Mirovina ili Mirogoj

Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo njenu prvu kolumnu za Autograf.

 

Kada ste u novinarstvu, što honorarno, što profesionalno tri i pol decenije (od jednog davnog srpnja 1979.), kada mu vrlo bukvalno podredite privatni život uvjeravajući sve oko sebe i sebe da se jedino tako čovjek (a pogotovo žena), može baviti tim poslom, ništa ama baš ništa ne može vas pripremiti za umirovljenje.

 

Ni hrpa nepročitanih knjiga kojima ste zatrpali stan, ni platna i kistovi što čekaju vaše slobodno vrijeme. Ništa vas ne može motivirati i pripremiti. No, mirovina vas i bez ono pripreme zaskoči. Odjednom i da vam Linić to ne naredi uplaćujete svoj drugi stup u proračun RH i postajete, ja pred dva mjeseca i 27 dana u pedeset i osmoj umirovljenik pripravnik! I ne znate što ćete sa sobom -prestari za nove početke, premladi za Mirogoj…

 

Sve je otpočelo prodajom Novog lista Diokiju. Vlasnik vas “unaprijedi” na mjesto pomoćnika direktora za promicanje profesionalnih novinarskih standarda (ni dan danas ne znam u čemu sam to trebala pomagati direktoru i kakve on veze ima s redakcijom). Elem, nakon što sam potpuno neupućena izračunala koju količinu Fiata Punto ili nekih drugih malih automobila možete kupiti za Sanaderov BMW – hijerarhijski sam napredovala do granica vlastite nesposobnosti.

Dobivaju ih ljudi koji u nama i našem proizvodu gledaju isključivo mogućnost brze samopromocije i besplatnog marketinga za njihov core business, propagandu za njima bliske političke opcije i političare. Pritom se nema razlike; jednako je ponašanje onih kojima je blizak HDZ, kao i onih bliskih IDS-u. Možda su u nekim fazama svog života i bili uspješni poduzetnici. Moguće je da sve znaju o petrokemiji ili trgovini, ali vjerujte ništa ne znaju o posvećenosti i strasti kojom se živi i radi novinarstvo

 

Danas bi se mogla busati u prsa da sam među prvima inzistirala na objavi teksta o blindiranoj mrcini bivšeg premijera usprkos tome što ga je uplatio naš tadašnji vlasnik, ali iskreno tako nije bilo. Pojma nisam imala. Shvatila sam tek kada sam u doslovno dva dana morala odlučiti prihvaćam li novi ugovor ili letim iz Novog lista – novinske kuće u koju sam prvi put nogom kročila s deset, jedanaest godina kada sam s novinarskom sekcijom posjetila rotaciju ovih, tada se govorilo najstarijih novina u Jugoslaviji… Infišala me za svagda rekli bi Dalmatinici, buka stare rotacije, miris olova i tiskarske boje.

 

Da skratim, prihvatila sam ovo izmišljeno radno mjesto uvjerena da je to faza, prolazna etapa do povratka onome što jedino znam i volim – redakciji. U godinama što su prethodile ovom događaju bilo je uspona i padova. Budeš glavna urednica ženskog tjednika, pa napraviš krivi potez i eto te na početku – u gradskoj! Uređuješ prestižnu rubriku Novosti, pa završiš preko noći u Reagiranjima ili nakon toga u Crnoj kronici.

 

No, ondašnji većinski vlasnik koji je rastao i uspinjao se zajedno s nama, Zdenko Mance, nikad mi nije uskratio mogućnost pisanja kolumni, razgovora ili poneke teme. To sam mogla uvijek, bez obzira na to jesam li na bitnoj ili nebitnoj poziciji u redakciji. Značilo mi je to mnogo, mnogo više od naziva radnog mjesta i hijerarhijskih penjanja.

 

Poučena prethodnim iskustvom mislila sam odrobijat’ ću uvjetnu na mjestu pomoćnice, kolegama novinarima stvoriti prostor za statut, kodeks, pravilnik o mobingu (sindrom praznog stola iskusila sam i sama) i kazna će proći. Vratit će me, ako ne u Pogled koji sam osmislila i pokrenula, na što sam i danas ponosna, onda makar u Gradsku.

 

Prošla je jedna godina, pa druga i treća, ja sam se ubila od pravilnika, etičkih normi, pozivanja na prava, konvencije i novinarske standarde. Pisala sam misije i vizije, apelirala na društveno odgovorno ponašanje medijske kuće s reputacijom poput naše. Hrpa mojih papira na direktorskom stolu poprimala je dimenzije Empire State Buildinga, imala sam svoju veliku i lijepu kancelariju, ogromnu biljku, pogled na Kvarner, ali ne i mogućnost da promijenim bilo što na bolje u redakciji koja se zaplela u vrzino kolo međusobnih optuživanja za pad naklade i loše međuljudske odnose nakon što su joj vlasnici nametnuli dugove (prethodni kredit od tri milijuna eura Diokiju, a sadašnji desetak milijuna kuna neplaćenih tiskarskih usluga za dvije druge svoje novine: Glas Istre i Zadarski list).

I ovo sada činim samo da objasnim otkud ja koja sam pseći bila vjerna samo jednim novinama u autografu.hr. Nije to samo moje duboko uvjerenje kako novinara može umiroviti samo groblje, željela sam poručiti kako ni Novi list nije izuzetak. On je paradigma, pravilo, hrvatska svakodnevica koju nažalost žive na tisuće novinara koji nemaju poput mene “sreću” da drugi stup uplate u proračun RH i odjezde u prijevremenu… Mnogi od njih prije će dočekati Mirogoj nego mirovinu

 

Novine, koje su prve imale Kolektivni ugovor i u dan isplaćivale plaće i doprinose svojim radnicima i honorarcima, danas kasne s plaćama, ne isplaćuju honorare, duguju dobavljačima, a opstanak zahvaljuju samo dubokoj ukorijenjenosti i stoljeću izlaženja na riječkom području.

 

Ne nisam, kao što bi mogli pomisliti napustila brod koji tone… Vjerovala sam da su poteškoće u kojima se našao Novi list moja šansa. Zbog nemogućnosti plaćanja otkazali su mnogima, vratit će me na novinarski posao. Logično je bilo tako misliti, jer im kronično nedostaje urednika i novinara. No, nije bilo tako! Jedino što su mi nudili, i to ne baš za ozbiljno, je mjesto direktora marketinga – posao koji nikada nisam radila. Shvatila sam igru. Odbiješ posao – slijedi poslovno uvjetovan otkaz, mada će vam službeno svi reći da ne morate ići, da vas nitko ne tjera, ne daj Bože i da slobodno ostanete i nastavite sjediti u svojoj lijepoj, velikoj sobi s pogledom na Cres i ne raditi ništa.

 

Mislila sam, dovoljno sam čekala i od svega dočekala profesionalnu smrt i nažalost polagano umiranje novina kojima sam se, u svim njihovim fazama, davala sto posto. Nakon što sam zaključila da sam samo ja “čekati znala kao nitko na svijetu” otišla sam. Ne bez gorčine. Otišla sam duboko razočarana s osjećajem da mi je učinjena nepravda. Ne samo zbog mirovine koja ne doseže niti polovicu plaće, već i zbog profesije koja tako nepodnošljivo lako dopušta da se njezin trud, njeni mediji kupuju za kunu ili sumnjive kredite – svejedno. Dobivaju ih ljudi koji u nama i našem proizvodu gledaju isključivo mogućnost brze samopromocije i besplatnog marketinga za njihov core business, propagandu za njima bliske političke opcije i političare. Pritom se nema razlike; jednako je ponašanje onih kojima je blizak HDZ, kao i onih bliskih IDS-u.

 

Možda su u nekim fazama svog života i bili uspješni poduzetnici. Moguće je da sve znaju o petrokemiji ili trgovini, ali vjerujte ništa ne znaju o posvećenosti i strasti kojom se živi i radi novinarstvo. Da znaju, ne bi ušutkavali i penzionirali nepoćudne, ne bi se po principu ”ili se pokloni ili se ukloni”, okruživali klimavcima koji ne znaju mnogo ili, bolje rečeno, ništa o bilu redakcije, ali zato svojom nesposobnošću mogu potrošiti sve olako dobivene kredite Zagrebačke, i HYPO, IKB ili Erste banke i sve do stečaja praviti se važni funkcijom i punim ustima izgovarati ime svog radnog mjesta stečenog oderanim koljenima.

 

Nekako mi je neugodno bilo u tom društvu. Nekomotno, iako dok ovo pišem osjećam, također, neugodu jer sam odgajana tako da se o familiji raspravlja samo unutar familije. I ovo sada činim samo da objasnim otkud ja koja sam pseći bila vjerna samo jednim novinama u autografu.hr. Nije to samo moje duboko uvjerenje kako novinara može umiroviti samo groblje, željela sam poručiti kako ni Novi list nije izuzetak. On je paradigma, pravilo, hrvatska svakodnevica koju nažalost žive na tisuće novinara koji nemaju poput mene “sreću” da drugi stup uplate u proračun RH i odjezde u prijevremenu… Mnogi od njih prije će dočekati Mirogoj nego mirovinu.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora