Muškarci, pazite na Mariju Magdalenu: učiteljicu, apóstolu, sveticu

Odluka pape Franje, što ju je najavio 10. lipnja ove, 2016. g., da spomen-dan Marije Magdalene, 22. srpnja, postane blagdanom nije samo neznatna korekcija u liturgijskom poretku, nego mnogo više od toga. Unutar hijerarhije liturgijskih slavlja svetih ljudi i događaja (spomendan-blagdan-svetkovina) dodijeliti Mariji blagdan znači, zapravo, promovirati ju iz pokajane grešnice među – Isusove apostole, odnosno podignutu ju na razinu drugih svetaca koje se slavi blagdanom, a to su apostoli (Pavao, Petar, Filip, Jakov, Matija, Toma, Jakov, Bartol, Šimun, Juda, Andrija), evanđelisti (Marko, Matej, Luka, Ivan) i važni biskupi (Stjepan, Jeronim, Ćiril, Metodije itd.) – svi redom muškarci.

U Istočnoj crkvi Marija Magdalena se od najranijeg vremena štuje kao Isusova učenica po dostojanstvu i važnosti jednaka drugim učenicima, čak štoviše zove ju se apostolom apostola (tako ju je zvao i Toma Akvinski – apostolorum apostola) jer apostoli su cijelom svijetu naviještali Isusa Uskrsloga, a ona ga je navijestila njima.

U Zapadnoj crkvi, za što je ponajviše zaslužan sv. Grgur Veliki iz VI. stoljeća, ona se, pak, stoljećima štovala kao prostitutka što se pokajala za svoje grijehe. Brkalo ju se s drugim Marijama spomenutim u Evanđeljima ne samo zbog loše egzegeze, nego i zbog načelnoga superiornoga stava egzegeta i svećenika u odnosu prema ženama: bilo je nezamislivo da se ijednoj ženi u evanđeljima pripiše status učenice.

Sinoptička evanđelja spominju Mariju (hebr. Mirjam) iz Magdale, najvećega grada uz Galilejsko jezero u Isusovo vrijeme, kao jednu od žena koja je posluživala (što ne valja shvatiti kao dvorenje nego kao financijsko pomaganje) Isusa i njegove učenike (usp. Mk 15, 41; Lk 8, 3; Mt 27, 56). Ona je među rijetkim ženama, uz Mariju, Isusovu majku, potom Mariju majku Josipovu i Jakovljevu te Salome, bila uz križ kad je umirao: vjerne žene stajale su i promatrale (usp. Mk 15, 40-41; Mt 27, 55-56; Iv 19, 25). Bile su i uz njegov grob kad je u njega položen: promatrale su sjedeći nasuprot groba (usp. Mk 15, 47; Mt 27, 61).

Evanđelisti Marko i Luka kažu nešto više o Mariji iz Magdale: “Marija, zvana Magdalena iz koje bijaše [Isus] izgnao sedam đavola“ (usp. Mk 16, 9 i Lk 8, 2). Budući da taj opis Luka daje neposredno nakon priče o ženi, bivšoj prostitutki obraćenici, koja je pomazala Isusu noge i otrla ih svojom kosom za večere u kući farizeja Šimuna (Lk 7, 38), tradicija je poistovjetila te dvije žene te je Marija iz Magdala za kršćane postala tip grešnice pokajnice. Istjerane đavle razumijevalo se kao istjerane grijehe, premda su se u Isusovo vrijeme opsjednuti đavlima smatrali epileptičari pa bi prije bilo riječi o ženi koju je ozdravio (”izliječio od zlih duhova i bolesti“ kako kaže Luka u 8,1).

U Zapadnoj crkvi, za što je ponajviše zaslužan sv. Grgur Veliki iz VI. stoljeća, ona se, pak, stoljećima štovala kao prostitutka što se pokajala za svoje grijehe. Brkalo ju se s drugim Marijama spomenutim u Evanđeljima ne samo zbog loše egzegeze, nego i zbog načelnoga superiornoga stava egzegeta i svećenika u odnosu prema ženama: bilo je nezamislivo da se ijednoj ženi u evanđeljima pripiše status učenice

Jednako tako u kršćanskoj tradiciji Marija iz Magdale bivala je poistovjećena s Marijom, Martinom sestrom iz Betanije (usp. Iv 12, 3-8). U naše vrijeme biblijski egzegeti suglasni da je riječi o tri različite žene.

Premda su mjesta na kojima se u kanonskim evanđeljima spominje Marija iz Magdale vrlo škrta, već je iz njih moguće iščitati bitne elemente za njezin profil: Isus je obilazio gradove i sela propovijedajući i navješćujući evanđelje o Kraljevstvu Božjem, a s njim su bila dvanaestorica (učenika) i neke žene (među kojima i Marija iz Magdale) (usp. Lk 9, 1-3).

Dakle, pratila ga je u njegovu učiteljevanju. Potom, bila je među ženama koje su promatrale kako Isus umire i kako njegovo tijelo polažu u grob. Nisu plakale i naricale, nego promatrale. Smijemo reći: razumijevale što se događa i ostale uz Isusa do posljednjega njegovog časa. Za razliku od učenika koji su se u strahu razbježali. Svi osim Ivana, koji je još, po svemu sudeći, bio još mlad.

Kada je riječi o uskrsnuću, sva evanđelja spominju Mariju iz Magdale kao prvu svjedokinju uskrsnuća (usp. Mk 16, 1-11; Mt 28, 1-10; Lk 24, 1-11; Iv 20, 11-18). Ona je s druge dvije Marije u nedjelju rano ujutro pohitila na Isusov grob. Budući da je Šabat prošao, mogle su, po običaju onoga vremena, pomazati Isusovo tijelo.

Ali na ulaz u grob Josipa iz Aremateje u koji je Isusovo tijelo bilo položeno, bio je stavljen golem kamen. Pitale su se kako će ući, ali je kamen odjednom bio odvaljen i one su u grobu umjesto tijela našle ili mladića u bijelom (Mk), ili anđela (Mt), ili dvojicu u blistavoj odjeći (Lk), ili dvojicu anđela (Iv). Mladići-anđeli rekoše da Isusova tijela u grobu više nema, da je uskrsnuo.

U Marka žene ”stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet: I nikome ništa ne rekoše jer se bojahu“. U Mateja žene ”otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“. U Luke se, ”prisjetivši se Isusovih riječi o uskrsnuću, žene vratiše s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima“.

U Mateja, u Marka i u Ivana žene nisu srele samo mladiće-anđele, nego i samoga Isusa. U Mateja on im pođe ususret. ”Reče im: ‘Zdravo!’. One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone“. U Marka (u kojega su najvjerojatnije spojene dvije predaje: 15, 1-8 i 16, 9-11), Isus se, ”uskrsnuvši rano prvoga dana u tjednu, ukaza najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima.“

U Ivana Marija iz Magdale je, ne zatekavši Isusovo tijelo, ostala plakati uz grob, a on joj se potom pokazao i razgovarao s njom.

Činjenica da joj je bilo darovano da prva bude svjedokinjom Isusova uskrsnuća, ne svjedoči li o tome da su njih dvoje imali osobit odnos? Jednako kao što o tome svjedoči i nevjerica, pa možda čak i ljubomora drugih učenika: Marko kaže da ”kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše“, a Luka da im se njezine ”riječi pričiniše kao tlapnja te im ne vjerovahu“.

U Ivanovoj priči o susretu Uskrsloga i Marije iz Magdale mogu se iščitati još neki momenti njihova odnosa.

Prepoznala ga je kad ju pozvao po imenu, onako kako je vjerojatno samo on znao pozvati: ”Kaže joj Isus: ”Marijo!“ Ona se okrene te će mu hebrejski: ”rabbuni!“ – što znači ”moj učitelju“. Potom joj reče: ”Ne dotiči me se jer još ne uziđoh k Ocu“.

Prepoznati koga po načinu na koji kaže naše ime, znači biti s njim u osobitom odnosu intimnosti. No, Marija Isusu ne uzvraća zovući ga jednako tako imenom, nego, budući učenica, učiteljem, svojim učiteljem.

Kaže joj Isus: ”Marijo!“ Ona se okrene te će mu hebrejski: ”rabbuni!“ – što znači ”moj učitelju“. Potom joj reče: ”Ne dotiči me se jer još ne uziđoh k Ocu“. Prepoznati koga po načinu na koji kaže naše ime, znači biti s njim u osobitom odnosu intimnosti. No, Marija Isusu ne uzvraća zovući ga jednako tako imenom, nego, budući učenica, učiteljem, svojim učiteljem. Teško da je to bilo tek obraćanje autoritetu, nego upravo intimnosti njihova odnosa učitelja i učenice. Ona je bila Isusova učenica, i to vjerojatno vrlo draga. Toliko draga i intimna da su komunicirali dodirom koji je ovdje, jer Isus još nije uzašao k Ocu, odnosno na neki način dovršio svoje uskrsnuće – odgođen, ostavljen u obećanju

Teško da je to bilo tek obraćanje autoritetu, nego upravo intimnosti njihova odnosa učitelja i učenice. Ona je bila Isusova učenica, i to vjerojatno vrlo draga. Toliko draga i intimna da su komunicirali dodirom koji je ovdje, jer Isus još nije uzašao k Ocu, odnosno na neki način dovršio svoje uskrsnuće – odgođen, ostavljen u obećanju.

U Dekretu, objavljenu 3. lipnja na talijanskom i latinskom, Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, što ju vodi kardinal Robert Sarah, kaže se da Crkva ”ovu ženu prepoznaje kao onu koja je ljubila Krista i koja mu je bila vrlo draga“ te da ”ju vjernici mogu smatrati paradigmom za službu žena u Crkvi“. Ili, kako se kaže u novom predslovlju blagdana: ”primjerom istinske i autentične evangelizatorice, evanđelistice koja naviješta radosnu središnju poruku Uskrsa“.

Golem pomak u odnosu na raniju diskriminaciju. No, idimo i korak dalje.

Apokrifna evanđelja, posebice Filipovo u kojem se kaže da su se Isus i Marija iz Magdale ljubili u usta, ali i druga u kojima se spominje osobit odnos između njih dvoje, stoljećima je bilo nadahnuće za spekulaciju o tomu da su Marija i Isus bili ljubavnici i/ili muž i žena.

I u kanonskim i u apokrifnim evanđeljima za to nema jasnih naznaka, jednako kao što nema ni da Isus nije bio neoženjen ili da nije bio u bliskom odnosu s kakvom ženom.

Mit o njegovom celibatu gradi se na njegovu govoru o dragovoljnoj suzdržljivosti (usp. Mt 19, 10-12). No, tumačiti ga kao obranu celibata, čini se, više služi kao opravdanje onima koji žive u nametnutom celibatu, nego kao svjedočanstvo o tomu da bi život u celibatu bio savršeniji duhovni put. Isus, naime, samo konstatira da ima ”nesposobnih za ženidbu koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog“, što ne znači da je on sam sebe ”onesposobio“ ili da to traži od svojih učenika (uostalom, većina njih bila je oženjena).

Međutim, to da je Isus bio u intimnom odnosu s Marijom iz Magdale ne mora značiti da je njihova uzajamna intimnost bila seksualne naravi. Jednako kao što ni ”biti jedno tijelo“, kako se obično govori o bračnom odnosu muškarca i žene, ne znači nužno to biti u seksualnom činu.

Dvoje postaju jedno tijelo i u odnosu što ga mistici zovu mističnim vjenčanjem: u odnosu u kojem se dva bića uzajamno daruju, hrane i ispunjaju do te mjere da postaju jedno biće. Uostalom, nije li takav i istinski odnos učenika i učitelja ili istinskih prijatelja kada je riječi o dijeljenju blaga duhovnoga učenja? Štoviše, nije li takav intimni odnos između Boga i ljudske duše?

U Tominu evanđelju riječ je zacijelo o mističnom jedinstvu Marije i Isusa. Jedinstvu kakvo je izazivalo ljubomoru drugih učenika koji mu vjerojatno nisu bili dorasli ili su smatrali da žene ne mogu to biti.

Naime, iako se u židovskoj tradiciji i kulturi, za razliku od tzv. zapadne, ženama itekako daje da se čuje njihov glas, nije uobičajeno da žena bude duhovna učiteljica.

Da je Isus bio u intimnom odnosu s Marijom iz Magdale ne mora značiti da je njihova uzajamna intimnost bila seksualne naravi. Jednako kao što ni ”biti jedno tijelo“, kako se obično govori o bračnom odnosu muškarca i žene, ne znači nužno to biti u seksualnom činu. Dvoje postaju jedno tijelo i u odnosu što ga mistici zovu mističnim vjenčanjem: u odnosu u kojem se dva bića uzajamno daruju, hrane i ispunjaju do te mjere da postaju jedno biće. Uostalom, nije li takav i istinski odnos učenika i učitelja ili istinskih prijatelja kada je riječi o dijeljenju blaga duhovnoga učenja? Štoviše, nije li takav intimni odnos između Boga i ljudske duše?

A Marija iz Magdale je očito bila više od učenice. Po apokrifnom evanđelju što se njoj pripisuje, bila je upućena u tajna, odnosno ezoterična učenja Isusova. Dakle, ne samo da je bila jedna od njegovih učenika, nego je Isus s njom dijelio i ono što nije mogao s drugima.

Šimun Petar, ljubomoran, stoga je rekao jednom prilikom: ”’Neka Marija ode od nas jer žene nisu dostojne Života’, na što mu Isus odgovori: ‘Evo, ja ću je privući da ju učinim muškom pa da i ona postane Duhom Živim poput vas muškaraca. Jer svaka žena koja sebe načini muškom, ući će u Kraljevstvo nebesko’“ (usp. Toma 114).

Dakako, Isus nije mislio na mijenjanje spola, nego je ciljao na cjelovitost ljudskoga bića koju tvori sklad muškoga i ženskoga.

Svatko od nas, bili muškarci ili žene, pozvan je da ostvari taj sklad u sebi samom.

Uostalom, u grčkoj varijanti Toma koristi riječ antropos, što ne znači muškarac, ili čovjek sa spolnim predznakom, nego – ”cjelovito ljudsko biće“ (usp. Toma 22).

Marija iz Magdale, cjelovito ljudsko biće koje je razumjelo Isusa, zacijelo je bila i apóstola i duhovna učiteljica. Stoga neka bude ”paradigmom za službu žena u Crkvi“, za službu cjelovitosti iz koje bi danas muškarcima u Crkvi trebalo reći: ”Svaki muškarac koji sebe učini ženskim, ući će u Kraljevstvo nebesko“. Ili može služiti u milosrdnoj Crkvi kakvu zacijelo i papa Franjo želi u i za naše vrijeme.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora