Nacističko podrijetlo Novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije

Na svjetskim televizijama možda je to zadnji neobavezni trenutak. Prvoga jutra u godini, u 11 sati i 15 minuta po srednjoeuropskom vremenu, na mjestu koje sebe smatra epicentrom Europe, grupa muškaraca u svečanom odijelu penje se na podij bečkog Musikvereina eda bi izvela ritual koji je, kao, kultura i tradicija. Nije, dakako, nijedno od toga.

Glazba je izrazito za birtiju: napisali su ju pripadnici porodice Strauss kao društvenu predigru kopulacije namijenjenu vojaštvu i služinčadi u krčmama. Poput većine oblika prostačkog plesa, uspela se vertikalom iz taverne u svečanu plesnu dvoranu i dobrzo će ju simfonijski orkestri izvoditi kao nejedan bis uz koji blagorodne udove predu Wie schön.

Azijce i žene, a pobjeđuju na kompetitivnim audicijama za Orkestar Bečke državne opere i onda ondje sviraju zajedno s članovima Filharmonije, filharmoničari ponižavaju uskraćujući im pristup u klub muškaraca – muška urota – koji se zove Wiener Philharmonniker, Bečka filharmonija

Novogodišnji koncert je godišnja bombonijera čiji sadržaj tvore  valceri, polke, galopi, marševi i još poneki stari Tritsch-truć. Prati ga 60 milijuna gledalaca u 90 zemalja – trijumf brendiranja nad muzičkom supstancom, uz smješak koji poručuje nada, prijateljstvo, mir. Kulturna vrijednost ravna je poduplanom namazu turističkog kiča. Neškodljiv, osim ako pazite na liniju.

Tradicije što se tiče, međutim, ona je sasvim izvjesno škodljiva. Taj je koncert osvanuo kao dar nacističkim zločincima, kao paravan za genocid. Kad je Hitler došao u grad, Bečka filharmonija je hitro najurila Židove i ljevičare. Trinaest ih je poslano u koncentracijske logore, sedmorica su izgubila život. Orkestar je jednodušno podupro Anschluss, pri čemu ih je dirigent Karl Böhm poticao da objave “stopostotnu podršku”, i rado su proveli kulturno čišćenje, odstranivši sa zidova i iz svoje povjesnice Mahlera i druge divove.

No rasistički revizionizam nije baš istog trena dobio nagradu. Nacisti su Beč degradirali na glavni grad pokrajine i Filharmonija je strahovala od gubitka statusa. Stoga su glazbenici otišli u snuboke Balduru von Schirachu, Gauleiteru grada Beča, ljubitelju glazbe koji će 65.000 bečkih Židova poslati u smrt.

Nakon prvog koncerta s djelima dinastije Strauss, održana 31. prosinca 1939., i zaključnih riječi Schirach je prihod kanalizirao u Kriegwinterhilfswerk [Zimska ratna pripomoć], nacističku dobrotvornu organizaciju. God. 1941. promaknuo je koncert s tim repertoarom u svakogodišnju priredbu. Dirigirao je nacistima priklonjeni Clemens Krauss, kasnije pak bezgrešni koncertni majstor Willi Boskowsky. Wie schön, uzdisale su blagorodne udove.

Nacističko se podrijetlo zabašurivalo sve do lani, kada je jedan povjesničar otkrio da je Filharmonija dodijelila počasni prsten šestorici masovnih ubojica, među njima Schirachu, Arthuru Seyss-Inquartu, zvanom koljač iz Holandije, i direktoru Njemačkih državnih željeznica koji je upravljao transportima u Auschwitz. Sve do 2013. nije im bio formalno oduzet, a neki zločinci viđani su na koncertima Filharmonije i početkom 1960-ih godina.

Glazba je izrazito za birtiju: napisali su ju pripadnici porodice Strauss kao društvenu predigru namijenjenu vojaštvu i služinčadi u krčmama. Poput većine oblika prostačkog plesa, uspela se vertikalom iz taverne u svečanu plesnu dvoranu i dobrzo će ju simfonijski orkestri izvoditi kao nejedan bis uz koji blagorodne udove predu Wie schön

Prijeđite jednog novogodišnjeg prijepodneva pogledom po publici u kojoj svjetluca krema poslovnog svijeta, slavne ličnosti, političari, diplomati… i nije teško na istim tim plišanim sjedalima zamisliti njihove predšasnike u crnim uniformama. Wien bleibt Wien – Beć se ne mijenja – geslo je toga grada. A Schein über Sein – vanjština prije nutrine, uočio je Sigmund Freud, njegova je determinanta. U Beču je na prvom mjestu vanjska forma.

Nakon višedesetljetnog prekrivanja mrlja na svojoj prošlosti orkestar je, ima tomu nekoliko godina, pod pritiskom izronio napola čist, ali za nacističkom baštinom ne trebate grebati odveć duboko.

Karl Böhm, sjajan dirigent, ali ne osobito pametan čovjek, znao je reći da “nacisti nisu bili tako jako loši – htjeli su eliminirati žene iz politike”. U Bečkoj filharmoniji većina bi se s tim složila. Sve donedavna orkestar nije primao žene.

Ako već gledate prijenos novogodišnjeg koncerta, jedan od perverznih užitaka bit će vam prebrojavanje glazbenica. Od ukupno 130 osoba u angažmanu, samo je sedam žena: ni u jednom simfonijskom orkestru u 21. stoljeću nije ih tako malo.

Diskriminacija na temelju spola protuzakonita je po austrijskim i europskim zakonima. Prije tri godine austrijski je parlament odredio Filharmoniji kaznenu mjeru uskrate dijela financiranja u iznosu od 2,29 milijuna € (a onda su im simpatizeri u državnoj administraciji rečenu svotu ukrcali poskrivećki).

U obranu spuštenih roleta na svojem dućanu glazbenici tvrde da se njihov izvođački stil prenosi s oca na sina, s rođaka na rođaka, i na taj način oni čuvaju posljednji prepoznatljivi zvuk u odveć homogeniziranom koncertantnom svijetu.

No rasistički revizionizam nije baš istog trena dobio nagradu. Nacisti su Beč degradirali na glavni grad pokrajine i Filharmonija je strahovala od gubitka statusa. Stoga su glazbenici otišli u snuboke Balduru von Schirachu, Gauleiteru grada Beča, ljubitelju glazbe koji će 65.000 bečkih Židova poslati u smrt

Tu nepotisti jesu u pravu. Nema drugog orkestra koji u toj mjeri ostvaruje saharinsku upicanjenost Straussa, ironičnu distanciranost Mahlera.

No taj se zvuk postiže po cijenu neprihvatljive predrasude. Azijce i žene, a pobjeđuju na kompetitivnim audicijama za Orkestar Bečke državne opere i onda ondje sviraju zajedno s članovima Filharmonije, filharmoničari ponižavaju uskraćujući im pristup u klub muškaraca – muška urota – koji se zove Wiener Philharmonniker, Bečka filharmonija.

Danas, u ovo doba, većina ljudi taj stav smatra neprihvatljivim. Na turneji po Sjedinjenim Državama filharmoničari su se suočili s demonstracijama, sa zakonodavstvom. Ali ne kod kuće, ne na prvi dan nove godine.

Dokle god bude izgled nadvladavao supstancu – dokle god bude svijet aaahao i ooohao uz slatkoću glazbe i zanemarivao prljavštinu u kuhinji, Novogodišnji koncert iz Beča i dalje će biti obiteljski miljenik, svjedočanstvo da smo mi ljudi sposobni naprosto zažmiriti i ne gledati baš tamo.

(Članak objavljen u The Spectator, 13.12.2014. S engleskog prevela Giga Gračan. Copyright prijevoda: Giga Gračan).

***

Prevoditeljičin post scriptum. Norman Lebrecht (1948.) britanski je novinar, komentator, autor brojnih knjiga (intervjui, panorame tekstova, antologije, monografije…) o klasičnoj glazbi i glazbenicima, pa i fikcionalne proze. Godinama objavljuje na blogu sslippedisc.com.

Rese ga atributi poput kontroverzan, šlampav u pogledu činjenica, logoreičan, ali i otrovan, ubojito oštar i sl. (materinski jezik očito nije zaludu baštinio od npr. Swifta i Wildea). Nekoliko je puta bio tužen zbog klevete; parnice su u pravilu bivale okončane izvansudskom nagodbom.

Ovaj komentar kruži internetom četiri godine nakon objavljivanja u The Spectatoru. Konzultiravši internetske izvore,  prevoditeljica je slobodna ustvrditi da je ovaj put autor šlampav prema Freudu: valjalo je naznačiti da je posrijedi parafraza Freudova Sein und Schein (nema tu nadređenosti, über, tek toliko).

Ako ikoji, autor je počinio grijeh prešućivanja ili, hm, kondenziranja. Unatoč članstvu u Stranci, čini se da dirigent Clemens Krauss nije sveudilj djelovao kao bezrezervni podupiratelj i promicatelj nacizma: rehabilitiran je u procesu denacifikacije i ponovo je dirigirao Novogodišnjim koncertom sve do smrti 1954. Prazninu u njegovu angažmanu popunjavao je do 1950. u članku nespomenuti Josef Krips. “Bezgrešni Boskowsky” tim je koncertom dirigirao od 1955. do 1979. A onda su nadolazili gostujući eminencleri i prominencleri, neki štoviše višekratno – tako npr. Riccardo Muti: na YouTubeu je dostupna snimka prošlogodišnjeg koncerta kojim je dirigirao, sa signifikantnim krupnim planovima glazbenica. Odustavši od “perverznog užitka”, prevoditeljica ih je do cca dvadesete minute samo uočila, nix prebrojila.

I da, Filharmonija je (kroza zube, rekao bi Lebrecht) na svoju mrežnu stranicu stavila tu dionicu svoje povjesnice.

Vajna hrvatska Wikipedia provincijalno kaska za makar kroza zube današnjim stavom kaundkazijine prijestolnice. “Veliki broj Bečkih novogodišnjih koncerata u počecima je održavan u turobnom i teškom razdoblju za Austriju.” Jest to neki izvor, no prevoditeljica nije u www svijetu našla ni samoglasnika ni suglasnika hrvatske provenijencije koji bi kroza zube doveli s bilo kojeg naslova rečenu priredbu u pitanje. Perniciozni austrijski gemütlich davnih je dana razvidio Claudio Magris u okviru doktorata o habsburškom mitu o modernoj austrijskoj književnosti. Na hrvatskome (prev. Zdenka Drucalović) objavljeni su samo dijelovi. U časopisima. Nekima već pokojnima. Prevoditeljica samo spominje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora