Moralni raspad međunarodnog prava

Napad na Iran predstavlja ključni trenutak u geopolitičkoj dinamici Bliskog istoka, ali njegovo razumijevanje zahtijeva širu perspektivu koja naglašava unutarnje dinamike iranskog društva umjesto samo vojnih akcija. Vanjski pritisak može poslužiti kao pregovarački alat, no ne može sam po sebi promijeniti politički sustav u Teheranu.

Sukob Sjedinjenih Američkih Država i Irana nije neizbježan, ali vojna prisutnost služi kao politički i psihološki pritisak na Islamsku Republiku, posebno u kontekstu pregovora o nuklearnom programu i regionalnoj stabilnosti. Ova perspektiva poziva na razumijevanje napada ne kao krajnju svrhu, već kao dio šire strategije koja prioritetizira ustupke umjesto eskalacije, unatoč tome što vidimo krah diplomacije.

Iranski sustav, duboko ukorijenjen u Islamskoj revoluciji iz 1979. godine, otporan je na vanjske intervencije jer se obnavlja kroz unutarnje mehanizme nasljeđivanja moći. Eliminacija ključnih figura, poput vrhovnog vođe Alija Hameneija, predstavlja udarac, ali ne i raspad sustava, jer postoje deseci zamjena spremnih preuzeti pozicije. Reakcija Revolucionarne garde (IRGC) pokazuje fanatičnu odanost, što dodatno učvršćuje režim umjesto da ga slabi. Njihova prisutnost i spremost uokviruje napad kao operaciju koja testira otpornost iranskog sustava, a ne kao jednostavnu destrukciju, iako broj žrtava raste, a međunarodno pravo krše sve strane u sukobu.

Granatiranje ne ruši Islamsku Republiku

Vojno granatiranje ne može srušiti iransku vlast, jer takve akcije izazivaju protuučinak i ujedinjuje narod protiv vanjskog agresora. Samo Iranci mogu promijeniti svoju vlast, a za to je potreban revolucionarni naboj sličan onome iz 1979., kada je pala diktatura šaha Pahlavija. Tada su ljudi svih slojeva i svih svjetonazora stali protiv vlasti, a to je uključilo i policiju i vojsku. Stoga se napad na Iran može iščitati iz povijesnih lekcija, gdje vanjske intervencije često jačaju režime umjesto da ih ruše, a ako ih sruše, onda dolazi do kaosa.

Primjeri Libije, Sirije i Iraka pokazuju zabludu ratne mašinerije. Pravi ključ promjene leži u unutarnjem nezadovoljstvu, a ne u vojnoj sili. Prosvjedi u Iranu, koji su se obnovili s otvaranjem sveučilišta, pokazuju duboke pukotine unutar društva, ali oni nisu usmjereni primarno na rušenje vlasti već na reforme.

Prosvjednici se sukobljavaju s militantnim skupinama i prorežimskim studentima, pokazujući želju za osobnim slobodama i gospodarskom poboljšanjem.

Korupcija unutar IRGC-a, koja je “zarobila državu”, glavni je izvor frustracije, a ne politička ideologija povezana s elementima šijitskog islama u koju malo tko još vjeruje. Kako oružani napad na Iran onda može pojačati unutarnje tenzije? Samo ako se izbjegne percepcija vanjske agresije.

Teško je očekivati da će narod povesti veliki revolucionarni hod za zbacivanje vlasti dok ih ”osloboditelji” iz Amerike i Izraela granatiraju projektilima i bombama, a ”zaštitnici” iz IRGC-ih ubijaju metcima i vode u zatvor.

Pogledamo li povijesni kontekst Islamske revolucije iz 1979. tadašnji narodni ustanak bio je autentičan i masovan, dok današnji prosvjedi pate od podjela i straha od represije. No, promjena dolazi iznutra, uz podršku vanjskih pritisaka koji ne prelaze u otvoreni rat.

Korupcija i nepotizam unutar IRGC-a centralni su razlog zašto iransko društvo želi reforme, a ne revoluciju. Garda je “ogrezla u korupciji” i kontroliraju ekonomiju, gušeći gospodarski rast i osobne slobode.

Prosvjednici traže uklanjanje tog utjecaja, što čini vanjski napad kontraproduktivnim jer jača državni narativ o vanjskoj prijetnji. U tome bi mogli imati potporu reformskih snaga unutar Islamske Republike, ali u slučaju jasnih koraka prema trenutačnim promjenama koje nisu kozmetičke, vlast bi se mogla suočiti s vojnim udarom Garde.

Uostalom, biranje Modžtabe Hameneija za novog Vrhovnog vođu jest tihi državni udar, jer se radi o nastavku utjecaja Revolucionarne Garde, iako je njegov izbor ustavno upitan.

IRGC-ova fanatična reakcija na napade, uključujući raketne udare čak i na saveznike poput Omana, predstavlja samoubilačku akciju koja gubi Iranu potencijalne partnere. Ovo je “suludo” ponašanje koje pokazuje očaj, ali i duboku lojalnost prema režimu.

Oman, kao najbliži regionalni saveznik, sada postaje žrtva, što dodatno izolira Teheran. Tu se primjećuju sve slabosti iranske vanjske politike, pojačavajući unutarnji pritisak za promjenu.

Nedavna izjava ministra vanjskih poslova Irana, u kojoj govori da je Garda neovisno o vladi napala susjedne zemlje, pokazuje da se možda radi o značajnoj dihotomiji vlasti i nemogućnosti iranskog predsjednika da kontrolira paravojni element u državi.

Američko-izraelski poučak i iranski fanatizam

Američka vojna prisutnost na Bliskom istoku nije znak neizbježnog rata već strateški žeton u pregovorima s Iranom. Čak i ako napad popusti, vojna sila ostaje kao podsjetnik na posljedice iranske nesuradnje.

Trumpove izjave sugeriraju prostor za diplomatski napredak, što naglašava, trajni mu sukob nikako nije u cilju. SAD koristi moć za stabilnost regije, a ne za kolaps iranskog sustava. Doista, lako je zamisliti da Islamska Republika preživi i da Trump bude u sjajnim odnosima s njom, što je vidljivo iz njegovih izjava da će on odobriti ili postaviti čelnika u Teheranu.

Iako su pregovori o nuklearnim pitanjima bili farsa (čak i je američka strana potvrdila velik napredak u pregovorima i mogućnost dolaska do dogovora), a SAD i Izrael su po drugi puta napali Iran usred pregovora, mogućnost dogovora nikad nije maknuta kao opcija za Donalda Trumpa. U tome, međutim, ima veliko protivljenje ratoborne izraelske vlade.

Izraelsko-američka koordinacija u napadima pokazuje preciznu obavještajnu pripremu, ali nuklearni program nije primarna prijetnja za SAD ili Europu. Balističke rakete su regionalna briga, no cilj je širi: promjena režima kako bi se došlo do vlasti koja je za suradnju s Izraelom i SAD-om. Međutim, iranska otpornost pokazuje da sustav nije tako krhak.

U široj slici, ovo je borba za regionalnu ravnotežu moći. Izrael, kojega vodi koalicija mesijanskih ekstremista i krajnje desnih pragmatista, želi postati regionalni hegemon i spreman je proširiti ovaj sukob na druge zemlje, počevši od Libanona, pa do otvorenih prijetnji prema Turskoj. Kako li će onda reagirati NATO, s obzirom da se prijeti drugoj najvećoj vojsci u Savezu?!

Trumpova administracija koristi napad kao demonstraciju snage, ali s naglaskom na kratke i snažne operacije umjesto dugotrajnog rata. Predsjednik Trump je pragmatičar koji želi stabilnost za energetsku sigurnost. U svemu tome, nastavak rata, unatoč teškim gubitcima u vojnoj spremnosti, imovini i ljudima, najviše godi samo Iranu. Zemlja je spremna na nastavak sukoba i samoodrživost, oslanjajući se na zemljopisne prednosti i donekle složnost naroda u obrani.

Takav nastavak ne odgovara Trumpu koji se bori za održivost Republikanske stranke u zakonodavnim tijelima, te se suočava s najnižom javnom potporom ikad (tek 20% Amerikanaca podržava predsjednika države).

Iako s ciljem širenja ratnog sukoba po Bliskom istoku, ni Benjaminu Netanyahuu ne odgovara nastavak rata. Njega čekaju izbori, koji su ključni za izraelsko društvo. Premijer treba snažnu podršku, a upravo je rat protiv Irana, dugogodišnja opsesija dugovječnog izraelskog vođe, taj oblik ujedinjenja vlasti i opozicije. No, obrana nije tako dobra kako se mislilo, i podrška može naglo jenjavati, pa onda i utjecati na izborni ishod. Ako Netanyahu izgubi izbore, bit će odmah priveden i suočit će se s tri koruptivne tužbe koje mu najavljuju de facto doživotni zatvor.

Geopolitički šah na grobovima građana

Rat je ultimativni izraz nemoralnosti ljudskog roda, jer pretvara čovjeka u puku statistiku žrtava, gdje se nevine žene, djeca i civili pretvaraju u kolateralnu štetu pod izgovorom strateških ciljeva ili nacionalnog interesa.

U kontekstu napada na Iran vidimo paradigmu rata kao inherentno nemoralnog čina: eliminacija ključnih figura poput vrhovnog vođe ili udari na infrastrukturu ne donose pravdu, već samo jačaju ciklus osvete i fanatizma unutar IRGC-a, gdje se krv proliva ne za slobodu, već za očajničko očuvanje moći.

Ova nemoralnost degradira ljudsku duše. Rat dehumanizira napadača jednako kao i žrtvu, pretvarajući sofisticirane raketne sustave u alate za masovno trpljenje, gdje se ekonomska korupcija i geopolitički šah igraju na grobovima običnih građana.

Povijest Bliskog istoka, od Islamske revolucije 1979. do današnjih prosvjeda, pokazuje da nasilje samo učvršćuje režime, a ne ruši ih, čineći rat ne samo neefikasnim, već i duboko nemoralnim jer krši univerzalni imperativ: tretiraj čovjeka kao cilj sam po sebi, a ne kao sredstvo u geopolitičkoj igri.

Potreba za promjenom međunarodnog poretka očita je u ovom sukobu, gdje trenutni sustav dominiran viješćima o moći i sankcijama perpetuira ratove umjesto da ih sprječava, zahtijevajući radikalnu reformu UN-a i multilateralnih institucija prema modelu koji prioritetizira suverenitet i unutarnje reforme umjesto vanjskih intervencija.

Trebamo novi poredak utemeljen na principima interkulturalnog dijaloga i ekonomskoj solidarnosti, gdje se nafta i plin ne koriste kao oružje, već kao mostovi za regionalnu stabilnost.

Ova promjena podrazumijeva decentralizaciju moći od velike petorke u Vijeću sigurnosti prema inkluzivnim forumima koji poštuju kulturne specifičnosti, te integraciju etičkih normi iz religijskih tradicija – od šijitskog koncepta pravde do kršćanske mirotvornosti – u međunarodno pravo, kako bi se ratovi više ne uokviravali kao “budalaština” vanjskog granatiranja, već kao zločin protiv čovječnosti koji zahtijeva globalnu etičku revoluciju.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Između proročanstva i pravde: problem kršćanskog cionizma
    •  Kršćanske vrijednosti bez Evanđelja?
    •  Religija i mediji
    •  Zašto nemamo religijske pismenosti
    •  Međunarodni je poredak pri izdisaju
    •  Kako je filozofija “teranga” obnovila i učvrstila Senegal
    •  Europa – još uvijek moralna velesila?
    •  Religijska perspektiva univerzalnih vrijednosti i rata
    •  Gdje su sada vjerski lideri?
    •  Vjerom protiv klimatske tjeskobe

> Svi tekstovi ovog autora