijateljica i prijatelja. Koji ne razumiju zašto sam zabrinuta i tužna. One i oni su ushićeni istupima predsjednika države. Sviđa im se njegov stil.
Oduševljeni su njegovom hrabrošću da napadne pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, Gong, dvije saborske zastupnice dviju minornih stranaka koje moraju smišljati načine kako da privuku pažnju jer nikakve moći nemaju (usput naputak za njih, a već ga je izrekao kustos Tihomir Milovac – ne zloupotrebljavati za umjetnike prevažnu riječ i čin performans jer to njihove akcije i akcijice nisu), zabunom B.a.B.e. I tako dalje i tako bliže.
Obožavateljice i obožavatelji vjeruju da on time raskrinkava korupciju i nepotizam. Oni vole kad je netko izravan i nesputan obzirima. Hrabar do boli.
Jedna mi je napisala da širim mržnju jer kritiziram predsjednika na svom profilu. A ja jadna nikada ni prema kome takve osjećaje nisam bila kadra ni razbuditi. Kamoli prema nekom tko mi uopće ne bi bio zanimljiv da nije važna osoba za kojem trče kamere i mikrofoni, pune se naslovnice i predstavljaju kao udarne vijesti.
Pitam se kako tim ljudima objasniti da osobni napadi na ljude koji nisu korumpirani ni moćni, a usudili su se pokazati da im se sve što predsjednik radi ne čini dobrim, ta logoreja koju ništa ne može zaustaviti, nije pokazatelj hrabrosti, nije doprinos borbi protiv korupcije, nije doprinost ničemu, osim povećanju kaosa i buke koje ionako već ima previše.
Zbog njegove galame umreženi i neumreženi mediji bave se tricama i kučinama, a zapostavljaju teme kojima bismo se trebali srcem i dušom posvetiti. Zbog njegovih ispada ovi na vlasti trljaju ruke i tapšu se po ramenima. I tiho, gotovo nečujno, nastavljaju svoje mutne rabote.
Predsjednik je bijesan pa urla. Pitanje je samo zašto.
U zemlji u kojoj su nasilnici ugledni građani, voljeni pjevači, mili prijatelji, time se pokazuje kako je nasilna komunikacija super, kako je napadanje neistomišljenika koji nemaju mehanizme ozbiljnog suprotstavljanja cool, kako je dopušteno i privatno i javno izreći sve što ti padne na pamet, bez zadrške i argumenata – ako si siguran da ti nitko ništa ne može.
I kakva je to hrabrost?
Kad si od rođenja pripadnik elite kojoj su sva vrata otvorena, kad si se družio s ljudima koji su (vjerojatno kratkotrajno) u zatvoru, kad se vozaš jahtama i avionima na naš račun, kad zapravo nisi ni s čim rečenim (osim prvog istupa, dok se još nije znalo o osobnim odlascima u Klub zaigranih dječaraca) pomaknuo stvari s mrtve točke već se neodmjereno obrušavaš na sve bezazlene mice mace koje ti ne plješću nego imaju nekih primjedaba.
Šteta. Velika šteta. I samo ću podsjetiti da je ono čime se hvali, a to je pobjeda na izborima, manje zasluga njegova uma i karaktera, a više nesretne ponude udarnih protukandidata.
I ja sam jedna od tih glasača. Bez oduševljenja zaokružila sam njegovo ime. Uz nadu da će biti zreliji, odgovorniji, mudriji. Džaba mi nada. I džaba mi ideja da bi njegovi podržavatelji mogli shvatiti da ovo što radi nije dobro. I nije borba protiv korupcije.
A kako već napisah u pozadini veliki igrači zadovoljno trljaju ruke. Ali ne zbog kritika upućenih predsjedniku, kako tvrdi sljedba, nego zbog potpunog gubitka kompasa onog koji je obećavao da će biti tu da unosi ravnotežu i dijalog primjeren razvijenom demokratskom društvu.
Samo vitez Reiner grca i guši se na istup saborske zastupnice Peović koja se usudila ocrniti (a zapravo izreći rečenicu iz presude Međunarodnog suda) lik ljubljenog mu preminulog predsjednika, ne znam točno kojeg po redu oca domovine.
A sada. Nothing but silence.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.