Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ”lom”

Kad je Sarah Mullally 28. siječnja 2026. potvrđena kao prva žena na nadbiskupskoj stolici Canterburyja, i to u drevnom obredu potvrde izbora (confirmation of election) u katedrali Sv. Pavla u Londonu, mnogi su vijest odmah svrstali među uobičajene kulturne pokazatelje: ”napredak”, ”rušenje tabua”, ”pobjeda jednih nad drugima”… No ta je vijest veća od dnevnopolitičkog navijanja i veća od same Engleske (anglikanske) crkve.

To je epohalan iskorak upravo zato što nije riječ o pukoj promjeni kadra, nego o promjeni znaka. Stolica Canterburyja stoljećima je simbol kontinuiteta i autoriteta kršćanske tradicije na Zapadu. Kad na takvo mjesto prvi put u povijesti sjedne žena, mijenja se obzor onoga što se smatralo mogućim, a s time se mijenja i ton razgovora, više nije riječ o teoriji, nego o stvarnosti koja stoji pred nama.

U anglikanskom svijetu nadbiskup Canterburyja nije ”papa Anglikanaca”, nego fokus jedinstva, prvi među jednakima, prepoznatljivi pastoralni i moralni glas Anglikanske zajednice raširene na svim kontinentima. Upravo zato imenovanje žene nije tek administrativna odluka, nego teološki znak, poruka da se crkveno vodstvo ne mjeri spolom, nego zrelošću vjere, razboritošću, sposobnošću služenja i vjerodostojnošću života.

U tom je smislu događaj epohalan, ne zato što netko ”pobjeđuje”, nego zato što se pred svijetom izgovara i potvrđuje tvrdnja da je mjerilo Isusove službe osoba, a ne biologija.

Dolazimo tako i do pitanja koje se ne može zaobići, osobito u katoličkom kontekstu. Rasprava o ređenju žena nerijetko se svodi na biološki argument: ”svećenik može postati samo kršteni muškarac”. Kao da se sve, na kraju, lomi na činjenici tijela.

No Isus nije utemeljio Crkvu na kromosomima, nego na pozivu. Zajednica spasenja ne počiva na anatomiji, nego na slobodnom Božjem izboru i slobodnom odgovoru osobe. Ako je žena osoba, a kršćanska antropologija to tvrdi bez zadrške, tada se pitanje ne može otkloniti rečenicom ”tako je oduvijek”. Jer ”oduvijek” ponekad znači i ”navikli smo”.

Teološki gledano, temelj svakog crkvenog ”da” jest krštenje. Po njemu smo u Kristu, u zajednici njegova Tijela, i po njemu sudjelujemo u poslanju Crkve.

Krštenje ne poznaje drugi kriterij vrijednosti osim vjere i milosti. Nije slučajno da Pavlova rečenica ”nema više ni muškog ni ženskog” (Gal 3, 28) stalno vraća raspravu na početak, ne zato što briše razlike, nego zato što razlike u dostojanstvu spasenja ne odlučuju o Božjoj milosti.

Ako se Katolička Crkva ne boji priznati da žena može biti svetica i mučenica, učiteljica Crkve, teologinja i mističarka, nositeljica javnog svjedočanstva, onda nije neozbiljno pitati zašto bi joj načelno bilo zabranjeno nositi i svećenički red.

Canterbury ovdje djeluje kao povećalo, jasno pokazuje koliko se često u praksi autoritet prešutno veže uz muškost, i koliko nam je teško to priznati.

Protivnici će reći ”ali Isus je izabrao dvanaestoricu muškaraca.” To jest povijesna činjenica, ali činjenica nije automatski norma. Tu filozofija pomaže teologiji, uči nas razlikovati opis od propisa, činjenicu od norme.

Isus djeluje unutar kulture u kojoj žensko javno svjedočenje nema pravnu težinu; ipak, upravo ženama povjerava najradikalniju objavu, vijest o uskrsnuću. Kršćanski je paradoks da u središtu vjere stoji svjedočanstvo koje je tadašnji svijet smatrao ”nevažećim”. Evanđelje time poručuje da Božja odluka nije taoc društvenih očekivanja, ona ih ne potvrđuje, nego ih iznutra preobražava.

Upravo tu anglikanska odluka ”provocira” katoličku savjest. Ne zato da nas netko ”natjera” na kopiranje, nego da nas podsjeti na vlastite premise, da su službe dane radi spasenja ljudi, a ne radi očuvanja simbolike moći; da je autoritet autentičan samo ako je služenje; i da se karizme ne smiju gušiti strahom. Blagopokojni papa Franjo, dijeleći službe lektora i akolita i ženama, već je poslao jasnu poruku, institucionalni oblici služenja nisu prirodno vezani samo uz muški spol, nego uz poziv i poslanje.

Službeni katolički nauk danas tvrdi da Crkva nema ovlast rediti žene za prezbitere. To je ozbiljna tvrdnja i ne može se ublažiti ili preskočiti retorikom. Ali ozbiljnost nauka ne ukida ozbiljnost pitanja. Dapače, upravo zato što se poziva na Kristov izbor, katolička teologija mora uvijek iznova provjeravati govori li o Kristu ili o vlastitoj tradicijskoj inerciji.

Tradicija nije muzejski depozit, nego živo pamćenje Duha, čuva identitet, ali traži razlučivanje, razlikovati ono što je bitno od onoga što je povijesno uvjetovano.

Možda će se Katolička Crkva još dugo držati sadašnje pozicije. No vijest iz Canterburyja već je učinila ono što epohalni događaji uvijek učine, pomaknula je granice razgovora i raspršila iluziju da je sve unaprijed riješeno. Promijenila je ozračje u kojem se o toj temi govori. Pokazala je da ono što se desetljećima smatralo nezamislivim može postati činjenica.

Upravo zato otvara prostor da ponovno čujemo evanđelje bez šuma straha, bez obrambenih refleksa i bez nervoze koja svaku raspravu odmah pretvara u rovove.

Strah je loš teolog, lako pretvori tradiciju u alibi, a istinu u prijetnju. Evanđelje, naprotiv, uvijek traži razlučivanje, da razlikujemo ono što je doista Kristovo od onoga što je tek naša povijesna udobnost; ono što je služenje od onoga što je prikrivena moć; ono što je vjernost od onoga što je puka inercija.

Zato se, umjesto pitanja ”smije li žena”, vrijedi odvažiti na teže i iskrenije pitanje: prepoznajemo li u ženi Kristovu slobodu i Kristov poziv? Prepoznajemo li karizmu kad dolazi iz smjera iz kojega je nismo navikli očekivati? I jesmo li spremni prihvatiti da Crkva nije zajednica onih koji brane svoje pozicije, nego zajednica pozvanih koji slušaju Gospodina.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?

> Svi tekstovi ovog autora