Neka se Milanović i Karamarko povuku, neka Most ne ucjenjuje

Još kao đak stekao sam strahopoštovanje prema matematici. Pet je više od dva, zbrojeni daju sedam, umnoženi daju deset. Deset se može podijeliti sa dva, pa i sa tri i sa 7,234, no stvar postaje kompliciranija, ali ne i manje egzaktna i precizna. Kako sam više učio, tako su kalkulacije postajale kompliciranije i na prvi pogled manje razumljive, složene i udaljene od naših mentalnih predodžbi.

Kalkulacije se stavljaju na papir, jer nije dovoljno naše sjećanje. Neki pričaju o višoj matematici gdje jedan i jedan nisu dva, i koja po zapletenosti sliči na politiku; sve je moguće, ima više rješenja i načina. Ma kako bilo da bilo, i tu je pet više od dva, a kad se zbraja i oduzima, poštuju se jedinice mjere, nema razlomaka i iracionalnih brojeva.

Brojke i matematika su dosadne kad ne daju jasan rezultat ili nam se matematika ne sviđa. Rezultati prošlih izbora matematički su jasni. Nije da nam se sviđaju. Svi su pobijedili, ali ne mogu voditi zemlju. Matematički gledano, nemaju većinu i moraju se s nekim udružiti. Nema jasne većine ni oporbe, pa je to pitanje matematike.

Niti je Karamarko toliko mucav, neodređen i nevičan vođenju, niti je Milanović toliko arogantan i indolentan kako to misle njihovi protivnici, ali dojam koji su stvorili postao je stvarni materijalni faktor politike. Oni su prividno pacificirali svoje potencijalne konkurente (Stiera, Plenkovića, Linića, Piculu), zastrašili i ušutkali većinu držeći je u strahu od suparnika. Pozivali su na rat zbijajući redove, ništeći demokraciju i skrećući pažnju od pravih neprijatelja stabilnosti i napretka. Naši neprijatelji nisu oni u drugoj stranci, već primitivizam i zaostalost

U politici se ponekad zaboravi matematika i ne barata se prirodnim već iracionalnim brojevima, teži se limesima i čupaju krojeni, no brojke su neumoljive. 59 je više od 19 ili 67 je više od 15. U našim trenutnim postizbornim okolnostima kao da se tako zaboravilo na matematiku. Priča se o velikoj koaliciji, a ne vidi se elementarna matematika.

Velika koalicija koja daje stabilnu vladu matematički je elegantno rješenje. Takva koalicija bi omogućila reforme, jer stvara pretpostavke i ustavnih promjena. Omogućila bi usvajanje potrebnih ustavnih promjena bez kojih se ne mogu provesti reforme o kojima se govori, izbor novih ustavnih sudaca, promjene teritorijalnog ustroja. Neće trebati ustupci malim strankama klimave i ”neprincipijelne koalicije”; potrebne reforme moći će se izvesti brzo.

Osim jednokratnog čina potpisa podrške mandataru i izbora vlade pitanje je kako vladati i upravljati zemljom. Svi zastupnici moraju uvijek biti prisutni na glasovanjima; recimo da aktivna oporba mobilizira svoje, a lijena vlast pusti zastupnika na put, ili doktoru ili na sud – ne mogu se nametnuti zakoni bez svih, baš svih.

Bez dogovora najvećih nema ni izbora novih ustavnih sudaca. Bez stotinu i jednog zastupnika nema reforme sudstva, nema regija i nema glavnih reformskih zakona. Velika koalicija smanjuje strah od čistki u upravi i javnim poduzećima, daje nadu da promjene neće biti radikalne. Možda neće biti bolne.

Dakle, ili matematika koja je psihološki i politički neprihvatljiva ili politika koja nije prihvatljiva matematički.

Smetnje za takvu koaliciju postoje i vrlo su ozbiljne. Najprije, govori se o ideološkim razlikama. Čini mi se da je to samo privid. Obje stranke su pragmatični lovci na glasove i popularnost, prilagodljive promjenjivoj ćudi naših (njihovih) velikih saveznika. Milanović Angelu Merkel hvali i naziva socijaldemokratskom perjanicom, Karamarko pomirljivo govori o susjedima i manjinama, SDP maše rodoljubnim zastavama, a HDZ kad je među svojima pleše narodnjake.

Karamarko, ponekad se čini, i ne želi biti premijer. On bi to mjesto rado prepustio nekome tko mu je po volji i kojeg nečim kontrolira. Njegova noćna mora su sastanci i večere na europskim forumima. Sanja Junckera koji mu govori na nekom nerazumljivom jeziku, a on mu treba reći da ne jede oštrige jer je na njih alergičan. Milanović s jezom pomišlja na to da će za ručak dobiti pečeno pile iz ”Konzuma”, a ne suši, i da će se netko na klubu javiti za riječ s drukčijim mišljenjem. On bi pak želio biti premijer, ali bez oporbe i nezgodnih pitanja. Iza svoje maske oholosti i sveznanja on je zapravo sasvim prihvatljiv suradnik

Naravno, na ustima su im kletve i klevete svojih glavnih konkurenata za vlast, stvarne i zamišljene optužbe o prošlim grijesima. Niti su članovi, a još manje glasači SDP-a komunjare, nostalgičari i udbaši, niti su svi vatreni domoljubi privatizacijski pljačkaši i notorne lopuže.

Pale su teške riječi i objede i te stranke, a naročito su njihove eksponirane vođe pretjerale potičući svoj zelotizam i predanost stranačkoj stvari; a želeći nanijeti štetu protivniku, sebi su skučile prostor političkog manevra. Još gore, učvrstili su svoj položaj najnepopularnijih političara. Želeći se busanjem pred svojima pokazati, izazvali su mržnju protivnika. U svojim strankama baš i nisu omiljeni; u pola glasa članstvo ih osuđuje za stvarne ili izmišljene promašaje.

Niti je Karamarko toliko mucav, neodređen i nevičan vođenju, niti je Milanović toliko arogantan i indolentan kako to misle njihovi protivnici, ali dojam koji su stvorili postao je stvarni materijalni faktor politike. Oni su prividno pacificirali svoje potencijalne konkurente (Stiera, Plenkovića, Linića, Piculu), zastrašili i ušutkali većinu držeći je u strahu od suparnika. Pozivali su na rat zbijajući redove, ništeći demokraciju i skrećući pažnju od pravih neprijatelja stabilnosti i napretka. Naši neprijatelji nisu oni u drugoj stranci, već primitivizam i zaostalost.

Dvije najveće stranke, osobito njihove ključne figure, postale su zarobljenici svoje vlastite retorike. Ogoljeno govoreći, što sprečava nastanak prave velike koalicije koja bi imala tri četvrtine zastupnika? Jer velike koalicije nisu nikakva novost u sustavima u kojima je parlament temeljen na proporcionalnom izbornom sustavu. Rezultat su iskustva da se upravljati ili vladati ne može pukim matematskim izračunom većine.

Kako bi izgledalo da se Milanović i Karamarko dogovore – uostalom ispada da se slažu! – i formiraju vladu? To ne bi bila vlada stručnjaka, ali bi morala poštivati znanje i vještinu upravljanja, imala bi jasan izborni legitimitet i zajamčenu stabilnost, ne bi bila izložena političkim i kadrovskim ucjenama, ne bi morala pogodovati ovom ili onom, dijelu Hrvatske ili društvenim i lobističkim skupinama. Tek takva vlada mogla bi biti reformska.

Sanjam. Ovo je prijedlog koji pretpostavlja samozatajnost i kritičnost, skromnost, a znači gubitak ugleda i ispričavanje, pretvaranje suparnika, štoviše neprijatelja, u suradnika i poštovanog aktera. Pretpostavlja toleranciju i suradnju, a ne podcjenjivanje i tužne optužbe. Zato se i nadam da na kraju sve može ispasti dobro

Tehnička vlada nije reformska, već privremena (dok majstori odu), a problemi neće čekati. Vlada stručnjaka polazi od pitanja – stručnjaka za što? I još opasnije: kako im vjerovati, jer struka je rijetko jedinstvena ispod prividnog slaganja. Uostalom, odluke koje čekaju su sudbinske, a ne rutinske i tehničke, interesne, a ne samo provedbene.

Karamarko, ponekad se čini, i ne želi biti premijer. On bi to mjesto rado prepustio nekome tko mu je po volji i kojeg nečim kontrolira. Njegova noćna mora su sastanci i večere na europskim forumima. Sanja Junckera koji mu govori na nekom nerazumljivom jeziku, a on mu treba reći da ne jede oštrige jer je na njih alergičan. Milanović s jezom pomišlja na to da će za ručak dobiti pečeno pile iz ”Konzuma”, a ne suši, i da će se netko na klubu javiti za riječ s drukčijim mišljenjem. On bi pak želio biti premijer, ali bez oporbe i nezgodnih pitanja. Iza svoje maske oholosti i sveznanja on je zapravo sasvim prihvatljiv suradnik.

Istina, velik je rizik da se takva vlast pretvori u oportunističku silu obrane postojećeg stanja, a ne poticanja reforme. Udružit će se oni kojima zapravo i nije loše, koji ne žele reforme, već samo vlast. No zar ne osjećaju da ispod prividnog društvenog mira kuhaju sile nezadovoljstva i neslaganja. Ako se i dogovore, neće imati skromnu i diskreditiranu oporbu koja se ne da utišati optužbama za privatizacijski kriminal, nepatriotizam ili kupiti pogodnom sinekurom.

Sanjam. Ovo je prijedlog koji pretpostavlja samozatajnost i kritičnost, skromnost, a znači gubitak ugleda i ispričavanje, pretvaranje suparnika, štoviše neprijatelja, u suradnika i poštovanog aktera. Pretpostavlja toleranciju i suradnju, a ne podcjenjivanje i tužne optužbe. Zato se i nadam da na kraju sve može ispasti dobro.

Sve se oteže, puštaju se u javnost različite poluistine i nagovještaji sporazuma kojeg očito nema. Zašto takav format i način pregovora. Navodno zbog transparentnosti, no meni se prije čini da se tu radi o simuliranom poslu, gdje se o spornim stvarima ne govori. Stalno se najavljuje rasplet, no odluka nema. Možda ne vidimo očito. Pregovori ne služe postizanju dogovora

Ne mogu se otresti osjećaja da su pregovori i razgovori tek privid i da se iza toga političari dogovaraju negdje drugdje. Više je temelja takve sumnje. Sastanci traju kratko, a komentari i novinska pitanja se uopće ne tiču predmeta sastanka. Ne mogu vjerovati da se zalaganje ili neslaganje o teritorijalnom ustroju ili financiranju lokalne samouprave mogu obaviti za jedan dan. Monetarna politika se usuglašava za čas, ali ne i sazivanje Sabora. I još se postigne suglasnost u ”95%” pitanja!

Predsjednici stranaka ne sudjeluju u svim razgovorima. Htio bih vjerovati da je to radi drugih obaveza, ali oni komotno s distance gledaju, a nalaze se na još kraćim sastancima no tada okruženi svojim koalicijskim saveznicima.

Sve se oteže, puštaju se u javnost različite poluistine i nagovještaji sporazuma kojeg očito nema. Zašto takav format i način pregovora. Navodno zbog transparentnosti, no meni se prije čini da se tu radi o simuliranom poslu gdje se o spornim stvarima ne govori. Stalno se najavljuje rasplet, no odluka nema. Možda ne vidimo očito. Pregovori ne služe postizanju dogovora.

Nad svima visi mač prijetnje novim izborima. No takvog rješenja svi se pribojavaju i nitko ga zapravo ne želi. SDP je učinio čudo uspevši se iz političkog poniranja i stvorio utisak koherentne i jedinstvene stranke. No kako vrijeme prolazi, momentum blijedi. Milanović je utišao i zaplašio svoje kritičare i pridobio birače. No nitko ne misli da je to trajno.

Nad svima visi mač prijetnje novim izborima. No takvog rješenja se svi pribojavaju i nitko ga zapravo ne želi. SDP je učinio čudo uspevši se iz političkog poniranja i stvorio utisak koherentne i jedinstvene stranke. No kako vrijeme prolazi, momentum blijedi. Milanović je utišao i zaplašio svoje kritičare i pridobio birače. No nitko ne misli da je to trajno. Karamarko je neuvjerljiv i svojim simpatizerima, vjerojatno tiho govore da bi bilo bolje bez njega. Most, muljajući svaki dan novim uvjetom, vjerojatno bitno precjenjuje svoju snagu i popularnost i tješi se time što javno ponižava baš one koji su puni taštine

Karamarko je neuvjerljiv i svojim simpatizerima; vjerojatno tiho govore da bi bilo bolje bez njega. Most, muljajući svaki dan novim uvjetom, vjerojatno bitno precjenjuje svoju snagu i popularnost i tješi se time što javno ponižava baš one koji su puni taštine. No, iako je istina da se time razotkriva slabost naših stranačkih dinosaurusa, istina je i to da desetina nije većina. Most se izbora može pribojavati jer nema stranačku infrastrukturu, novac ni medije. U politici slučaj ima veliku ulogu, a računati na veličinu, a ne na moral i snagu ideje može biti opasno.

Učestali izbori ne jamče stabilnost zemlje. Suprotno, šalju poruku o dubokim podjelama. Stvaraju privid poštivanja volje birača. Ali oni su svoju volju rekli nakon kratke i sadržajne kampanje. Sljedeća bi morala biti još kraća, a ne može se očekivati dramatično drukčiji ishod.

Uzalud HDZ danas šalje signale da bi proširio koaliciju, uzalud je SDP eliminirao one koji su mu progutali glasove – izbori su besmisleno novo procjenjivanje evidentne činjenice: vođe nemaju vjerodostojnost, institucije legitimnost, a narod je podijeljen i željan mira.

Sve je ipak previše tajnovito. Kao kad gledam predstavu mađioničara; postajem sumnjičav kad se maše plaštevima, kad se pojave oskudno obučene djevojke, kad se zvecka lancima i lisicama, obično se radi o jednostavnim trikovima, označenim kartama i skrivenim pomagačima. Ne trebamo predstavu i režisere, već vladu. Možda da sve kažem jednostavnije: neka se Milanović i Karamarko povuku, neka Most prestane s ucjenama. Jedina se zapletu može radovati Predsjednica.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora