autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Naličje i maske svetoga

AUTOR: Ante Žderić / 02.09.2025.

Ante Žderić

Evanđelja nam, među ostalim, pripovijedaju kako su pripadnici društvenih i vjerskih elita Isusovog vremena u više navrata pokušavali postaviti zamku Nazarećaninu i na kraju ga pogubiti. Na koncu im je to uspjelo. Završio je sramotnom smrću na križu, kao zadnji razbojnik.

Mnoštvo je u dvoru Velikog svećenika, na jeruzalemskim ulicama, na putu do vrha Kalvarije i na samom stratištu osuđenih histerično pjenilo kako Isus iz Nazareta treba biti smaknut. Najveći dio prisutnih u mnoštvu vjerojatno nije ni bio na čistu zbog čega točno Nazarećanina treba pogubiti, ali se on u tom trenutku pokazao kao dobrodošla žrtva za sve frustracije i gnjev koji se tokom godina i desetljeća rimske okupacije nakupio u potlačenim stanovnicima nekad slavnog Davidovog kraljevstva, a sada tek ostacima Izabranog naroda u okviru rimske provincije Judeje.

Isus iz Nazareta bio je kao naručena žrtva izložena raspaljenom gnjevu mnoštva. On je bio Pedro koji je trebao visiti. On se, k tome, usudio misliti drugačije.

Usudio se propitkivati društvene i vjerske strukture svojega vremena. Usudio se dovesti u pitanje opravdanost privilegija onih koji su prpošno naglašavali kako su Abrahamovo potomstvo i kako im je Bog otac. Dok su u isto vrijeme grabili kamenje za pogubiti svakog tko nije odgovarao sustavu koji su brižno štitili i kroz koji su štitili – sebe. Tako su oni koji su tvrdili da se brane – bili spremni ubijati. I koji su Boga nazivali ocem – bili spremni raščerečiti onog kojeg im je Bog poslao. Tako uvijek nastrada Bog koji nije spreman prilagoditi se interesima društvenih i vjerskih elita. Takvom Bogu požele i sve učine da umre u mukama. I onima koji su uz njega. Slično je u starozavjetna vremena prošao prorok Jeremija i njemu slični.

Vjernik se ne priklanja sigurnosti čopora, koji crpi sigurnost iz činjenice da je čoporu, da je u mnoštvu. Da je brojniji. I da mu brojnost daje za pravo. I da je to više u pravu, što žešće pjeni. Jer je u pravu. Kad svi plebiscitarno kažu da je u pravu. Bez iznimke. Jer se nitko ne usuđuje tvrditi drugačije. Jer ostali šute, vlastite sigurnosti radi.

Vjernik postojano stoji ispod križa na kojemu je razapeta Istina. On je uz Istinu/Krista, makar stajao sam. Dok mnoštvo histerično lamata, on tiho promatra Istinu na križu. Taj se odnos temelji na povjerenju, ne na brojnosti. Nazarećanin je uvijek negdje, gdje je manjina. Pratila su ga svega dvanaestorica. Pod križem ih je bilo svega troje. On je mnoštvu predstavljao provokaciju koja smeta. Trebalo ga je ukloniti. Kao i sve njegove. Iste, a tako različite. Čopor ne podnosi različito. Ne ponosi slobodnomisleće.

Naspram usamljenog Nazarećanina stajalo je bijesno mnoštvo. Tražili su njegovu smrt. Bili su uvjereni da su u pravu. Pozivali su se na Boga. Raspetom su nabrajali prekršaje, opravdavajući drastičnu kaznu i perući vlastite savjesti: ozdravljenja subotom, kolaboraciju s okupatorom izlječenjem satnikova sluge, dodirivanje gubavaca, blagovanje s carinicima, spašavanje žene zatečene u preljubu od smrti kamenovanjem…

Nazarećanin je, stoga, u njihovim očima zaista bio kriv. Morao je biti kriv. Svi su vidjeli njegova, tobože, sablažnjiva zlodjela. Nije im više trebalo svjedoka. Svi su se slagali u tome. Danima i tjednima su histerično pisali po društvenim mrežama. Prosvjedovali i pjevali po ulicama. Trebalo je ovjeroviti vlastitu pripadnost čoporu. Steći javno priznanje. Sačuvati privilegije. Kategorija potomstva Abrahamova, jasno je, bila je samo floskula. Dobrodošlo opravdanje. Izabrani narod je bio dvorište čopora.

Mnoštvo je na Kalvariji likovalo. Satisfakcija je bila vidljiva i opipljiva u zraku, a međusobno tapšanje znak pripadnosti, povlađujući jedni drugima koliko su u pravu. Toliki su isticali vlastite zasluge u trijumfu nad tim prijateljem carinika i grešnika. Pjevali su iste pjesme i mahali glavama u skanjivanju nad grijesima osuđenog. Poslije su žurno išli blagovati pashalno jagnje. Da se ne hladi. I da ispoštuju sve propise Božjeg zakona. To je otkrivalo sliku Boga kojemu bi bilo više stalo do obrednih propisa, nego do čovjekovog života i pravednosti.

Nakon nekog vremena mnoštvo s Kalvarije je sa šutnjom otišlo kućama, jer je Nazarećanin umro na križu. Rekli su da ne znaju tko ga je dokrajčio i da nije njihova stvar. Da nisu oni. I da Nazarećanin nije bio njihov. Da ne znaju tko je i da što se to njih tiče?!

Njihove su privilegije ostale sačuvane. Novac je sigurno kapao. Iz hramske riznice. Koga briga što je bio krvav?! Za njih je bio sasvim prihvatljiv Bog koji traži krv. Tuđu.

Jedini pravi Bog je umirao na križu. On je prolijevao krv. Svoju. Kad je riječ o kršćanskom Bogu, jedina krv na koju računa je njegova vlastita. Jedina grupacija na koju računa je onih troje podno križa. To je uvijek prostor njegovog djelovanja.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: