novinarstvo s potpisom
Georg Friedrich Händel, velikan baroka, skladao je 1746. godine oratorij u tri čina nazvan po jednom od najvećih židovskih vojskovođa, legendarnom Judi Makabejcu. Juda Makabejac, ili Juda Čekić, bio je židovski svećenik iz II. stoljeća prije Krista koji je poveo ustanak protiv tiranske seleukidske vlasti i ostvario gerilskim ratovanjem velike pobjede nad nadmoćnijim neprijateljem. Judine su snage, nakon njegove pogibije 164. godine pr. Kr., vratile Jeruzalem pod židovsku vlast i obnovile u njemu židovsku tradiciju. Židovi i danas slave Hanuku na spomen obnove njihova hrama u Jeruzalemu nakon pobjede u Makabejskom ustanku.
Händel, Nijemac koji je dugo živio i radio u Londonu, oratorij je napisao na libreto Thomasa Morellija u čast princa Williama Augustusa, vojvode od Cumberlanda nakon njegove pobjede u bitci kod Cullodena. Počujte zanosni zbor koji slavi pobjednika!
Za razliku od njega, netom imenovani ministar Mijo Crnoja, o čijoj se sudbini još odlučivalo dok sam u sitne sate pisao ovaj tekst, zajedno sa svojim istomišljenicima namjerava ”skladati“ Registar juda. Ali ne makabejskih, već iškariotskih, registar izdajnika naše domovine.
Juda Iškariot ostao je zauvijek simbol izdajnika. Jedan od najbližih Isusu, jedan od 12 apostola, izdao ga je farizejima za 30 škuda, onih judinih koje je tako često apostrofirao pokojni predsjednik Franjo Tuđman spominjući se aktivista civilnog društva i oporbe. Na kraju, pravda je donekle zadovoljena – izdajnik se, mučen savješću i prezirom ljudi, objesio. Ali njegovo je ime za vijeke vjekova ostalo zapisano crnim slovima. Tako bi zauvijek, crnim slovima, trebalo ostalo zapisano i ime onih koje bi Crnoja uvrstio u registar izdajnika.
Međutim, najmanje je važan taj Crnojin registar. Njega će povijest, ako se uopće i dogodi, kad-tad prokazati kao akt političkog i ljudskog bezumlja. Ali, tko zna hoće li časno mjesto na popisu izdajica donijeti gubitak posla, nasilje, izolaciju ili kakvu drugu, možda i težu posljedicu za ”izdajnike”. Hoće li registar biti kamenčić u mozaiku političkog nasilja, nedemokracije i tragedija neistomislećih ljudi?
Netom nakon što je ministar Crnoja ustoličen u Savsku, uz euforiju šatoraša i njihov bezobrazluk prema ministru Matiću – junaku Domovinskog rata, koji je časno obnašao tešku ministarsku dužnost, proklamirao je jedan od svojih programskih ciljeva. Između više projekata solunaške naravi najupečatljiviji je projekt registra izdajnika, popis ljudi koji se ne uklapaju u Crnojin rigidni svjetonazor lišen pojma demokracije, ljudskih prava i političkog pluralizma.
Ipak, kažem, nije problem (samo ili najviše) u Crnoji. On je tek repatica na političkom nebu koja će brzo, možda zasluženo, pasti. Puno više je problem u onima koji su ga okrunili ministrom. A oni su znali da u Vladu instaliraju političkog pit bula, čovjeka sumnjive biografije i sumnjivih poslova.
Znali su što čine i hoće da Hrvatska postane poprište političkih obračuna, diskriminacije neistomišljenika, zastrašivanja ljudi, političkih progona i negacije temeljnih ustavnih vrednota.
Pa tko je taj Crnoja, tko su ti šatoraši, tko su ti političari da sebi prisvajaju pravo da, bez obzira na njihovu ratničku ili bilo koju prošlost, stradanja ili zasluge, ikoga državnim žigom žigošu kao izdajnika, bez suda i presude za neko zakonom propisano nedjelo!?
Demokratski ustroj države, ljudska i politička prava iznad su svakog pojedinca, ma tko bio. Najgore je što su, dok ih javno zgražanje i sprdnja s registrom i njegovim idejnim začetnikom nije uvjerila u političku štetu koju mogu pretrpjeti, podršku registru davali i iz vrha HDZ-a, uključivši i samog Karamarka.
Polako se svi odriču registra ili diskretno traže odstupnicu. Čak i u redovima desnijih od desnih. Jedino svoje očitovanje otome nije dala predsjednica Republike Grabar-Kitarović. Kaže, očitovat će se ako stvari (valjda, prijepori) odu predaleko.
To sigurno nije jedno od onih pitanja iz isključive nadležnosti Vlade o kojoj predsjednica države ne bi trebala reći svoje mišljenje, kako se često opravdava, odbijajući legitimna pitanja novinara na mnoge važne teme.
Začudo, ni novinari ne inzistiraju; radije su fokusirani na simpatično i dobrodošlo navijanje Predsjednice na rukometnom prvenstvu ili njenu zanimljivu inicijativu Jadran-Baltik, koja zapravo uopće nije njena. Lansirali su je još davno Mađari, pa Poljaci, sve uz podršku SAD-a (Vidi ovdje).
A sporazum o provedbi Plinacro je odavno potpisan s Poljacima u nazočnosti potpredsjednika Vlade Čačića! (Vidi ovdje).
Da, želim znati što predsjednica moje države misli o registru izdajica, slaže li se s Crnojom i šatorašima o tome? Nisam jedini koji želi čuti njen stav i molim je javno da ga konačno kaže. Riječ je o stvari o kojoj dramatično ovisi kakva će Hrvatska biti sutra i Predsjednica je ne može odšutjeti ni za ljubav Bujanca, Šeparovića, Tomca i drugih sličnih visokih uzvanika s njene inauguracije.
A Crnojina ministarska sudbina upitna je, na žalost, ne već zbog skandaloznog registra, već i sumnji u to da mu biografija krije više crnih rupa, od lažnog prebivališta, moguće utaje prireza, sukoba sa zakonom i drugih priča inkompatibilnih s ministarskom funkcijom.
Znakovito je – ne sastanči se na tu temu u uredu premijera, već u Karamarkovu uredu. Je li to znak tko je ipak glavni u Vladi?
Uostalom, cijela priča o registru i ideološki sukob koji je buknuo odgovara ponajviše dvojici, kako sam ih znao nazvati, političkih blizanaca: Karamarku i Milanoviću. Obojicu očekuju unutarstranački izbori s puno nezadovoljnih njihovim vodstvom.
Karamarko je pobijedio, ali vrlo tanko, i mnoga će gladna HDZ-ovska usta ostati bez zalogaja koji nudi neka fotelja. S druge strane, dugogodišnje, zatomljeno nezadovoljstvo u SDP-u moglo bi ugroziti Milanovićevu poziciju. Gubitak izbora donijet će barem četiri gladne godine mnogim stranačkim perjanicama uz bijes onih koji su od mandata Milanovićeve Vlade iskreno očekivali reforme, više socijaldemokracije i odlučan napredak, a šutjeli su o slabostima stranke i Vlade radi ”viših interesa”.
Obojici paše ideološka konfrontacija u kojoj oni, i po svojoj naravi, i po poziciji na kojoj se nalaze, svojoj stranačkoj publici sebe mogu prodati kao zadnju liniju obrane, kako kažu, od ustaša, komunista, izdajica, lopova, jugočetnika ili koga već…
U međuvremenu su neki duhoviti ljudi otvorili registar izdajnika i predložili da se u njega dobrovoljno upisuju svi oni koji žele ismijati Crnoju, njegove političke pokrovitelje i istomišljenike, iskazati svoj prezir prema toj necivilizacijskoj inicijativi. Mnogi su se upisali…
S druge strane, pitanje mogućeg stavljanja na popis pravog, Crnojinog registra ne nosi samo strah od posljedica zbog toga što netko jest na njemu, već i strah koji muči neke prave, profesionalne i uvjerene ”neprijatelje” i ”izdajice”, lijeve intelektualce, proskribirane oponente, novinare, feralovce, NGO-ovce, crvene, zelene i druge vragove. Pitaju se, što ako me Crnoja ne stavi na popis!? Što ću onda!? Tko će čitati moje pamflete, moja ujedanja i nedomoljublje uzimati ozbiljno?
Zato upis na Crnojinu listu javno, gotovo moleći, u strahu i trepetu, traže i ”dokazani” neprijatelji i izdajnici poput Ivančića ili Tomića. Ja pak molim da me se ne stavi u taj Crnojin registar. Bila bi to za mene uvreda i degradacija.
Nakon što me cirkusoidno Etičko sudište osudilo kao prvog veleizdajnika Lijepe naše bilo bi zaista poniženje, prava nepravda, da me Crnoja spusti u rang običnog izdajnika. Zato molim Crnoju, ako me baš želi ”registrirati“, neka osnuje registar veleizdajnika, ekskluzivan i reprezentativan. Nadam se da ću i u njemu imati ono mjesto koje su mi zasluženo dale moralne i političke vertikale poput Šeparovića i Tomca, autora panegirika Josipu Brozu Titu. Vertikale koje su gotovo cijeli život tražile crvenu, a na kraju našli crnu nit (Vidi: www.autograf.hr/cudo-zmija-na-poljudu).
Istu onu koju po Zagrebu, pozdravljajući ustaškim pozdravom, pletu šatoraši na čelu s medijskim miljenikom Pantovčaka i cijele desnic Bujancem. Na kraju, registar izdajnika, registar naših juda iškariota, će Crnoja i istomišljenici mu vjerojatno objasniti kao Judino evanđelje.
U Egiptu je 1970. pronađen papirus nazvan Evanđelje po Judi koji izdaju Isusa opisuje, bolje rečeno opravdava, viđenjem događaja od strane samog Jude. Kaže, pomogao je Isusu da se riješi tjelesnog življenja punog patnje i prijeđe na drugi, bolji svijet. Ali, već ga je Isus na Posljednjoj večeri prokazao riječima: ”Sin čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!” (Marko 14, 21).
Tako će i promicatelje registra izdajnika povijest prokazati kao ”izdajnike”, one koji su za račun svojih interesa i političke isključivosti iznevjerili Hrvatsku i njene ideale demokracije i ljudskih prava.
© Autograf.hr i Ivo Josipović