Ne dajte da vas uvjere da uzvišenost više ne postoji

Ako svijet promatrate samo kroz programe hrvatskih televizija, onda ste proteklog tjedna bili zatrpani festivalom ispraznih predizbornih poruka, obraćanja i rasprava hrvatskih političara. Ali, u isto vrijeme u Zagrebu, s ponekim događanjem i u Splitu, održan je Festival svjetske književnosti o kojem ste na tim istim televizijama mogli čuti i vidjeti vrlo malo, ili ništa.

Kontrast nije mogao biti veći, a vrijedilo bi zbrojiti i publiku, pa broj onih koji su se odazivali na sadržajno siromašne predizborne mitinge usporediti s mnoštvom koje je iz dana u dan punilo kino Europu na susretima s hrvatskim i stranim piscima.

Jedan od gostiju FSK-a bio je i belgijski pisac Stefan Hertmans, autor romana “Slikar i rat”. Knjiga, koju je uoči samog početka svog festivala objavila Fraktura u prijevodu Romane Perečince s nizozemskog na hrvatski, na omotu donosi ovu pohvalu iz jednih nizozemskih novina: “Dragulj od romana, pun povijesti, pun života, pun mudrosti”.

O, kad bi se barem išta slično moglo reći za nastup ijednog našeg političara uoči ovih izvanrednih izbora. Ne želeći nipošto umanjiti demokratsko biračko pravo, usuđujem se i ja ispaliti jednu parolu: tko bira knjige, najbolje bira.

Ako svijet promatrate samo kroz programe hrvatskih televizija, onda ste proteklog tjedna bili zatrpani festivalom ispraznih predizbornih poruka, obraćanja i rasprava hrvatskih političara. Ali, u isto vrijeme u Zagrebu, s ponekim događanjem i u Splitu, održan je Festival svjetske književnosti o kojem ste na tim istim televizijama mogli čuti i vidjeti vrlo malo, ili ništa

Bit će još prilike pisati o tome što mi je ovih dana u Zagrebu o svom romanu, životu i svijetu pričao gospodin Hertmans. Sada i ovdje želim najprije prenijeti jednu od brojnih slika koje donosi njegova knjiga, a koje je pisac naslijedio iz priča i zapisa svog djeda.

Na samom početku knjige, Hertmans u prvom licu piše:

“Da je stari Beethoven toliko opsjednuto radio na Devetoj simfoniji zato što je bio gluh, već sam znao, ali tome se jednoga dana pridružila užasavajuća informacija da se čak nije trudio pristojno otići na zahod dok je radio nego je ‘nuždu obavljao pokraj klavira’, zbog čega je – citiram – ‘onu lijepu pjesmu o svim ljudima koji su postali braća komponirao pokraj hrpe govana'”.

Zbog te priče svog djeda pisac je, dok je još bio dječak, “zamišljao velikog kompozitora gluhog kao top kako sjedi u nekom bečkom interijeru s kapitelima zlatne boje, s raskošnom perikom, gamašama i galošama, pokraj hrpe izmeta u obliku piramide više od metra”.

Hertmans u još nekoliko rečenica razvija tu sliku iz svoje dječačke glave koju su pobuđivale i druge Beethovenove simfonije: “…svaki put, kada bi se začuo predivni adagio iz Pastoralne simfonije tijekom jednog od onih dugih, dosadnih, nedjeljnih poslijepodneva, dok bi moji roditelji i djed i baka dremuckali uz radio na smeđoj sofi ukrašenoj cvjetnim motivima, vidio bih brdo dreka pokraj sjajno lakiranog spineta…”

Mnogo godina kasnije, kada će smoći hrabrosti pročitati zapise o Velikom ratu, koje mu je djed povjerio malo prije smrti, postavši u međuvremenu profesor i pisac, unuk će dokučiti zašto je i odakle u djedovoj priči o Beethovenu završila ta toliko vjerno i uvjerljivo dočarana hrpa govana koju ne spominje nijedan muzikolog.

Čitajući djedove zapise o godinama provedenima u glibu, krvi, blatu i besmislu pokolja Prvog svjetskog rata, unuk će naići i na sliku slijepog rova koji je služio kao zahod i čiji je smrad jedno čitavo ljeto upotpunjavao simfoniju smradova pakla koji ih je okruživao.

Vlastitim riječima, u kojima se prepoznaje pametan i velik pisac, Hertmans je ovako protumačio taj skaredni detalj koji je od djetinjstva nosio sa sobom u djedovoj priči o Beethovenu:

“Da je stari Beethoven toliko opsjednuto radio na Devetoj simfoniji zato što je bio gluh, već sam znao, ali tome se jednoga dana pridružila užasavajuća informacija da se čak nije trudio pristojno otići na zahod dok je radio nego je ‘nuždu obavljao pokraj klavira’, zbog čega je – citiram – ‘onu lijepu pjesmu o svim ljudima koji su postali braća komponirao pokraj hrpe govana'”

“Tek mnogo godina poslije shvatio sam da je on sâm otprilike godinu i pol doista živio pokraj hrpe izmeta – u strašnim rovovima, gdje bi te, čim pomoliš nos da bi obavio nuždu negdje drugdje, kaznili prosviravši ti glavu. Ono što je htio zaboraviti vraćao se dakle u djelićima priča, u apsurdnim detaljima, bilo da se radilo o raju ili paklu, a te sam djeliće i detalje morao slagati u slagalicu kako bih svhatio nešto od onog što se cijeli život odvijalo u njemu: borba između uzvišenog prema kojem je stremio i sjećanje na smrt i propast koje ga je i dalje držalo u šaci.”

Ta žudnja za uzvišenošću u svemiru i čovjeku u Hertmansovom se djedu rodila još dok je on, kao dječak, gledao svog oca kako čudesnim freskama prekriva bijele zidove i svodove katoličkih kapela i crkava. Moćan središnji dio Hertmansova romana čine, pak, originalni zapisi iz kojih je jasno da je njegov djed i sâm bio veliki pisac, kojem  unuk na ovaj način odaje počast.

Evo zato i jednog citata iz djedova teksta koji će sasvim sigurno biti zastrašujuće blizak i poznat svima onima koji su se živi vratili iz gnojnih rovova ovog našeg nedavnog rata. U nekoliko snažnih rečenica, tamo je ovako opisan povratak kući:

“Odjednom posvuda izranjaju žestoki domoljubi koji su tijekom rata marljivo potajice trgovali s Nijemcima. Tragovi i svjedočanstva posvuda se grozničavo brišu. Na sve strane vidim razdor, zavist, ogovaranje, izdaju, kukavičluk i pljačku, dok novine ushićeno pišu o divnom miru. Mi vojnici koji smo se vratili znamo kako stvari stoje. Držimo jezik za zubima, borimo se protiv noćnih mora, ponekad briznemo u plač zbog mirisa svježe izglačanog rublja ili šalice toplog mlijeka. U našoj ulici na nekim mjestima vise zastave, lepeću na vlažnom vjetru.”

Da, ova je kolumna u prvom redu najsrdačnija preporuka i molba da pročitate Hertmansov roman “Slikar i rat”. Također, ova je kolumna još jedan jauk nad činjenicom da lekcije navodne učiteljice života tako brzo blijede i nestaju iz svijesti svakog novog naraštaja. Ali, ne uvijek i ne u svima

Da, ova je kolumna u prvom redu najsrdačnija preporuka i molba da pročitate Hertmansov roman “Slikar i rat”.

Također, ova je kolumna još jedan jauk nad činjenicom da lekcije navodne učiteljice života tako brzo blijede i nestaju iz svijesti svakog novog naraštaja. Ali, ne uvijek i ne u svima.

Stefan Hertmans je unuk koji nije zaboravio djedove pouke i priče. Hertmans je jedan od onih čija djela ljudski život čine smislenim, velikim i uzvišenim, jedan od onih zbog čijih će knjiga uvijek biti ljudi koji svoj pogled, ponekad i zadnji, iz rovova ispunjenih gnojnim smradom, podižu prema nebu koje nije ni gluho, ni nijemo, dok god netko negdje svira i pjeva onu Beethovenovu “lijepu pjesmu o svim ljudima koji su postali braća”.

Što god i koga god birali, ne dajte da vas uvjere da uzvišenost više ne postoji.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora