Na hotlineu s Dizajnerom!

Scientia est potentia! Znanje je moć. Istina, premda je ponekad bolje ne znati. Ne mislim naravno na klasično znanje ili vještine što ih tokom života stječemo na ovaj ili onaj način – školovanjem, radom, iskustvom. Riječ je o poplavi, ma što poplavi, tsunamiju informacija od kojih bivamo bolesni i mi i društvo oko nas.

Poželimo, barem ja, trajno ugasiti sve tablete, smartphone sve ekrane što vibriraju, svijetle, pište sviraju iz svakog ugla kuće čineći od nas ovisnike što voajerski vire u tuđe živote, mahnito kupuju šarene laže s oznakom “sale”, brinu tuđe brige i nerviraju se oko nerješivih problema današnjice. Barem nakratko pobjeći na mjesto na koje ne dopire ni jedan jedini signal.

Negdje gdje će vas prijatelji dok s vama pričaju gledati u oči i neće lajkati, šerati, tvitati koje koga provalio, a tko je kome provalio u auto – već suosjećati, plakati ili smiješiti se vama, a ne glupom ekranu. Na mjesto na kojem nećete biti dio ovog hrvatskog i globalnoga Big Brothera koji nas je sve trajno zatočio bez šanse da za života budemo nominirani i ispušteni iz njegovih kandži.

I onda, ne lezi vraže, tehnologija te odvede i na one trovačke, nazadnjačke od kojih te automatski zabole želudac i glava istodobno. Na opetovano Ilčićevo lupetanje u Saboru, uporno i namjerno nazivanje embrija i fetusa djetetom, pa onda onog Željka Glasnovića o lektiri. Ne voli taj novotkriveni teoretičar književnosti iz kvote dijaspore Kekina i Štulića, kao što su Markićkini uvjereni da Slavenka Drakulić piše pornografske romane. Eto sve ja to ne bih znala da nije novih tehnologija

Informatička nepismenost, uvjeravaju te, isto je što i nekadašnji križić umjesto potpisa. Ukoliko ne pristaješ na ebanking, ako ne želiš doplatiti za navigaciju u automobilu već baš hoćeš lutati tražeći restoran na padinama Učke ili outlet s markiranom sportskom odjećom smješten u industrijskoj zoni “in the middle of nowhere”, kupiti knjigu jer ne možeš oči pokriti svijetlećim ekranom tableta kad zakunjaš čitajući ili tek dobre stare novine, jer ti je baš gušt prljati prste novinskom bojom dok piješ prvu jutarnju kavu – ti si suvremeni analfabet. Sumnjivac!.

Čak i ako si u staračkom domu, već se netko pronaći i poslati na tečaj informatike. Iako ti je osamdeset moraš se služiti e-mailom, dignuti na društvene mreže domsku priredbu na kojoj plešu i plješću razdragani starčići, vidjeti na skypeu djecu i unuke koji nikako da nađu vremena za posjet. No, ako sve to odbijaš, budi spreman na predavanje o važnosti i moći suvremenih tehnologija u svim životnim dobima i situacijama.

Raspričaju se propagatori novih informatičkih tehnologija o tome kako ćeš biti izoliran ako nisi informiran, ako ne znaš s devedeset godina kako se snima uplatnica i prebacuju sredstva Unicefu, ako ne barataš dovoljno spretno touch screenom na bankovnom šalteru, ne znaš kamo se umetne kartica ili potpisuje elektronskom olovkom.

Scientia est potentia, važno će deklamirati starčićima sa shopping torbom na kotačiće profesori izumrlih jezika, kojima je znanje tapkanja prstom po ekranu eto osiguralo posao na informativnom pultu velikog trgovačkog lanca, znate onog u kojemu se i spiza može naručiti i internetom. Fakat moćno znanje!

Uz posao za tri tisuće kuna omogućuju im da vide kamo im je za vikend otputovao bogati poznanik s fakulteta, što im mama kuha danas i hoće li im nonu na operaciju kuka voziti ovi iz doma ili će se morati žrtvovati, jer ipak žive u njezinu stanu…

U srijedu navečer, priznajem, veselila me “tehnologija”, jer sam eto putem nje doznala da imam istomišljenike i izvan Rijeke. Njih pedesetak tisuća čekalo je tramvaj (tako vele Markićkini trbuhozborci) u Zagrebu i još barem desetak tisuća diljem Hrvatske, čak i tamo gdje tramvaja nema, i ono nešto inozemstva. Svi uvjereni kao i ja da Hrvatska može bolje!

Ne bih željela da me se krivo shvati. Svladala sam ja odavno to tapkanje i lupkanje po raznoraznim ekranima osjetljivima na dodir, ali bude mi žao ovih još starijih od mene kad im predavanja o informatičkoj nepismenosti drže klinci iza različitih pultova i stakala. Nabijaju im grižnju savjesti što su ostarili, što su im prsti počeli drhtati nad touch screenovima.

Razumjet će ih jednog dana, ne tako dalekog kao što misle, kad njihove uredske i administrativne poslove preuzmu automatizirani uređaji, roboti ili neka druga čuda tehnologije o kojima mi, obični smrtnici kojima je vrhunski domet lupiti prstom po željenoj ikonici, danas i ne sanjamo.

No ostavimo nadobudne administrativce da uče metodom vlastite kože i vratimo se onome valu informacija s početka teksta.

Tsunamiju kojem smo dnevno izloženi.

U srijedu navečer, priznajem, veselila me “tehnologija”, jer sam eto putem nje doznala da imam istomišljenike i izvan Rijeke. Njih pedesetak tisuća čekalo je tramvaj (tako vele Markićkini trbuhozborci) u Zagrebu i još barem desetak tisuća diljem Hrvatske, čak i tamo gdje tramvaja nema, i ono nešto inozemstva. Svi uvjereni kao i ja da Hrvatska može bolje!

A onda one divne cure, braniteljice prava na obrazovanje, koje su razapele šator pred Ministarstvom tog istog obrazovanja, jer ne vide svrhu da im se stipendije za studij, koje primaju temeljem socijalnog statusa, isplaćuju ljeti.

U petak će i drugi protestirati Šustaru pod prozorima. Vele sve dok se ne izmijeni nacrt dodjele državnih stipendija za 2016./17. tako da ih studenti dobiju u siječnju! Kako da se čovjek ne veseli toj probuđenoj građanskoj samosvijesti.

I meni bi bolje bilo da ne znam, da ništa o tome ne čujem, ne pročitam, ne vidim, a i ministar Nakić bi manje trošio na mene. Što mi godine više prolaze, ne samo da sve manje vjerujem novim tehnologijama, već i starim latinskim izrekama. Ne znam je li “scientia” – “potentia” ili dijagnoza? Nova ekspertna skupina sigurno zna! Oni su na hotlineu, Šustar bi rekao: s Dizajnerom!

I onda, ne lezi vraže, tehnologija te odvede i na one trovačke, nazadnjačke od kojih te automatski zabole želudac i glava istodobno. Na opetovano Ilčićevo lupetanje u Saboru, uporno i namjerno nazivanje embrija i fetusa djetetom, pa onda onog Željka Glasnovića o lektiri. Ne voli taj novotkriveni teoretičar književnosti iz kvote dijaspore Kekina i Štulića, kao što su Markićkini uvjereni da Slavenka Drakulić piše pornografske romane. Eto sve ja to ne bih znala da nije novih tehnologija.

Pojma ne bih imala da tu negdje kraj mene žive i takvi. U gradu odrasli, a ne vole Štulića i “Azru”? Nisu progutali sve romane Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić. Nije ih zanimalo ni da vide što su te “vještice” zgriješile da su devedesetih morale otići.

I meni bi bolje bilo da ne znam, da ništa o tome ne čujem, ne pročitam, ne vidim, a i ministar Nakić bi manje trošio na mene.

Što mi godine više prolaze, ne samo da sve manje vjerujem novim tehnologijama, već i starim latinskim izrekama. Ne znam je li “scientia” – “potentia” ili dijagnoza? Nova ekspertna skupina sigurno zna! Oni su na hotlineu, Šustar bi rekao: s Dizajnerom!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora