Mirela Čavajda u bespućima hrvatske ginekologije i zdravstva

Proteklih nekoliko dana, pažnju javnosti privukla je izjava trudnice Mirele Čavajde koja je u 24. tjednu (šest mjeseci) saznala da je fetus kojeg želi roditi, teško bolestan, ima veliku izraslinu na mozgu blizu vitalnih centara te da su šanse za njegovo preživljenje minimalne, pogotovo do uobičajenog termina poroda.

To znači da će njen fetus možda uskoro umrijeti unutar maternice, a ako porod ne započne, to će ugroziti i njen život. Ona se odlučila javno požaliti da joj u Hrvatskoj nije omogućeno i dopušteno ništa drugo učiniti, nego čekati da se to dogodi.

U dosadašnjim raspravama nije pojašnjeno da fetus najvjerojatnije osjeća bolove, te da je nedopustivo, već zbog toga, nastaviti trudnoću. Naime, prema novijim spoznajama, osjećaj boli je razvijen između 24. i 26. tjedna fetalnog rasta.

Sa stručnog stanovišta, nužno je razlikovati prekid trudnoće, prekid neželjene trudnoće i prijevremeni potaknuti ili dovršeni porod zbog medicinskih razloga bilo trudnice, embrija/fetusa ili oboje. Razlika je bitna, jer se porodom naziva od onog trenutka kad postoji mogućnost preživljenja fetusa.

Svrha ovakvog prekida trudnoće je da se fetus ili porodi, ako trudnica odabere takvo rješenje ili da se napravi feticid i prekine trudnoća.

U prvom slučaju, ako bi fetus bio rođen živ, mogao samostalno disati i preživjeti, moguće je eventualno preciznije utvrditi o čemu se radi, te pokušati liječenje ako je to moguće, a ako ne, preostaje smanjiti bolove i patnju fetusa.

Za neka stanja fetusa, moguće su operacije na fetusu, pa se nakon obavljene operacije trudnoća nastavlja.

Takve operacije rade se u vrlo razvijenim zemljama svijeta (primjerice, Johns Hopkins bolnica), iako u ovom slučaju, prema dostupnim podacima liječničkih nalaza iz medija, to vjerojatno ne dolazi u obzir. Naime, tumor je gotovo jednake veličine kao glavica fetusa, brzo raste, pritišće ostale dijelove i već je utjecao na rast mozga.

Prema podacima iz radova za sve fetuse s tumorima u mozgu preživljenje je 28 posto, no u slučaju teratoma oko 7 posto. Dugoročno preživljenje djeteta, ako preživi nakon poroda, opisano je sporadično u svega nekoliko slučajeva.

Za ovako tešku situaciju, bitno je da liječnik obrazloži moguće opcije nakon što je procijenio što bi preporučio, uzevši u obzir sposobnost da fetus samostalno živi, agresivni rast tumora (ili eventualno hematoma), te potrebu za hitnom medicinskom intervencijom.

Nakon informiranja o mogućim ishodima, trudnica je ta koja na kraju odlučuje. Ne smije joj se nametati odluka. To joj, za sada, nije osigurano.

Na ovom primjeru postaje jasno da liječnici više ne rade i ne mogu raditi svoj posao prema pravilima struke, nego žive u strahu jer ne smiju niti spomenuti medicinski uvjetovan ili bilo kakav prekid trudnoće koji se poistovjećuje s pobačajem.

Ovo znači da je zakon iz 1978. godine, činjenično, u biti ukinut. Stoga, čvrsto vjerujući da kolege iz KB Sveti Duh znaju svoju struku, pretpostavljam da se radi o nečemu drugome.

U RH se ne provodi važeći Zakon

Da bih raščlanila i analizirala moguće razloge, treba ući u dubinu problema i javnost upoznati što o tome piše u važećem Zakonu.

”Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece”, koji je važeći u RH, usvojen je 1978. u Saboru SR Hrvatske, (potpisan od Jakova Blaževića, predsjednika SR Hrvatske), a na temelju člana 389. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, (ne Jugoslavije!).

Prema članku 22. ovog Zakona, nakon isteka deset tjedana od dana začeća, komisija prvog stupnja može odobriti prekid trudnoće, uz pristanak odnosno na zahtjev trudnice, u slučajevima (…) kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama.

U članku 23. navodi se da (…) je postupak po zahtjevu za prekid trudnoće hitan. Komisija prvog stupnja dužna je odlučiti o zahtjevu za prekid trudnoće u roku osam dana od dana prijema zahtjeva.

Zbog nedostupnosti i tromosti zdravstvenog sustava, nije poštivan taj članak Zakona, no nakon nalaza magnetne rezonancije fetusa, kojeg je čekala od 19. travnja, zahtjev joj je 29. travnja odobren s obrazloženjem da je medicinski opravdan.

Međutim, u odluci je napisano da bolnica Sveti Duh ne može osigurati prekid trudnoće u tom tjednu jer uključuje fetocid, bez ikakve upute što dalje da učini (suprotno Zakonu).

U Zakonu, naime, ne može biti preciziran svaki detalj svih mogućih situacija, nego podrazumijeva medicinsku proceduru prema odgovarajućoj situaciji i pravilima struke. Nije predviđeno da se zahvat ne može napraviti.

Prema sljedećem članku Zakona, trudna žena koja je nezadovoljna odlukom komisije prvog stupnja može uložiti prigovor komisiji drugog stupnja u roku tri dana. Ovaj zahtjev predala je 6. svibnja nakon što su i tri druge zagrebačke bolnice odbile izvršiti prekid.

Ukratko, sporno je što joj je napisano da ima pravo na zahvat, ali da zahvat neće biti obavljen i znači da se u našoj državi ne provodi važeći Zakon.

Sporno je i što ženu verbalno upućuju da pomoć potraži drugdje jer u ustanovi nema stručno osposobljenog ginekologa za provedbu takvog zahvata, a što su po zakonu dužni osigurati ako imaju odjel ginekologije i porodiljstva.

Etičko povjerenstvo KBC Zagreb, nije predviđeno zakonom u ovom slučaju, sastalo se ad hoc, a njihove izjave u javnosti prejudiciraju i komentiraju ono što će možda odlučiti drugostupanjsko povjerenstvo na koje je danas trudnica uputila žalbu na prvostupanjsko rješenje.

Nema govora o eutanaziji

Ravnatelj KBC-a Zagreb, prof. Ante Ćorušić, gotovo želi poistovjetiti prekid ove trudnoće bolesnog fetusa s eutanazijom već rođene oboljele osobe jer i sam izjavljuje ”da bi ovo mogli nazvati eutanazijom”, što nije točno jer se ne radi o već rođenom biću.

On time javnost upućuje na to da, iako je u Zakonu precizirano kad se može odobriti prekid nakon 10. tjedna, osoba ili povjerenstvo to smije tumačiti potpuno drugačije i zatim zalazi u drugi (Kazneni) zakon koji se uopće ne odnosi na fetus, a pogotovo ne na teško bolestan fetus.

Također se javnost obmanjuje da je jedino to sporno, a sporno je uopće pravo na bilo kakav prekid kojeg žene gotovo ne mogu ostvariti, a prekid pod bilo kakvim medicinski opravdanim okolnostima nakon 10. tjedna je moguć samo na papiru.

Javnost se izjavama namjerno usmjerava na moral i etičnosti odluke da se prekine bilo koja trudnoća (čak i nevezano o tjednu, zdravstvenom stanju i odluci trudnice), a u ovom slučaju se radi o nepoštivanju i neprovedbi postojećeg Zakona koji ipak dobro definira slučajeve kada žena ima pravo odlučiti o rađanju.

Još gore je što se njezina izuzetno teška situacija zlorabi i njezin izlazak u javnost želi dodatno kazniti jer ju žele prikazati osobom koja traži eutanaziju svog bolesnog fetusa koji ima male izglede da poživi do kraja trudnoće i da ima normalan život.

Ustav navodi da svako ljudsko biće ima pravo na život.

”Međutim čak i zemlje koje kriminaliziraju bilo kakav prekid trudnoće (i pobačaj), čime implicitno podržavaju stav da život počinje začećem, ipak stvarnu zakonsku zaštitu pružaju tek po rođenju. U protivnom bi pobačaj bio sankcioniran kao ubojstvo, a takve slučajeve u europskoj sudskoj praksi ne srećemo” (Borovečki A., Orešković S., Babić Bosanac S., Pravo na život – priručnik za nastavu etike, MF, 2015.).

Javnost se dovodi u zabludu da je posao drugostupanjske komisije procjena je li moguć ishod 100 ili manje posto fatalan za fetus ako se rodi, ili kolika mu je šansa za normalan život, dok po Zakonu treba odgovoriti proizlazi li iz medicinskih nalaza (dokumentacije) mogućnost da će dijete imati teške tjelesne ili duševne malformacije, te ako da, odobriti zahtjev za prekid trudnoće.

Tu trudnicu, dio javnosti, bez osjećaja za njenu patnju, potpuno lišen razmišljanja, saznanja kako se takav potaknuti porod provodi, informiranja prije nego krenu verbalnim linčem, napada komentarima da se ”olako želi riješiti fetusa” ili da će dopustiti ”liječnicima da raskomadaju fetus”. To je njihov veliki grijeh, ali, usudim se reći, i bezumlje.

Osim te neupućenosti o tome kako se prekid trudnoće radi u kojoj fazi trudnoće i zbog kakvih medicinskih razloga, da se ne komada fetus, čini se već neko vrijeme da se u svim segmentima naše navodno sekularne države nastoji uvesti mjerila koja pokazuju da to nije tako ili postoji tendencija da ne bude tako.

Pri tome se ne zna čija su to mjerila ni s kojim postotkom stanovništva se ta mjerila žele nametnuti, i to bez izmjene Zakona prije kojega je obavezna javna rasprava. U komisijama se često imenuju stručnjaci samo jednog svjetonazora koji ga ukalupljuju i tamo gdje to stručno i etički nije opravdano.

Roditeljstvo je vrlo zahtjevno

Odmah na početku dalje analize, želim naglasiti da sam protivnik prekida trudnoće u slučaju uredne trudnoće, ali ne tako da bilo kome namećem svoj stav, smatram ga univerzalnim ili primjenjivim uvijek, u svakom slučaju i u svakoj situaciji, okolnostima ili dobi žene.

Smatram da nema veće sreće i tako divnog osjećaja kad žena koja želi dijete sazna da je trudna, počne pratiti promjene na svom tijelu koje su vrlo drastične i muškarcima nezamislive. Oni mogu kao budući očevi, osjećati puno toga, no nisu pod takvim djelovanjem hormona koji mijenjaju ženu – neku manje, a neku više.

Tijekom prvih mjeseci promjene mogu biti vrlo naporne ako trudnica ima dugotrajne mučnine, čudan osjećaj težine u želucu, pojačano slinjenje, promjene u probavi, češće mokrenje, osjetljivost i sve ostalo što prati početak trudnoće uključivši iznenadnu želju da jede neko određeno jelo ili namirnicu.

Nakon četiri do pet mjeseci trudnica prvi puta osjeti micanje fetusa koje sliči micanju repića ribice u akvariju, pa mnoge u prvoj trudnoći nisu sigurne je li to – to. Kasnije se nastavlja druženje buduće majke s malenim bićem koje u toj fazi još ne može samostalno živjeti.

Nema tih novaca, uspjeha ili drugih materijalnih ili osjetilnih bogatstava koji mogu usrećiti ženu (ali i muškarca!) kao što je imati dijete i to znaju dobro oni parovi koji se suoče s nemogućnošću začeća i poroda djeteta, ali im na kraju ipak uspije imati vlastito dijete ili se pak odluče i uspiju posvojiti dijete.

Biti roditelj nije za svakoga, jer zasigurno ima mnogih muškaraca i žena koji ne gaje takve želje ili osjećaje. Čovječanstvo se očuvalo do sada, jer većina ljudi ima takve želje, a to je na razini prirodnog nagona i potrebe da, kako su nama naši roditelji podarili život, tako ga mi trebamo i želimo predati dalje.

Roditeljstvo je vrlo zahtjevno, a nigdje, pa ni u školama, se o tome ne uči. Kroz roditeljstvo čovjek konačno odrasta i potencijalno uči o nesebičnosti kada je u stanju život dati za potomka.

Osobito je važno ukazati da se tijekom školovanja u većini zemalja, pa čak ni na zdravstvenim studijima, ne spominje što bi roditelj trebao znati o njezi bebe, a kasnije o odgoju malog i malo većeg djeteta sve do odrastanja.

Svatko to radi na način sličan kako je vidio od svojih roditelja ili bliskih osoba, a pravo je umijeće balansirati između dnevnih obaveza vezanih uz osiguranje stanovanja, hranjenja obitelji, vlastitog društvenog života i roditeljstva.

Žena koja odlučuje o prekidu trudnoće bira između dvaju prizora. Za nekoliko mjeseci postaje majka i drži svoju bebu, ona ju uskoro nježno gleda s povjerenjem, a spona se dalje nastavlja za vrijeme dojenja i brojnih sati uspavljivanja, umora, nesanice, odrastanja i razvoja najveće moguće ljubavi.

U protivnom slučaju, slijedi hladan, medicinski postupak za vrijeme kojega svi šute i izmjenjuju samo stručne upute, a završava odlaskom žene koja se vjerojatno osjeća manje ili više ranjena. Emotivno i fizički. Ona osjeća da je to bio jedini izlaz.

O emotivnoj torturi da i ne govorim, jer uz to što sama prolazi zbog svoje odluke, još nailazi na osudu sa svih strana i zaista ju se tretira kao inkubator, jer je najvažnije da taj život donese na svijet.

Što će biti dalje s bebom, kako će se to dijete poslije osjećati, o tome nitko ne brine, jer neki ljudi ne vide nikakav argument osim puke fraze o životu po svaku cijenu.

Još jedan razlog zašto sam protivnica prekida trudnoće je zbog toga što smatram da sve spolno aktivne žene, momci i muškarci (jer to nije samo ženina stvar!!) moraju biti svjesni da to nije metoda kontracepcije.

Nisam protiv prekida koji je medicinski indiciran zbog stanja embrija, fetusa ili zdravlja trudnice, a roditelji koji su suočeni s takvim nečim, sami će odlučiti o tome nakon detaljnog savjetovanja s liječnikom o mogućim opcijama, ako postoje. Pri tome mislim na one razloge koji su nespojivi sa životom ili koji bi uzrokovali veliku patnju uz nepovoljan ishod.

Smatram da zabrane u ovom slučaju ne smiju otežavati ionako tešku odluku o prekidu trudnoće, bilo da se radi o pobačaju ili potaknutom prijevremenom porodu.

Ista, ako ne još gora situacija je u slučaju ako silovanje i zlostavljanje rezultira začećem. Siliti zakonom tu ženu, djevojku ili, još gore, djevojčicu na porod je mučenje i svođenje žene na razinu inkubatora.

U ovom slučaju se otvaraju i druga pitanja.

Priziv savjesti – lažno moraliziranje

Što je pak priziv savjesti? Citiram Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore: ”Liječnik ima pravo na priziv savjesti ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrožava život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti nadređene i pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.”

Naša stručna društva nisu pitala članstvo o tome kako žele da se definira, za koje slučajeve može postojati priziv savjesti, je li dopustiv u javno financiranim zdravstvenim ustanovama te, ako jest, kako riješiti problem obavljanja tih postupaka?

U ustanovama financiranima od vjerskih zajednica, ovo ne bi bilo sporno.

Što ako u javnim ustanovama svi ginekolozi imaju priziv savjesti?

Žena po zakonu ima pravo na odluku i postupak, no ne može ga ostvariti. U konkretnim slučajevima, trudnica koja je donijela konačnu odluku o prekidu trudnoće zbog bilo kojeg razloga, naći će način da to učini, što vrlo često uključuje opasne postupke. Upravo ovakvi rizici i jesu razlog što mnogi liječnici ne koriste pravo priziva savjesti odabirući, po njihovom mišljenju, manje zlo.

Nadalje, što to znači u konkretnom slučaju – liječnik zna da će djevojka ili žena u većini slučajeva, ako je nakanila obaviti prekid trudnoće to i učiniti. Što ako svi doktori medicine imaju priziv savjesti, dok zakonski ona ima pravo?

Nadalje, zar su oni liječnici koji to pravo ne koriste u slučaju prekida trudnoće (iako apsolutno nikome nije drago obavljati ”pobačaj”) ubojice, lošije osobe, monstrumi ili što drugo?

Treba također osvijestiti da ako duže vremena ginekolozi imaju priziv savjesti i ne obavljaju prekid ili ga nikada nisu izveli, zaista neće biti osigurano da postoje oni koji to znaju sigurno i pouzdano učiniti, što je možda slučaj u bolnici Sveti Duh.

U slučaju ove trudnice ne radi se o tome da ona ne želi dijete nego se tumor tek uočio u tjednu trudnoće kada prekid na zahtjev nije dopušten, no dopušten je upravo zbog prognoze i stanja fetusa. Stoga se javnost dovodi u zabludu jer se radi o nepoštivanju nekoliko prava ove trudnice. Općenito se radi o vrlo nehumanom i nezakonitom postupanju.

Nikada nisam čula obrazloženja zbog čega u nas postoji toliko ginekologa s prizivom savjesti te zašto je taj broj u porastu. Jesu li bili izloženi pritiscima dok nisu imali prigovor savjesti?

Kao da je zabranjena tema progovoriti o tome koliko je liječnicima odbojno raditi prekid trudnoće, jer su se školovali pomagati, ozdravljivati ljude, sprječavati bolest i sprječavati sva nepoželjna stanja uključivši prevenciju mentalnih poremećaja i bolesti.

Sjećam se turnusa ginekologije i staža uoči devedesetih u bolnici u Petrovoj ulici kad sam primijetila da su svakog dana sestre nazivale redom liječnike da nađu onoga koji je slobodan da obavi prekide trudnoće, unatoč postojećem pisanom rasporedu.

Etičke dvojbe su kršenje prava žena

Ne znam koliko je razlog bila stvarna spriječenost drugim poslom u bolnici, a koliko osjećajem odbojnosti da to rade kad je uredna trudnoća po trudnicu i plod.

Učili su nas da treba biti vrlo stručan te je tada bilo neupitno da će se trudnoća prekinuti uz sućuti, razumijevanje i psihološku podršku trudnici koja je željela to dijete.

Netko je ovih dana izjavio da se nikada u Hrvatskoj nije radio feticid, što nije točno jer se sjećam kad nam je pokojni profesor Baršić opisivao kada se i zašto to radi, hvalio tada mladu profesoricu Škreblin kako je uspjela profesionalno napraviti takav prekid trudnoće. Rekao je da je procedura tehnički zahtjevna.

Ponovo se medijski i strukovno o ovome povremeno govori na uvredljiv način po liječnike koji ne ulažu prigovor savjesti, a takvo lažno moraliziranje nije na mjestu.

Sutra možemo imati prigovore oko toga što netko ne želi cijepiti građane (a to se već događalo i jednako moglo ugroziti život), ili ne želi, na primjer, pružiti neku drugu uslugu zbog prigovora savjesti.

Smatram da ovakve stvari nije dobro ostavljati u sferi savjesti nego zakonom regulirati, ali istodobno osigurati široku edukaciju da ne dolazi do neželjenih i neplaniranih trudnoća.

U slučaju silovanja ne bi smjelo biti dvojbi oko prava silovane žene na prekid upravo zbog toga što je to toliko monstruozno samo po sebi, a dodatno ju se povrjeđuje prisiljavanjem da rodi, iako je to njoj krajnje odbojno i neprihvatljivo.

Zaboga, djeca trebaju biti kruna emotivne veze i ljubavi. Iznimka je ako dotična svojevoljno želi dijete koje nije krivo za čin silovatelja, ali je pitanje kako je djetetu koje sazna kako je začeto (ako sazna, što je često teško prikriti) i kako će s tim živjeti.

Dakle sve ove etičke dvojbe ne mogu i ne smiju stati na dopisima nekih udruga ili stranaka, jer je to uistinu kršenje prava žena samo što to u borbi za prava embrija ili fetusa mnogi ne vide.

I još nešto: u Hrvatskoj se izvodi malo prekida, puno je veći problem ne-imanja djece, pa bi energiju svih udruga i stranaka trebalo usmjeriti očuvanju plodnosti, ali i uvjeta da se ima obitelj i to ovdje.

Nedovoljno se vodi skrb o očuvanju plodnosti djevojaka i žena čemu doprinose jako glasna protivljenja bilo kakvom podučavanju mladih o spolnosti, zašto je važno otkriti na vrijeme bolesti poput endometrioze, policističnih jajnika ili druga izlječiva stanja.

Nedopustivo je da magistre farmacije u nekim ljekarnama ne žele izdati tzv. anti-bebi tablete jer su one jedini spas i šansa za plodnost onima koje boluju od endometrioze, policističnih jajnika ili drugih endokrinoloških poremećaja vezanih uz plodnost.

Ti lijekovi nisu samo za sprečavanje začeća, nego za održavanje ili omogućavanje plodnosti i strašno je da netko tko je za to školovan ne zna ili ne poštuje propise civilne države u kojoj radi kao ni prava žena koje plaćaju zdravstveno osiguranje iz kojega i oni dobivaju plaću.

No iako sam protiv prekida zdravog ploda u urednoj trudnoći, smatram da ga se ne smije zabraniti, zbog toga što ljudi imaju različita uvjerenja i zbog činjenice da to otvara vrata crnom zdravstvenom tržištu, sumnjiv način provedbe prekida u neprikladnim uvjetima te potencijalno nepovoljan ili smrtni ishod po trudnicu.

Povijest medicine nas uči da je nemogućnost obavljanja prekida unutar legalnog zdravstva uzrokovalo smrtnost ili dovođenje u životnu opasnost trudnice, a dio njih zbog posljedica može biti trajno neplodan.

Oko 45 posto svih prekida nije sigurno, od čega se 97 posto događa u zemljama u razvoju. U našim okolnostima, zadnjih desetljeća se sve više namjerno i potpuno medicinski pogrešno sve neplodne žene proglašava ”krivim” i predmnijeva da su zbog svog spolnog ponašanja ili prethodnih prekida neplodne, a to se žestoko koristi u kampanjama.

Istina je da je oko 15 posto žena neplodno bez takvih razloga, često baš suprotno, nikada nisu mogle začeti te se govori o primarnoj neplodnosti.

Često se kaže da je život dolina suza, pa iako nisam moralni teolog, ne vjerujem da Bog želi bezizlaznu patnju.

U slučaju trudnoće gospođe Čavajda nije bilo moguće otkriti izraslinu prije desetog tjedna trudnoće, a nije se niti dovoljno hitno i sustavno postupalo kako nalaže Zakon.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora