Na Veliki petak sjetimo se utopljenih izbjeglica

Svake godine na blagdan Uzašašća, četrdeseti dan nakon Uskrsa, mletački bi dužd isplovio na more, predvodeći ploveću procesiju svečano okićenih brodova i barki. Uz blagoslov svećenika, u more bi bacao prsten. Bio je to simboličan obred vjenčanja Presvijetle Mletačke Republike s morem iznad kojeg se Venecija uzdigla, o čijoj je dobrostivosti ovisila i preko čijih je valova svojim brodovljem širila svoj utjecaj, moć i vlast.

Običaj i danas živi, s gradonačelnikom Venecije umjesto dužda. Prisjeća ga se, u svojoj sjajnoj knjizi “Pisma Posejdonu” (Fraktura, 2014., prijevod Radovan Lučić) veliki nizozemski pisac Cees Nooteboom. U svom jedanaestom pismu bogu mora on zamišlja kako iz njegove perspektive izgledaju stvari koji tonu u dubinu.

“To je samo mali, blistavi predmet koji se baca s palube Bucintora, vječani prsten koji si svake godine ponovno dobivao jer se grad u kojemu ima toliko tvojih kipova svake godine ponovno ženio s tvojim morem. Pretpostavljam da se taj prsten vrlo polako spuštao kroz smeđu vodu lagune, ali kako je s ostalim stvarima? Kako brzo tone čovjek? I kako to izgleda? Skupljaju li se ribe i ostali lovci oko tijela koje se iz velikih visina lelujavo spušta ili koje luta kroz dubine pa se opet penje prema površini? Ili se zgnječeno raspadne pod tlakom koji ti tako dobro podnosiš? Morani, gusari, ronioci, žrtve morskih piasa, brodolomci, samoubojice?”

Ta snažna slika nedavno je sasvim neočekivano izronila iz čitateljskog sjećanja, sustigla me i potresla do dna bića. Mnogo snažnije nego kada sam čitao knjigu, taj sablasni tihi balet mrtvih tijela u morskoj dubini u mojoj je svijesti oživio uz glazbu koja ga je i prizvala. Bila je to tužaljka nad mrtvim bogom, ne Posejdonom, nego kršćanskim bogočovjekom Isusom, posljednji zbor Bachova oratorija Johannespassion (Muka po Ivanu). “Ruht wohl, ihr heligen Gebeine…”, počivajte mirno, vi svete kosti…

Pitao je Nooteboom kako su tonule žrtve velikih avionskih nesreća i brodoloma, ali Posejdon mu nije odgovorio. Zato pisac na kraju poglavlja pretpostavlja: “Možda ne želiš ispričati kako to izgleda, valjda je to neka vrsta sablasno tihog baleta koji si i prečesto vidio, najsporiji ples bez glazbe.”

Ta snažna slika nedavno je sasvim neočekivano izronila iz čitateljskog sjećanja, sustigla me i potresla do dna bića. Mnogo snažnije nego kada sam čitao knjigu, taj sablasni tihi balet mrtvih tijela u morskoj dubini u mojoj je svijesti oživio uz glazbu koja ga je i prizvala. Bila je to tužaljka nad mrtvim bogom, ne Posejdonom, nego kršćanskim bogočovjekom Isusom, posljednji zbor Bachova oratorija Johannespassion (Muka po Ivanu). “Ruht wohl, ihr heligen Gebeine…”, počivajte mirno, vi svete kosti…

Veličanstvena je to glazba, uspavanka za mrtve, lagano zanjihana poput kolijevke za umrle sinove i kćeri čovječje, polagana pogrebna barkarola. Nikada prije moj doživljaj te glazbe nije bio povezan s nekom određenom slikom, s nekom od likovnih vizualizacija Kristova groba.

Isto tako, dok sam čitao Nooteboomovo jedanaesto pismo Posejdonu i u njemu retke o sablasnom tihom baletu mrtvih tijela u morskoj dubini, nije mi pao na pamet nijedan od pogrebnih adagia velikih skladatelja.

Ali, te večeri, nedjelju prije Cvjetnice, u zagrebačkoj crkvi svete Katarine, dok je maestro Tomislav Fačini pjevače svog ansambla Antiphonus i svirače Hrvatskog baroknog ansambla i publiku dovodio pred vrata mističnog zanosa, Bachove note i Nooteboomova slova u mojoj su se svijesti stopili u jedno. Balet je dobio glazbu, glazba je dobila sliku.

Ali, u tom posmrtnom baletu, koji je umjesto sablasne tišine ispunila milosrdna nježnost Bachove glazbe, ja sam točno znao čija to tijela, praćena malim ribljim jatima, lebde kroz, Nooteboomovim riječima, beskrajne, neosvjetljene dvorane Posejdonovih dubina.

Pitao je Nooteboom kako su tonule žrtve velikih avionskih nesreća i brodoloma, ali Posejdon mu nije odgovorio. Zato pisac na kraju poglavlja pretpostavlja: “Možda ne želiš ispričati kako to izgleda, valjda je to neka vrsta sablasno tihog baleta koji si i prečesto vidio, najsporiji ples bez glazbe”

Pisac se prisjetio ranih pomorskih nesreća i njihovih žrtava. Ali, ja sam vidio one koje Nooteboom nije spomenuo, jednostavno zato što je knjigu pisao prije njihovih smrti. Ne dolazi, naime u obzir da pisac, tako duboko svjestan Europe u totalu njene povijesti i sadašnjosti, kulture i svih društvenih kretanja i previranja, ne bi pomislio i na onih gotovo šest tisuća izbjeglica kojima je u posljednje dvije godine mediteransko plavetnilo postalo grobnica.

Ti su utopljenici meni lebdjeli pred očima uz glazbu Johanna Sebastiana Bacha uz koji nijedan pravi vjernik ne može plakati samo nad svetim kostima Boga, a zaboraviti ubijenog čovjeka.

Kad je glazba završila, ogledao sam se po crkvi i uzalud u njoj tražio Isusa. Ovo je moja vrlo osobna meditacija koja nikoga, osim mene samog, ni na što ne obavezuje.

Ali, slutim da bi se još pokojem čovjeku ove Cvjetnice, dok će se u svim katoličkim crkvama čitati i pjevati Muka po Ivanu, a tjedan dana kasnije pjevati aleluja u čast Isusova uskrsnuća, moglo učiniti da njegovog Boga nema među tim posvećenim zidovima.

Doista, nemojte se začuditi ako svog Isusa ne nađete u crkvi i ako shvatite da je grob u kojem leži neki pobožni kip i prije Uskrsa prazan. Zapravo, doista ne znam za vašeg, ali moj je Isus s našom braćom u izbjegličkom logoru Idomeni na grčko-makedonskoj granici. On tamo hoda i spava u blatu.

Doista, nemojte se začuditi ako svog Isusa ne nađete u crkvi i ako shvatite da je grob u kojem leži neki pobožni kip i prije Uskrsa prazan. Zapravo, doista ne znam za vašeg, ali moj je Isus s našom braćom u izbjegličkom logoru Idomeni na grčko-makedonskoj granici. On tamo hoda i spava u blatu. Kako možemo zaboraviti na te nesreće?

Kako možemo zaboraviti na te nesreće?

Posljednjih tjedana vidimo kako je to vrlo lako. Za Hrvatsku više ne možemo reći da je s prave strane žice. Podigli su je neki drugi, daleko od nas, ali ona priječi put i do naših granica i do naše solidarnosti. U isto vrijeme, svuda oko nas frcaju riječi mnogo oštrije i podmuklije nego što je žilet-žica. Razlijevaju se bujice mržnje, obezvređuje se najobičniji zdravi razum, a još manje vremena, mjesta, snage i volje ostaje za ljudsko suosjećanje.

Nema ga ni za prvog susjeda koji se našao s druge strane u glavama svježe iskopanog rova i jame, a kamoli za nesretnike koji su sada stotine i tisuće kilometara daleko od nas. S one strane žice.

I zato, kršćani, ljudi, zagledajte se ovog Velikog petka u mrtve oči riba na svom tanjuru i sjetite se mrtvih tijela tisuća utopljenih izbjeglica, ali i njihovog predsmrtnog straha, očaja i muke sasvim usporedive s onom Isusovom.

Ne pozivam vas na stroži post, nego samo na trenutak ozbiljnog razmišljanja iz kojeg će se možda roditi barem mrvica ljudskog suosjećanja. Bez njega smo samo hodajući, hladni, obijeljeni grobovi.

Vjernici ili nevjernici, svejedno.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora