novinarstvo s potpisom
”Ne dopusti da ti ukradu dušu.”
Oxfordov rječnik engleskog jezika definira korupciju kao ”uništavanje ili razlaganje sastava koji od stvari čini ono što jest”.
Ovo uništavanje se događa pred našim očima sa strukturama društva. Ali istodobno to se događa s riječima također. Primjerice, riječ ljubav je jedna jako važna riječ.
Ona se izvrgava ruglu u izjavi za medije bivše HDZ-ovke koja izlazi iz istražnog zatvora zbog pronevjere kojom je oštetila stotine ako ne i tisuće građana i bez ijednog tika na licu u kamere kaže, parafraziramo, ”pa zar vam ja izgledam kao ona koja se osvećuje, pa ja volim sve ljude”. Može to biti šifrirana poruka svojoj bivšoj stranci koja sliči na mafijaško komuniciranje.
Nas ovdje zanima korištenje riječi ”voljeti”, ”ljubav” koja se uzima sebi u kontekstu jasnog kršenja ne samo ljubavi nego i najmanje inačice poštenja koje je preduvjet bilo koje ljubavi.
Što s time činiti?
Šteta što oni, koji su stajali s druge strane mikrofona nisu postavili pitanje: ”Kako se ta ljubav vidi/očituje u kontekstu pronevjere i pomaganja u varanju vezano uz polaganje državnog ispita, koga ta ljubav grije, a koga šiba nepravdom?”
Odbojnost prema politici u javnosti, nezainteresiranost građana za rasprave u Saboru, npr., samo su simptom. Oni su taktika kojom se pojedinac štiti, da ne dopusti da ga buka riječi bez smisla toliko oblikuje da više ne zna što jest i što nije istina.
Bacanje prašine u oči predstavlja i usporedba istražnog povjerenstva s Oznom i zazivanje Rankovića. Koliko je mlađim slušateljima i slušateljicama tih prijetnji uopće poznato što je OZNA i tko je bio Ranković?
No rad s riječima koje ne objavljuju nego zakrivaju ili još gore, koje su oplijenjene značenja služi krađi smisla, a to vodi i preokretanju nutrine čovjekove, njegove duše.
Upozorenje iz naslova, ”ne dopusti da ti ukradu/preokrenu dušu” potječe iz Chilea, osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme diktatora Pinocheta. Aktivisti protiv diktature, mirovno nadahnuti, borili su se tako da su upozoravali na opasnost od grubosti.
U gruba vremena i mi se možemo preobraziti u grube i beskrupulozne. Da nam riječi služe za prijevaru onih koji nam ne odgovaraju u svom ideološkom kodu.
Ili da preziremo takve koji nas psuju i vrijeđaju, drže lekcije i otresaju se, primjerice, u Saboru na nova lica jer da su oni još neiskusni ili da su ”politički aktivisti”.
Vrlo je zanimljiv napose prezir prema aktivizmu: dok u zrelim demokracijama mirovne/ljudsko pravaške aktiviste prepoznaje društvo kao svoj dragocjen dio, kao korekturu i pomagalo na putu prema miroljubivom i stabilnom društvu, u mladim demokracijama koje se nisu oslobodile autoritarnih/totalitarnih napasti, civilno društvo čini se još uvijek je kamenčić u cipeli.
Najradije bismo ga se riješili, u svakom slučaju nije dostojno biti ravnopravan sugovornik u razvoju demokratskog društva.
U čemu je razlika između parlamentarnih službenika i mirovnih aktivista, ako zanemarimo eklatantnu razliku u primanjima?
Pokazuju li višestruko bolje plaćeni političari u svojim istupima višak znanja, višak komunikacijskih vještina, jasnoću rečenice, veću sposobnost za slušanje i dogovaranje? Ne čini li se da svojim istupima, a kada im zagusti ispadima, kao da zavređuju samo naš prezir.
Nenasilni put je drugačiji. On ne vodi preko prezira, niti za prezir ima opravdanja. Ako želimo da nam ispadi političara koji zrače nesnošljivošću ne ukradu dušu, ako želimo da nam korupcija riječi ne začepi usta, da nas gorčina ne pojede, onda valja i dalje poštivati aksiome nenasilja.
Upravo u teškim situacijama napasti, u grubim treba se čvrsto držati pravila. A pravilo glasi: nikada ne povrijedi istinu (to je lijek protiv korupcije) i nikada ne povrijedi osobu (to je ”cjepivo” protiv nesnošljivosti).
Nepravedan zakon i nepravedan autoritet (koji se nikada kao nepravedan ne pokazuje, nego naprotiv ide i do božanskih razmjera moći) jesu meta nenasilnog otpora. Ali ne i čovjek, ne i istina.
Kada je potrebno, da bismo sačuvali da nam ne preokrenu dušu, možemo ne gledati i ne slušati lavine riječi, posebno kada su to uvrede i objede. I ne vjerovati da se aktivizam treba ograditi u rezervate akcija na ulicama od kojih se elitna politika kao ne boji.
Naprotiv, otpor neistini i nesnošljivosti osobe treba biti naša svakodnevna vježba. S pogledom na svoj život u kojem ima ono iza, ono nakon korupcije, nakon grubosti, nakon nasilja.
U takvo društvo idemo, možemo ga zajedno graditi usprkos korupciji i preziru.
Ne dajmo se obeshrabriti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.