autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nasljeđe kiča “Šegrta Hlapića”

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 17.11.2013.

Kao dijete znao sam dvije stvari: da osjećam kad me neki pripovjedač pokušava prevariti i u meni izazvati osjećaje koje pričom nije zaslužio i da su mi Čudnovate zgode Šegrta Hlapića najdraža knjiga jer me Ivana Brlić-Mažuranić nijednom nije prevarila, a u meni je izazivala bujice osjećaja.

 

Knjigu sam zavolio dok su mi je čitali roditelji, a nisam mogao biti stariji od sedam godina kada sam je napokon primio u ruke i pročitao od korica do korica u jednom danu. Bio sam strahovito ponosan na sebe kada sam te večeri napokon zaklopio knjigu, sav u suzama zbog iznova proživljenog slasnog otkrića prave istine o vezi Gite, Majstora Mrkonje, Majstorice i Hlapića, istine naslućene već na prvoj stranici knjige. Hlapićev svijet, tek skiciran pokojim vještim sklopom riječi dobre stare I. B. M., djelovao mi je stvarno, onoliko stvarno koliko svijet jedne priče uopće stvaran može biti jer je sve ljudsko u njemu bilo istinito, bitno.

 

Nikad se nisam potrudio pogledati istoimeni dugometražni crtić, premda i dandanas slovi kao jedan od najvećih uspjeha hrvatske samostalne kinematografije. Čemu? Nisam više dijete, a djece nemam, pa si nisam htio kvariti uspomenu nečim što je bjelodano bilo smišljeno kao komercijalna eksploatacija dobre dječje vjere u tu knjigu. No sada, kada je u kina došla igrana adaptacija knjige nazvana samo Šegrt Hlapić, znatiželjno sam je otišao pogledati. Napokon, riječ je o prvom igranom filmu zasnovanom na nekom djelu meni i dalje najdraže hrvatske književnice, a to je velika stvar.

 

Sve je na svome mjestu, od raspona dijalekata kojima likovi u tako postavljenom prostoru i vremenu govore, do artikulacije kostima i rekvizita (s tek malom iznimkom glazbenog sastava u jednoj zagrebačkoj taverni, koji načas zasmeta glazbenom i vizualnom anakronošću). I sve to zalijeva sirupasta partitura Anite Andreis, uvelike odgovorna za dojam cjelovitosti i tečnosti koji film ostavlja – premda i zbog nje taj dojam nerijetko graniči s kičem

Ne mogu baš reći da sam te večeri u suzama izišao iz kina, doduše. I to ne zato što mi više nije šest godina, nego zato što i dalje dobro znam kad me neki pripovjedač pokušava prevariti. Doduše, zato što mi je danas ovoliko godina koliko jest, znao sam da me Silvije Petranović, pripovjedač ovog filma, nije nastojao prevariti hotimice.

S jedne strane, ne mogu ne cijeniti veliki trud koji je očito uložen u film. Za rekonstruiranje danas stogodišnjega svijeta knjige trebala bi mnogo veća sredstva od milijunčića dolara, koliko mu je dodijelio HAVC, taj car i bog svega filmskog financiranja u nas, sad kad smo zatrli bilo kakav oblik ozbiljnih i samostalnih studija. Mala produkcijska tvrtka Maydi Film iz tog je stvarno škrtog proračuna uspjela oblikovati svijet koji valjda barem donekle odgovara Petranovićevoj viziji priče, viziji koja inače vrlo vjerno prati književni predložak; ako joj se išta može spočitnuti, onda je to samo pretjerana doslovnost, a to nije osobit grijeh.

 

Neimenovani grad iz knjige sada je Zagreb – idilično prikazan u prvome kadru filma s cijelom katedralom lišenom skela, što je prizor koji već naraštaji djece nisu uživo vidjeli – a Hlapićeva sedmodnevna lutanja locirana su uvjerljivo u ono malo ambijenata hrvatske unutrašnjosti koje divlja gradnja još nije izjela. Pozni austrougarski svijet knjige ipak ne bi bilo moguće rekonstruirati ni s uvelike izdašnijim sredstvima pa Petranović domišljato premješta radnju svoga filma desetljeće-dva kasnije – u Kraljevinu Jugoslaviju, ni više ni manje, s dinarima i brkatim žandarima te svime što ide uz to.

Sve to izgleda poput slikovnice, pune osnovnih boja, s klasično komponiranim kadrovima svestranoga Mirka Pivčevića – jer tako je Petranović očito odlučio predočiti nam knjigu. Sve je na svome mjestu, od raspona dijalekata kojima likovi u tako postavljenom prostoru i vremenu govore, do artikulacije kostima i rekvizita (s tek malom iznimkom glazbenoga sastava u jednoj zagrebačkoj taverni, koji načas zasmeta glazbenom i vizualnom anakronošću). I sve to zalijeva sirupasta partitura Anite Andreis, uvelike odgovorna za dojam cjelovitosti i tečnosti koji film ostavlja – premda i zbog nje taj dojam nerijetko graniči s kičem.

Kažem, nisam siguran da je kič hotimičan, kao što je bio u slučaju animirane adaptacije, s miševima i songovima i svim nesmiljenim merchandisingom koji uz to ide. Vjerojatno je proizišao iz spoja ovako uvjetovane produkcije i onoga što u našoj kinematografiji nipošto nije jedino Petranovićeva boljka – izostanka stvarne vještine vizualnog pripovijedanja, i manjka sposobnosti karakteriziranja likova kroz rad s glumcima.

 

Kažem, nisam siguran da je kič hotimičan, kao što je bio u slučaju animirane adaptacije, s miševima i songovima te svim nesmiljenim merchandisingom koji uz to ide. Vjerojatno je proizišao iz spoja ovako uvjetovane produkcije i onoga što u našoj kinematografiji nipošto nije jedino Petranovićeva boljka – izostanka stvarne vještine vizualnog pripovijedanja, i manjka sposobnosti karakteriziranja likova kroz rad s glumcima

 

U sredini u kojoj jedina filmska škola već desetljećima ne dopušta studentima režije učiti kako se glumcu pristupa, a ne predaje se ni scenaristika (već samo dramaturgija, što je nešto sasvim drugo), problem nije toliko u samom redatelju, nego je sustavan. A znajući s kolikom se neumoljivošću ADU cijelo vrijeme uspijeva othrvati svim pokušajima da preraste u suvremenu europsku akademiju dramske umjetnosti, taj će sustavni problem trajati bar još toliko koliko i skele na katedrali.

 

Dječji je film, naravno, mjesto na kojemu će se ta manjkavost najočitije vidjeti. I to vrijedi za sve hrvatske dječje filmove, od Duha u močvari do danas: redateljsko nepoznavanje načina na koje se iz darovite djece može dobiti uvjerljiva izvedba presudno poništava dosege svih njih. Dok mali Mile Biljanović i Ena Lulić, kao inače posve simpatični Hlapić i Gita, ovdje izgovaraju neku od replika koje u knjizi potpuno razgale čitatelja, njihova lica i tijela govore nešto posve nevezano pa zbune gledatelja – vjerojatno samo zato što im za uživljavanje u situaciju s redateljske strane nije bilo rečeno mnogo više od “stani tu i tu i reci to i to”.

Nije lako raditi film s djecom i životinjama, a Šegrt Hlapić i jednoga i drugoga ima napretek; ali manjak umijeća u radu s glumcima osjeća se čak i u epizodnim nastupima velikih majstora. Kad je čak i jedan Mustafa Nadarević prisiljen na bezočno preglumljavanje u ulozi dobroga košarača, onda je očito da Petranović tu ima ozbiljnih problema. A kad se tomu doda i razmjerna nevještost u insceniranju ključnih momenata u radnji, onda se nije moguće oteti dojmu da ovdje imamo tek simulakrum priče, a ne priču samu.

 

I za kraj: dobro jutro, HAVC. Otkrili smo u posljednjih nekoliko godina da će domaća publika hrliti na dječji film i sad se busamo time u prsa. (Kad sam prije desetak godina na jednim Danima hrvatskog filma vodio predstavljanje ekvivalentnoga danskog filmskog centra, na kojem je gošća iz DFI-ja kazala kako sustavno ulažu u dječje naslove zato što su komercijalno isplativi, a i zato da održe generacijsku povezanost publike s domaćim filmom, na predstavljanje jedva da je itko došao.

 

Nije lako raditi film s djecom i životinjama, a Šegrt Hlapić i jednoga i drugoga ima napretek; ali manjak umijeća u radu s glumcima osjeća se čak i u epizodnim nastupima velikih majstora. Kad je čak i jedan Mustafa Nadarević prisiljen na bezočno preglumljavanje u ulozi dobroga košarača, onda je očito da Petranović tu ima ozbiljnih problema. A kad se tomu doda i razmjerna nevještost u insceniranju ključnih momenata u radnji, onda se nije moguće oteti dojmu da ovdje imamo tek simulakrum priče, a ne priču samu

Čemu se zamarati iskustvima drugih, veličinom podjednakih, a mnogo bolje organiziranih europskih zemalja?) Sada kad i Hlapić hara kinoblagajnama, možda bi bilo vrijeme da hrvatskom dječjem filmu priđemo sustavnije: da napokon shvatimo kako je to zaista nužan dio domaće filmske ponude, da ga počnemo proizvoditi ciljano i redovito te da ga – što je najvažnije – radimo dobro.

Svi suvremeni hrvatski dječji filmovi nisu zaista dobri. Dopadljivi su u većoj ili manjoj mjeri, ostvareni su u nezavidnim uvjetima i radili su ih ljudi kojima nedostaju ključne vještine da ih realiziraju na dostojan način. Bismo li onda mogli bar sada, kad prsti opet rade frit-frit s utrškom od Hlapića, dio novca staviti na stranu za dječje scenariste, glumačke pedagoge i sve ostalo što za ozbiljnu dječju kinematografiju zapravo treba?

Ne kažem da je to nužno. Hrvatska publika žedna je domaćega dječjeg filma pa će odlaziti na svaki iole primamljiv koji joj se dade. Samo, u ime svih onih šestogodišnjaka koji danas izlaze s projekcije Hlapića s gorkim okusom u grlu, stvarno bi bio red da se potrudimo dati im nešto mnogo bolje od onoga što smo dosad uspijevali.

 

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Uzurpiranje revolucije
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1