Naši rituali ili što da poželimo dragim ljudima na Baniji?

Željela sam napisati nešto lijepo, oprostiti se od 2022. godine i pozdraviti dolazak sljedeće. Sezona je rituala i nekih redovitih, (ritualnih) obaveza kojima završava kalendarska godina.

Volim rituale koji povezuju ljude, cijenim i volim ljude koji o tome brinu. Osvrćući se na moj privatni život u protekloj godini, zahvalna sam. Rituali koje održavam i dijelim s drugima uglavnom se odnose na pripadanje i povezanost (i opraštanje) s drugima i prirodom.

Na kraju jedne godine čestitamo jedni drugima i izražavamo najljepše želje za novu godinu. Ponekad je to teško i upravo ritualno izražavanje dobrih želja u nekim situacijama može biti nezgodno. Na primjer, mojim prijateljima na Baniji ne mogu olako poslati uobičajene želje o sreći, zdravlju i uspjehu. Nekako mi se čini neprilično. A da li da im izrazim želju da ne izgube nadu? Da im ipak poželim dobro zdravlje i uspjeha?

Pa ni političari tamo više ne dolaze, a to govori nešto važno o nadi. A ako nema odgovornosti, sposobnosti, volje za cjelovitom obnovom (života), nema ni nade, neće biti ni zdravlja i dobrobiti pojedinaca ni zajednica ni društva.

Što znače rituali u našem životu, pojedinačno i kolektivno?

Rituali su sveprisutni, iako psihološki nedovoljno istraženi fenomeni ljudskog ponašanja (nasuprot bogatim antropološkim i religijskim studijama). Njihova složenost i raznolikost je velika i time veći izazov u njihovom razumijevanju.

Razvili su se kao posebna obilježja ljudske kulture, središnji su dio najznačajnijih tradicija i kulturnih praksi. Prožimaju ljudski život (bilo kroz religiju, posao, politiku, obrazovanje, sport, vojsku…) pružajući simboličke i psihološki smislene načine sudjelovanja u uvjerenjima i običajima zajednice.

U psihologiji se termin ritual ponekad koristi u tehničkom smislu za ponavljajuće ponašanje koje osoba sustavno koristi da neutralizira ili spriječi tjeskobu. Rituali se definiraju kao niz postupaka koji uključuju geste, riječi, radnje ili upotrebu predmeta, izvode se na specifičan način, ponavljajućim redoslijedom, propisani tradicijom određene zajednice.

Važno je naglasiti da ”ritualne radnje ne proizvode praktičan rezultat u vanjskom svijetu – to je jedan od razloga zašto ih nazivamo ritualima. To ne znači da ritual nema funkciju… nego daje članovima društva povjerenje, raspršuje njihove tjeskobe i disciplinira njihove društvene organizacije” (George Caspar Homans, ”Anksioznost i ritual”, 1941.).

Iako ćemo prvo pomisliti na religijske rituale, ipak rituali sežu daleko izvan religije, kulta ili duhovnih praksi te ih možemo prepoznati u obredima organiziranih religija i kultova, ceremonija prijelaznih faza u životnom vijeku pojedinca i zajednice, prepoznajemo ih kao obrede pomirenja i pročišćenja, zakletve vjernosti, ceremonije posvećenja, krunidbe i predsjedničke inauguracije, vjenčanja, sprovoda itd. U širem smislu i uobičajene postupke poput rukovanja i pozdrava možemo također nazvati ritualima.

Suvremena psihološka istraživanja pokazuju da rituali doista omogućuju članovima društva izgradnju povjerenja, smanjuju tjeskobu, poboljšavaju izvedbu i samopouzdanje te pogoduju našem fizičkom blagostanju, a potiču i imunološki sustav.        

Zanimljivo je da iako nije poznato kako rituali djeluju, ipak se pokazalo da utječu i na one koji baš i ne vjeruju u njih!

Psihološke funkcije rituala mogu se svesti na tri (preklapajuće) kategorije (npr. Boyer i Liénard, 2006.; Watson-Jones i Legare, 2016.):

1. Emocije (uvodeći u ritual osobe koje se nalaze u emocionalnom deficitu može pomoći njihovom smirivanju, osjećaju olakšanja… ili: fokusiranjem na niz akcijskih sekvenci za vrijeme izvođenja rituala, usmjerava se pažnja na specifične pokrete i osjetilna iskustva, što može pomoći blokiranju negativnih misli).
2. Izvedba, motivacija (jednostavan primjer je jutarnji čaj prije uključivanja u nastupajući radni dan ili neki rituali među sportašima neposredno prije igre koji ih usmjeravaju izvedbi).
3. Društvena povezanost (primjerice, proučava se povezivanje s drugim članovima grupe i učenje kulturalnih normi).

Svaka funkcija temelji se na procesima ”odozdo prema gore” koji proizlaze iz fizičkih značajki rituala i procesa ”odozgo prema dolje” koji proizlaze iz psihološkog značenja rituala.

Svidio mi se primjer Ari Honavrar, posvećen uspostavljanju mostova među ljudima putem muzike i poezije na konfliktnim granicama (u SAD-u), povezujući vlastito iskustvo života u društvu pogođenom ratnom traumom i značaja rituala koji su joj kao djevojčici pomogli preživjeti i sačuvati duševno zdravlje za vrijeme iransko-iračkog rata osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kroz različite ceremonije koje su povezane s određenim godišnjim dobima (nije samo perzijska tradicija) naučila je s drugim ženama unijeti smisao u neizvjesnost i kaos održavajući temeljne životne prakse i razvijajući nove.

”Osim temeljitog proljetnog čišćenja, preskačemo lomaču kako bismo očistili svoj unutarnji krajolik i prepustili svoje bolesti vatri i iz nje dobili vitalnost. Na najdužu noć u godini, zimski solsticij, ostajemo budni cijelu noć jedući voće i orašaste plodove, recitirajući poeziju, puštajući glazbu i plešući. Ovo simbolizira opstanak i slavlje tijekom mračnih vremena.” (YesMagazine, 20/12/2018).

Mada su nam kroz život potrebni smisleni, ispunjeni rituali kako bismo izbjegli osjećaje nepovezanosti, usamljenosti, gubitka kontrole, kako bismo prihvatili vrijeme i različite životne promjene – u vremenima krize rituali su ujedno slamka spasa.

Osobe u tjeskobi, stresu i traumi i same razvijaju vlastite rituale, kojima se nastoji smanjiti tjeskoba i vratiti osjećaj kontrole. Zajednički rituali u grupi mogu pružiti iskustvo međusobne utjehe, pružiti vrijeme za refleksiju i odmor od pritiska svakodnevnog života, istovremeno zadovoljavajući svoju temeljnu potrebu za povezanošću s drugima.

U posljednje vrijeme usmjerena sam na izbjeglice iz Ukrajine – mlađe žene, uglavnom s djecom, u novoj sredini; razdvojene od muževa i šire obitelji koji su ostali u ratnim zonama; donedavno većinom uspješne profesionalke, sada su na početku posve neizvjesnog puta.

Prisjećam se iskustava sa ženama – izbjeglicama i prognanicama ratnih devedesetih godina te onima s raznih strana svijeta iz izbjegličkog vala 2015. godine. Što mi ta iskustva znače sada u pružanju podrške ovim snažnim, hrabrim, kreativnim ženama?

Na nedavnom susretu (večera u organizaciji Isusovačke službe za izbjeglice) u kojoj su predstavljena tradicionalna jela koja su pripremile izbjeglice iz različitih zemalja susrećem izbjeglice iz Ukrajine i osobe iz izbjegličkog vala 2015. kako u toj prilici ponosno predstavljaju svoju tradiciju i kulturu.

Neke prepoznajem i sa zebnjom procjenjujem da su se integrirali nakon ovih nekoliko godina.

Susrećem poznatu obitelj uz čiju pomoć smo u knjižnici na Staglišću pred više godina organizirali radionicu – zajedničko čitanje i odigravanje sadržaja arapske slikovnice za djecu na dva jezika, arapskom i hrvatskom (integracija zahtijeva otvorenost obiju strana, došljaka i zajednice koja ih prima, kao i spremnost da će se kroz taj proces susreta obje strane donekle promijeniti).

Sjećam se koliko sam u radu s izbjeglicama s Bliskog istoka postala osjetljivija na rituale u njihovim kulturama (prije svega kod ophođenja), nastojeći što više naučiti o sredinama iz kojih dolaze (uz dragocjenu pomoć prevoditelja – koja se olako zaobilazi).

Pitam se može li se na psihološku podršku (psihoterapiju) također gledati kao na dobrim dijelom ritualnu aktivnost? Početak, tijek i završetak sesije, tehnike korištene kao intervencija i način na koji je organiziran prostor, susret uživo (ili na daljinu), vrijeme i učestalost susreta – predstavljaju elemente koji se mogu promatrati kao ritualni. Upravo pravilnost, ponavljanje, predvidivost bitni su u krizi i neizvjesnosti. Novije teorije naglašavaju veliku moć rituala i nude nove poglede za razumijevanje terapijskog djelovanja.

Žene – profesionalke i volonterke koje u Zagrebu pomažu svojim sugrađanima dok traje konflikt u Ukrajini, imaju iste razvojne zadatke (mlade žene, najčešće s djecom) kao njihove vršnjakinje iz tzv. mirnih sredina. Njihov život teče s teretom ratne traume, s drugačijom odgovornošću prema djeci, u velikoj neizvjesnosti oko budućeg života i različitih vrsta separacije, doživljenih i vjerojatnih sljedećih gubitaka.

U našim (egzistencijalnim) susretima u grupi opažamo dijeljenje pojedinačnih osjećaja i rituala, kao i korištenje nekih rituala kao intervencije te razvoj povezanosti u grupi i rituala kojima se povezanost razvija i potvrđuje. Prolazim s njima njihov put učenja pronalaženja smisla u neizvjesnosti i kaosu u kome su se zatekle, dok pokušavaju održavati svoje temeljne prakse i razvijati nove. Rat u Ukrajini i nije više vijest… traje. Iako već viđeno, bolno je, uznemirujuće.

Shvaćajući širinu teme o ritualima, nailazim na prikaz knjige, koja će uskoro izaći, autorice Molly Farneth (Politics of Rituals, 2023.). Autorica gleda na rituale kao na društvene prakse u kojima ljudi stvaraju, održavaju i transformiraju sebe i svoja društva. Razumije ih kao zapravo dinamične aktivnosti vezane uz procese kontinuiteta i promjene. Smatra da rituali imaju iluminacijski aspekt i transformativnu ulogu u društvu, da mogu imati veliku političku snagu.

Naglašavajući značaj rituala u demokratskom angažmanu (autorica vidi vitalnu ulogu rituala u političkim sukobima i društvenim pokretima na primjerima iz SAD-a), Molly Farneth pokazuje kako ljudi prilagođavaju svoje rituale ne bi li ponovno iscrtali granice svojih zajednica, preraspodijelili dobra i moć unutar njih i njegovali navike građanstva. Zagovara inovativni demokratski život koji može omogućiti ljudima da stvore i održe zajednice koje su pravednije, inkluzivnije i participativnije od onih u kojima se nalaze.

S druge strane navodi kako odsutnost rituala, npr., nedostatak priznavanja gubitaka (kao što je to u SAD-u zbog odnosa prema pandemiji COVID-19), bez ceremonije tugovanja, bez definiranja tko su ožalošćeni, koje grupe su pogođene – ne može biti ni demokratske promjene u društvu; nema onog dobrog što rituali donose zajednici, a to govori o prirodi političkog života. Autorica govori o politikama rituala i ritualima politika.

Pitam se kako bi to kod nas moglo izgledati na primjeru potresa na Baniji? Ne vidimo da se tamo pogođeno stanovništvo može organizirati, zalagati za promjene, zapravo za elementarne potrebe.

Naumila sam bila, općenito se osvrćući na proteklu godinu (kod nas i šire), zaključiti kako ne vidim neku svjetliju perspektivu ni u ovoj novoj.

A onda, nađem se na božićnom susretu Srpskog narodnog vijeća: može se kazati ritualni susret budući da se ti godišnji susreti odvijaju na sličan, prigodan, način. Za mene je ovaj susret biranih sudionika (politika rituala i rituali politike?) jedan od onih ritualnih, ali ovaj bi mogao ukazati barem na mogućnost iskoraka iz zastoja/regresije, koja tako dugo traje na različitim područjima.

Lijepo mi to zvuči za kraj. Ali, je li naivno tražiti nadu?

Gdje su nama rituali koji bi povezivali ljude, unapređivali zajednice, društvo?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora