Moć dobrote

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog godišnjeg odmora autorice).

Umorna od neuspjeha, bezidejnosti, svakidašnjih jadikovki, siromaštva blokiranih i nezaposlenih, praznih restorana i punih dućana s hranom u kojima narod bjesomučno kupuje kao da je sutra sudnji dan dala sam si u zadatak pronaći barem desetak pozitivnih stvari u kvartu, gradu, državi na koju sam osuđena, da vidim ima li, brate, ičeg pozitivnog oko mene. Bilo čega dobrog što bi dalo neki smisao ovim godinama predamnom.

S obzirom na količinu popušenih cigareta, odrađenih subota i nedjelja, noći u rotaciji u iščekivanju prvog broja novina, stresa zbog rata, pretvorbe i privatizacije, mog upornog ljevičarenja, ali i koječega drugog što ne prilikuje javno ispovijedati, mogu se smatrati sretnicom ako poživim još desetljeće ili desetljeće i pol.

Ljudi moji, stvar je jednostavna: od proizvodnje sira, maslinova ulja i vina ne možemo živjeti. Da se to može, i Grčkoj bi bilo dobro… Hoću reći, ja bih nekako pretrpjela pogled na tu platformu u daljini, na pučini ako bi ona donijela norvešku dobrobit hrvatskim građanima, mnogo lakše od pogleda na mnoštvo sirotanovića koji objeduju iz kontejnera. No za takvo što potrebno je puno više dobrohotnosti i želje da se služi građanima i njihovoj dobrobiti, bez obzira na to kojoj ideji ili političkoj opciji pojedini političar pripadao

Elem, zadatak što si ga zbog sveopćeg nezadovoljstva i kuknjave zadadoh isključuje okoliš (pogled na plavetnilo Kvarnera s balkona najvišeg kata socijalističke peterokatnice, bez lifta, smještene na obroncima riječkog Smućenog brega).

On jest “breathtaking” ne samo zbog Krka, Cresa i Opatije uokvirene Učkom koje za lijepih dana gledam k’o na dlanu već i zbog toga što ti cigaretama uništen dah oduzme svako penjanje s vrećicama punim hrane za utjehu (znate ono: kad si već ne mogu drugo priuštit’) na moj kat s pogledom. Ravno sedamdeset i dvije stepenice do belvederea. U takvim trenucima poželim živjeti u podrumskom stanu – u Vinkovcima.

Priroda i pogled su, dakle, isključeni. U toj igri bilance, pozitive i negative, isključena je i familija. Dobro su. Sestra je za ranih devedesetih, pametna kakva je oduvijek bila, shvatila još dok se onaj usidreni ratni brod kočoperio nasred Kvarnerskog zaljeva, da se domovina nekako lakše i više voli ako novčanik napuniš prvo markama, pa potom eurima. Strane jezike je znala savršeno, njih nekoliko, mlada je magistrirala financije, pa se i financijski centar Europe, gdje joj je od ranije u jednoj od banaka radio suprug, nametnuo kao logično rješenje. Ona krstarica usred Kvarnera samo je ubrzala zdravu logiku.

Brat se uz nadljudske napore jednom godišnje ukrca na strane brodove poznim godinama usprkos, jer državi mora podmiriti troškove koje pomorcima nameće, plovili il’ ne plovili, bili ukrcani il’ na kopnu; porez, zdravstveno, mirovinsko mora platiti ako jednog dana želi mirovinu od dve, tri tisuće kuna. Dakle i on je za naše prilike pozitiva.

Kćer radi, zet ne radi, dobro je dok ona radi. I na kraju zadnja, ali nikako posljednja moja unuka. Moja Nike, koja je kao i svi unuci, none i nonići, bake i djedovi razumjet će me u potpunosti, jest čudo neviđeno, najljepša i najpametnija na svijetu.

Ona me je i nagnala da izvan prirode (familije) i društva (da ne zaboravim, imam i dugogodišnje prijatelje tako sposobne i uspješnje da bi i u Albaniji napravili biznis i dobro živjeli) pokušam naći nešto dobro.

Mi nažalost svjedočimo oporbenoj osvetoljubivosti, neviđenom vašaru taština, pukom kritizerstvu bez i jednog jedinog argumenta, inzistiranju na od svijeta osuđenoj ideologiji – svemu samo ne dobroti

Nedavno mi je, pametnica moja, jedan vremenski siv, ali i zbog koječega drugog tužan i ružan dan, osunčala izjavom: “Moć se krije u dobroti!” Pazite, ima svega četiri godine. Rođena je sredinom veljače. Dakle, moja Nike, maštajući i igrajući se štapićem što ga je more izbacilo na šljunčanu plažu, spoznala je sa samo četiri ono što mnogi nisu u stanju domisliti do kraja života… Čarobnog štapića nema.

Ta njezina spontana, u igri izrečena istina ponukala me je da budem dobrohotnija, pokušam na tren promijeniti perspektivu i pogledati nas iz drugog kuta, iz ugla optimista iz kojeg puca belvedere na nešto dobro u današnjoj Hrvatskoj.

Zadala sam si težak zadatak. Pretežak za nekoga tko nema honorara, tko živi od ne baš impresivne prijevremene mirovine (kod lanjskoga odlaska iz Novoga lista nedostastajalo mi je godina života i staža, ali i živaca da trpim višegodišnji mobing i polagano umiranje tvrtke koja bila ponos Rijeke i Riječana).

Ne znam hoću li nabrojiti baš desetak dobrih stvari, ali nekolicinu zasigirno, osobnom ogorčenju usprkos, uvijek mogu. Moć je u dobroti, pa zato svaku pohvalu zaslužuje odluka da oboljeli od karcinoma imaju pravo na tretman i liječenje u roku tri dana (72 sata). Veseli i akcija “Garancija za mlade” kroz koju je, zahvaljujući olakšicama, za onih famoznih 2400 kuna, zaposleno desetak tisuća mladih. Skromnost je vrlina.

Mnogi iskustvo stječu i kroz vježbeništvo, naukovanje ili dodatno obrazovanje koje im je garantirano u roku od četiri mjeseca nakon završetka školovanja.

Tu je i otpis duga najugroženijim obiteljima koje uskoro započinje. Novi start će biti moguć i kroz osobni bankrot i stručnu pomoć koju će bankrotirani dobiti. Mnogima će zasigurno pomoći da isplivaju iz dugova u koje su zapali ne uvijek svojom krivnjom i lošom procjenom.

Ono što je moja unuka u samo četiri godine života svladala naši političari nisu naučili ni za četvrt stoljeća i zato ćemo, tko god dogodine dođe na vlast, iz kojeg god kuta promatrali ovu našu državicu, viđati i dalje samo nemoć, siromaštvo, kuknjavu i jadikovanje, barem mi stari, na ostanak osuđeni…

Obnavljaju se kuće poplavljenima i to brzinom na kojoj nam susjedi iste sudbine itekako zavide. Ponešto se i gradi, dovršavaju započete ceste – a proširit će se i dubrovačka luka u Ćilipima. Radovi su, kažu, vrijedni 250 milijuna eura. Pokušava se pomoći i “švicarcima”. Traži se odgovornost banaka…

Nije da se baš ništa ne čini, ali bez velikih investicija kojih nema ni u drugim zemljama pogođenim krizom, teško ćemo do boljitka.

Kod nas stvari dodatno koče neargumentirano kritizerstvo i iritantna agresivnost oporbenog HDZ-a, koji osim ideologije podjela ne nudi ama baš ništa. Sad im oko gospodarskog plana ne pomažu samo Nijemci već i Slovaci. Bojim se da njima, a i nama s njima ako osvoje vlast, pomoći ne može i kompletna EU.

Ništa bolja nije ni naglo probuđena politička ambicija zelenih. U pravu su kad traže primjenu konvencija i pravila razvijenih, ali mene i mnoge druge znatno više nerviraju pojedinci koji unaprijed tvrde da nafte i plina u nas nema.

Norveškom kruži urbani mit da je jedan od njihovih poznatih geologa, kad su ispitivanja započela, rekao da će osobno popiti svu naftu koja se nađe. Danas znamo da bi se loše proveo zbog olako danog obećanja.

Mi smo navikli da naši političari za svakog mandata, ovisno o tome sjede li u opozicijskim i pozicijskim klupama, mijenjaju stavove i mišljenja, pa me nimalo ne bi čudilo da zeleni sutra, ako se pokaže da imamo šanse biti “mini Norveška”, zdušno budu za eksploataciju nafte i plina u Jadranu.

Ljudi moji, stvar je jednostavna: od proizvodnje sira, maslinova ulja i vina ne možemo živjeti. Da se to može, i Grčkoj bi bilo dobro.

Mi smo navikli da naši političari za svakog mandata, ovisno o tome sjede li u opozicijskim i pozicijskim klupama, mijenjaju stavove i mišljenja, pa me nimalo ne bi čudilo da zeleni sutra, ako se pokaže da imamo šanse biti “mini Norveška”, zdušno budu za eksplataciju nafte i plina u Jadranu

Hoću reći: ja bih nekako pretrpjela pogled na tu platformu u daljini, na pučini ako bi ona donijela norvešku dobrobit hrvatskim građanima, i to mnogo lakše od pogleda na mnoštvo sirotanovića koji objeduju iz kontejnera.

No za takvo što potrebno je puno više dobrohotnosti i želje da se služi građanima i njihovoj dobrobiti bez obzira na to kojoj ideji ili političkoj opciji pojedini političar pripadao. Mi nažalost dnevno svjedočimo oporbenoj osvetoljubivosti, neviđenom vašaru taština, pukom kritizerstvu bez i jednog jedinog argumenta, inzistiranju na od svijeta osuđenoj ideologiji – svemu samo ne dobroti, u kojoj dugoročno leži i politička moć.

Ono što je moja unuka u samo četiri godine života svladala naši političari nisu naučili ni za četvrt stoljeća i zato ćemo, tko god dogodine dođe na vlast, iz kojeg god kuta promatrali ovu našu državicu, viđati i dalje samo nemoć, siromaštvo, kuknjavu i jadikovanje, ručak iz kontejnera – barem mi stari, na ostanak osuđeni.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora