Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

Bilo je to 1987. na početku mog duhovnog putovanja, negdje netom nakon povratka iz vojske. Sjedio sam na predavanju u matičnoj župnoj crkvi Svetog Petra i Pavla u Beogradu i slušao predavanje svog profesora filozofije religije Esada Ćimića.

Ćimić je već odavno bio poznat kao neortodoksni marksist, napisao je prilično zanimljivu knjigu Drama ateizacije, koja je, očito, privukla i pozornost mog tadašnjeg župnika, učenog isusovca Vladimira Horvata (koji će desetljećima kasnije dati javnu potporu knjigama koje negiraju ustaške zločine u Jasenovcu). Zdesna Ćimiću, kao posebni počasni gost, sjedio je pravoslavni teolog Irinej Bulović, sve je prolazilo u prilično prijateljskoj atmosferi.

– Vi vjerujete da Bog postoji. A mi vjerujemo da Bog ne postoji. Ali i jedni i drugi vjerujemo! – započeo je Ćimić svoje predavanje i pobrao prvi aplauz ne baš brojne publike što se sastojala od časnih sestara i nas koji smo krenuli u redefiniranje svog svjetonazora.

I taj stav da su i ateizam i religija samo dvije različite vrste vjerovanja dugo je bio i moj, paradoksalno rečeno, filozofski credo. Ateiste sam smatrao vjernicima koji zapravo nisu bili ni svjesni da su vjernici – što je pokazivalo njihovu epistemološku i psihološku inferiornost u odnosu na nas koji svjesno vjerujemo

Usput, dao sam tada i kratku izjavu za televiziju, koju je zanimalo nudi li Crkva neke sadržaje koje ne nudi Savez socijalističke omladine (!).

I taj stav da su i ateizam i religija samo dvije različite vrste vjerovanja dugo je bio i moj, paradoksalno rečeno, filozofski credo. Ateiste sam smatrao vjernicima koji zapravo nisu bili ni svjesni da su vjernici – što je pokazivalo njihovu epistemološku i psihološku inferiornost u odnosu na nas koji svjesno vjerujemo.

Takav se stav zadržao i u sociologiji – pa i danas prilikom popisa stanovništva ateizam stavljaju u rubriku “vjerska pripadnost“. Nijemci, pak, ateiste trpaju u prilično šaroliku skupinu onih ohne Konfession, bez vjerske pripadnosti (u kojoj se nalaze i vjernici koji nisu članovi niti jedne vjerske organizacije).

Nije Ćimić jedini koji je zastupao takav stav – kod njega je bilo samo neobično to što je on inače bio, kako već rekoh, marksist (pisao je i Uvod u socijalističko samoupravljanje).

Ovih dana iščitavam knjigu Unbelievers – An Emotional History of Doubt, koju je učeno i čitljivo napisao kalvinistički teolog Alex Ryrie.

“Moja teza, jednostavno, jest da nisu samo religijska vjerovanja odabrana zbog takvih instinktivnih, neartikuliranih, intuitivnih razloga. Nego je tako i s nevjerom.“, izriče Ryrie na početku svog narativa o povijesti ateizma.

Drugim riječima, ateizam ima svoje emotivne korijene – iako treba zapaziti da Ryrie ne smatra emocije nečim per se protivnim razumu.

A narativ je zanimljiv, ne ograničava se usko na filozofe koji su razvili ateističku misao, uzimaju se u obzir i društvene okolnosti, ali i cijela gomila ljudi koji nisu bili filozofi, ali su bili nevjernici.

Ryrie onda tvrdi da je filozofija došla puno kasnije, kad je trebalo racionalno opravdati već instinktivno i intuitivno prihvaćene ateističke stavove. U tome je svakako zreliji od svog anglikanskog kolege Milbanka, po kojemu se sva povijest nevjere odvijala na sveučilišnim katedrama (pa onda nevjera započinje teologijom franjevca Dunsa Škota).

Na početku povijesti ateizma, kako se navodi, nalazimo zapise o nekim pohlepnim i razvratnim bogatašima koji su znali dati izjave o nevjerovanju u Boga. Ryrie nije tako plitak da odmah implicira kako su ovi ljudi prvo postali pohlepni i razvratni, pa se onda odrekli religije kao ideje o Bogu koji nadzire naše ponašanje i to onda nagrađuje ili kažnjava u raju ili paklu.

Ali ubrzo Ryrie mora priznati da su se tu negdje, još u Srednjem vijeku, vremenu koje bismo mogli nazvati prapoviješću ateizma, brojni liječnici izjašnjavali kao nevjernici. Razlog je prilično jasan – njihova je profesija išla k tome da bolest objašnjava prirodnim uzrocima, tako da su i otvoreno odbacivali stoljećima uvriježene teze o epilepsiji kao posljedici demonske opsjednutosti.

Ali ubrzo Ryrie mora priznati da su se tu negdje, još u Srednjem vijeku, vremenu koje bismo mogli nazvati prapoviješću ateizma, brojni liječnici izjašnjavali kao nevjernici. Razlog je prilično jasan – njihova je profesija išla k tome da bolest objašnjava prirodnim uzrocima, tako da su i otvoreno odbacivali stoljećima uvriježene teze o epilepsiji kao posljedici demonske opsjednutosti

Ono što ovi liječnici zastupaju nije, zapravo, nikakav primjer emotivnog prihvaćanja nekog stava, oni su primjer jednog prvotnog naturalizma i začetka prirodnih znanosti.

Ryrie (baš kao i svojedobno Milbank) jednostavno prešućuje pandemiju kuge u 14. stoljeću – onu brutalnu realnost imunom na masovne procesije i molitve (koje su samo pomagale širenju zaraze), na bičevanja u znak pokore, a bogami i na progon Židova okrivljenih za trovanje rijeka.

Do stišavanja epidemije odgovorne za smrt gotovo polovice kršćanskog svijeta došlo je tek uvođenjem karantene, dakle, jednom razboritom, preventivnom mjerom. Liječnici su onda krenuli u još ustrajnije istraživanje ljudske anatomije, shvaćajući da su bolesti usko povezane s problemima u funkcioniranju naših organa, a ne s djelovanjem nadnaravnih sila.

Ryrie nastavlja onda priču s renesansnim kritičarima religijskih tradicija, koji su razotkrili probleme s neslaganjima antičkih rukopisa, s krivotvorinama, s lošim prijevodima – ali koji su ujedno i uvidjeli da se prilično uzvišene etičke pozicije, kakvu je, primjerice, zastupao Epikur, mogu zasnovati i bez nekog pozivanja na božanskog utemeljitelja (i kontrolora etike).

U toj emotivnoj povijesti ateizma – uz dosta ograda – spominje se i Walter Raleigh, optužen i za ateizam (iako je on to i u trenucima neposredno prije smaknuća javno negirao). No, po svemu sudeći, Raleigh je stvarno u jednoj diskusiji postavljao pitanje o duši, o njezinoj povezanosti s mozgom i sa srcem. Pitanja su zvučala jako skeptično – ali i kad malo bolje razmislite, bila je to prilično argumentirana i racionalna kritika ideje duše, one iste ideje koju su liječnici davno odbacili.

I već ova tri momenta – da ne idemo dalje u analizi ove inače zanimljive knjige – pokazuju da navodna emotivna povijest ateizma i nije bila baš tako emotivna, da su se vrlo racionalni argumenti ustalili puno prije pojave Spinoze, Humea i francuskih prosvjetitelja.

Koliko su Ryrie i njegovi istomišljenici u krivu postalo bi još jasnije kad bi tko napisao, primjerice, povijest razvoja kršćanske ideje.

Što tu imamo na početku? Vizije apostola Pavla, pa onda priče Evanđelista o Isusovim čudima i uskrsnuću – priče zapisane desetljećima nakon navodnih događaja, te neprestano pozivanje čitatelja da vjerom prihvate svjedočanstva apostola, da vjeruju čak i ako ne vide (jer su takvi posebno blaženi).

I dok je danas postalo popularno pljuvanje po takozvanom novom ateizmu, volio bih da mi nađete ijedan jedini tekst kod “četiri jahača apokalipse“ u kojemu netko od njih govori o bilo kakvom ukazanju i mističnom iskustvu kao temelju ateizma ili u kojemu se poziva čitatelja na prihvaćanje njihovih stavova vjerom.

Na kraju bih dodao i nešto iz vlastite duhovne biografije, one koju sam spomenuo na početku ovog teksta.

Ja sam klasični primjer emotivca, sklon sam intuitivnom i instinktivnom prihvaćanju raznih ideja. Ali zadnja stvar koju sam htio u svom životu bila je ateizam. Protiv njega sam ne samo pisao, nego mu se i protivio cijelim svojim bićem.

I dok je danas postalo popularno pljuvanje po takozvanom novom ateizmu, volio bih da mi nađete ijedan jedini tekst kod “četiri jahača apokalipse“ u kojemu netko od njih govori o bilo kakvom ukazanju i mističnom iskustvu kao temelju ateizma ili u kojemu se poziva čitatelja na prihvaćanje njihovih stavova vjerom

Meni ateizam stvarno nije nimalo trebao – bio sam do ušiju u vjeri, radio kao pastor i teolog, načelno bio zadovoljan svojim tadašnjim životom.

Ateističkim argumentima pružao sam otpor žešći nego Rusi kod Staljingrada, ali se zdanje moje religioznosti kršilo i topilo upravo pod kanonadom tih meni osobno nepoželjnih argumenata.

Trebalo je nekoliko godina duhovne agonije da samom sebi priznam da sam postao ateist, pa još nekoliko godina da s time izađem u javnost.

Možda sam stvarno naivan što i dalje ne vidim moćniju silu za promjenu stava od argumenta. Ništa se ne događa preko noći, ništa ne ide bez emocija (to već zvuči kao otkrivanje tople vode), svejedno, ipak je na kraju krajeva odlučujući faktor argument.

A u tom području ateizam i religija nalaze se na potpuno suprotnim polovima. Navodna iracionalnost ateizma i tvrdnja kako se i tu radi o nekoj prikrivenoj religiji – koliko god to simpatično zvučalo iz usta jednog marksista 1987. godine – samo je posljednje utočište teologa koji nekako žele opravdati vlastitu iracionalnost i tvrdoglavu otpornost na racionalne argumente.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji

> Svi tekstovi ovog autora