Naš Bog-ljubav

Prelazeći iz Staroga u Novi zavjet potrebno je naglasiti da je riječ o kontinuitetu, mnogo više nego o ispunjenju Staroga u Novome, kako su to shvaćali crkveni oci i preuzela teologija. Ivanova deklaracija (1 Iv 4,8): “Bog je ljubav” čini se kao prekid s starozavjetnom logikom kakva počiva na shvaćanju Božje pravednosti.

Ponajprije, u kristološku kontekstu Ivanova se rečenica shvaća kao Božje očitovanje ljubavi ispunjene u Isusu Kristu sve do identifikacije s njim. (Bog-Ljubav izražava ono što Karl Barth i Eberhard Jüngel zovu “Božjom ljudskošću”).

Kontinuitet drugoga reda između “Bog je jedan” i “Bog je ljubav” može se rekonstruirati u tri etape: 1. na metaforičkoj razini, 2. na razini dijalektike ljubavi i 3. na narativnoj razini koja uključuje teološki pojam utjelovljenja

Potom je kršćanska teologija proces diferencijacije i reidentifikacije izrazila u konceptu Trojstva kakav se prividno suprotstavlja starozavjetnome “Bog je jedan”.

Ne, podcjenjujući ovakav diskontinuitet, valja staviti naglasak na novoj vrsti kontinuiteta kakav se može ugraditi u diskontinuitet a da mu ne proturječi nego na njega baca novo svjetlo. Ovaj kontinuitet drugoga reda između “Bog je jedan” i “Bog je ljubav” može se rekonstruirati u tri etape: 1. na metaforičkoj razini, 2. na razini dijalektike ljubavi i 3. na narativnoj razini koja uključuje teološki pojam utjelovljenja.

Metaforička interpretacija iskaza “Bog je ljubav” ne počiva na aristotelovskoj (nominalnoj) teoriji metafore – dati nekoj stvari ime neke druge stvari na temelju sličnosti među njima – nego na “bizarnosti” samoga iskaza, zahvaljujući kojoj iz izravne i doslovne može proizaći nova, pronična atribucija.

Snaga iskaza povećava značenje i subjekta i predikata: videći Boga kao ljubav i ljubav kao Boga, “mislimo više” kako o Bogu, tako i o ljubavi. Nešto što se tiče Boga pretpostavljeno je u poziciji Boga kao subjekta (u hebrejskom shvaćanju: Bog je jedan, on je JHVH, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev), no sada (u kršćanstvu) Boga se naziva “ljubavlju”.

Ovaj naziv implicira da u trinitarnom nauku “tri” ne odmjenjuje naprosto numeričko jedinstvo, i to stoga što hebrejski Bog (iz “Čuj Izraele, Bog je jedan”) nije numerička jedinica, nego ekskluzivan objekt ljubavi. Stoga je možda bolje prevesti: “Bog je jedini”, nego “Bog je jedan”.

U rečenici “Bog je ljubav” sve ono što smo prethodno predrazumijevali o ljubavi, mijenja se atribucijom “Bog”. Iz logike dijalektičkoga odnosa pravednosti i ljubavi zadržan je primat “logike obilja” koja upravlja “ekonomijom dara” nad logikom pravednosti kojom upravlja distributivna pravda

Riječ “ljubav” “Bogu” daje novu nijansu značenja. Simetrično, u rečenici “Bog je ljubav” sve ono što smo prethodno predrazumijevali o ljubavi, mijenja se atribucijom “Bog”. Iz logike dijalektičkoga odnosa pravednosti i ljubavi zadržan je primat “logike obilja” koja upravlja “ekonomijom dara” nad logikom pravednosti kojom upravlja distributivna pravda.

Iznimka, tj. nadilaženje mediokriteta zakona kao ekvivalencije ili izvršenja pravednosti (zapovijed-vršenje-nagrada ili zapovijed-kršenje-kazna), moguće je tek u “logici obilja”, odnosno probijanju granica zakona u ljubavi.

Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu.

Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima. Primijenjena na Boga, “logika obilja” obogaćuje razumijevanje Boga kao jednoga, jedinoga: Bog Izraelov, kakva poznajemo i koji od nas traži isključivu ljubav, sam se otkriva kao ova isključiva ljubav.

Dijalektička interpretacija ljubavi objašnjava i razvija metaforičku interpretaciju. Predikat “ljubav” metaforički primijenjen na Boga traži novu interpretaciju. Unutar “ekonomije dara” ljubav je napuštanje sebe poradi drugoga, ona je jedinstvo života i smrti u korist života, kako to u hegelijanskoj maniri definira Eberhard Jüngel. Za Jüngela dijalektika ljubavi crpi svoju snagu iz odmjenjivanja “okretanja od” (Abwendung) “okretanjem prema” (Zuwendung).

Narativna interpretacija rečenice “Bog je ljubav” počinje od predrazumijevanja ljubavi iz svakodnevnog iskustva: govoriti o ljubavi znači pripovijedati povijest ljubavi. Naracija koristi temporalnu, povijesnu dimenziju te iskaz “Bog je ljubav” veže uz povijest Izlaska i uz povijest dramatičnog odnosa Boga i čovjeka

Formalna figura (“napuštanje sebe unutar snažnoga odnosa prema sebi”) utjelovljuje se u suočavanju života i smrti ne kao suprotstavljenih putova nego unutar istoga puta: iz života prema životu preko smrti (usp. Pj 8,6: “Ljubav je jaka kao smrt”).

Fenomenologija ljubavi može ići sve dotle da kaže da je patnja ljubavi kada se nedovoljno ljubi: ljubav pati zbog svoje nemoći pred svime onim što nije ona. U iskazu “Bog je ljubav” Bog je reinterpretiran u svjetlu novoga predikata: Bogu su istodobno transferirane i formalna i materijalna struktura ljubavi. Drugim riječima, Bog se diferencira u ono što samo ljubi ili On ljubi drugo ostajući on sam. Govoreći materijalno, Bog još nije ljubav dok ne pati od ljubavi sve do smrti.

U povijesnom Isusu kršćanska teologija prepoznaje metaforičko i dijalektičko samorazumijevanje Boga u njemu samom. Narativna interpretacija rečenice “Bog je ljubav” počinje od predrazumijevanja ljubavi iz svakodnevnog iskustva: govoriti o ljubavi znači pripovijedati povijest ljubavi.

Naracija koristi temporalnu, povijesnu dimenziju te iskaz “Bog je ljubav” veže uz povijest Izlaska i uz povijest dramatičnog odnosa Boga i čovjeka. Budući da je predikativna nominacija JHVH preskriptivna i narativna, možemo reći da Bog pušta da ga se pripovijeda, što je jedan od načina kako reći da se objavio.

Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima. Primijenjena na Boga, “logika obilja” obogaćuje razumijevanje Boga kao jednoga, jedinoga: Bog Izraelov, kakva poznajemo i koji od nas traži isključivu ljubav, sam se otkriva kao ova isključiva ljubav

Upravo je evanđeljskim tekstovima vlastito da narativno razvijaju dijalektiku života i smrti u korist života. Stoga je kerigma naracije svediva na iskaze poput: Krist je umro, sahranjen i uskrsnuo.

Evanđeljski su tekstovi interpretacija dijalektike ljubavi čija kerigma metaforički kaže tko je Bog. Isus, pripovjedač parabola, postaje ispripovijedanim pripovjedačem Evanđelja te tako sam postaje ispripovijedanom parabolom Božjom.

Ako se rečenica “Bog je ljubav” doista može držati za interpretativnim razvojem rečenice “Ja sam koji jesam”, ontološka dimenzija sui generis iz Izl 3,14 sadržana je i u Ivanovoj rečenici, jednako kao što je Ivanova rečenica latentno prisutna u onoj iz Izlaska. Stoga možemo reći ne samo “Bog je ljubav”, nego i “Bog-ljubav”.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora