novinarstvo s potpisom
”Ekofeminizam”, Zbornik uredili Goran Đurđević i Suzana Marjanić, Durieux, Zagreb, 09/2020.
Ekofeminizam je jedan od zanimljivijih odgovora na sve krize danas uključujući okolišnu (FFF – Fridays for future, klimatske promjene), rasnu (BLM – Black Lives Matter), rodnu (#MeToo), ekonomsku (kapitalizam, gubitak radnih mjesta, glad), političku (žuti prsluci) pa i na zdravstvenu (korona, kuga) krizu s kojom se susrećemo.
No što je ekofeminizam ili trebamo li koristiti množinu ekofeminizmi?
Ova spojnica između eko (ekologizma, odnosno okolišnih, zelenih ideja vezanih uz zaštitu prirode) i feminizma (pokreta i ideje za ravnopravnost rodova/spolova te emancipaciju žena) nastala je 1974. i povezuje zajedničke uzročnike svih problema u patrijarhatu, specizmu, rasizmu i kapitalizmu kao ideologiju moći prema svima uključujući žene, Treći svijet, prirodu, životinje, crnu, žutu i druge ne-bijele rase i sve druge.
Zašto koristiti množinu ekofeminizmi?
Prije svega, ekofeminizam je višeznačan kao akademsko istraživačko polje, politička ideologija, aktivizam, ali i način života što je vidljivo u dvjema ekofeminističkim zajednicama kao što su Gea Viva i Zemlja za nas na otoku Braču. Stoga je istovremeno i globalni i lokalni pokret, ideja i realizacija.
Međutim, najvažnije je pitanje zašto je ekofeminizam važan danas i kako ga koristiti?
Prije svega, ekofeminizam kroz svoje globalno djelovanje propituje binarni kod (dva suprotna para kao što su dan – noć, ljeto – zima, muškarac – žena) koji je u ovom slučaju povezan s pojmovima priroda i kultura pa se često oni stavljanju u suprotnost i time pridonose narušavanju i uništavanju prirode.
Trenutno su veoma aktualne amazonske prašume, njihova palež i sječa često opravdane ”civilizacijskim razlozima” što nedvojbeno utječe na život, simbiozu, vodu, zrak i klimatske promjene u cjelini.
U Ugandi, gdje djeluje ekofeministica Beatrice Rukanyanga iz organizacije NAPE koja okuplja preko 5.000 žena, rapidno se ruše šume i grade kultivirani jednokulturni veleposjedi i farme s ciljem brzog gospodarskog oporavka.
Osim rušenja stabala, migracija i ubijanja životinja, za lokalno je stanovništvo prašuma i šuma mjesto suživota, izvor hrane, lijekova, energije, vjerovanja i bioraznolikosti. Njihovim uništenjem dolazi i do prirodnih nepogoda, identitetskih problema i klimatskih promjena. Značajno je naglasiti da su, prema UN-ovim podacima, 80 posto žrtava prirodnih katastrofa žene.
Osim navedenoga, nužno je istaknuti postojanje, tzv. žilet žice kao granice između Slovenije i Hrvatske koja osim pokušaja sprječavanja ljudi, ima veoma poguban utjecaj na životinje i prirodu kao dio njihovog svijeta i uobičajenih ruta i migracija.
Cijela ideja omeđivanja kretanja i prostora, o čemu je pisala i Mirela Holy, odrazila se na prirodu i životinjski svijet.
S druge strane, žene Kruščice, stanovnice malenog mjesta nedaleko Viteza u Bosni i Hercegovini su doslovno sjele na most i dežurale 503 dana u 2017. i 2018. godini kako bi zaustavile bagere koji su pokušali napraviti hidroelektranu na rijeci Kruščici.
Takav lokalni aktivizam koji je uspio unatoč kaznama, prijetnjama, fizičkim i psihičkim napadima (uključujući i policiju) kao i neslaganju dijela lokalne zajednice, pokazuje način funkcioniranja spontanog, ali svrsishodnog ekofeminističkog organiziranja te zaštite prirode.
Jedno od obilježja suvremenog ekofeminizma je lokalni karakter manifestiran u stvaranju malih ekofeminističkih zajednica.
Na otoku Braču djeluju dva ekofeministička kolektiva Gea Viva i Zemlja za nas. Članice i članovi ovih kolektiva djeluju na ekofeminističkom principu solidarnosti, ravnopravnosti, jednakosti uz poticanje i uvažavanje fizičkog okoliša i prirode.
Upravo u njihovom djelovanju nestaje odnos između čovjeka i okoliša koji ga okružuje stapajući se u jedno, što se očituje u dominantno veganskoj ishrani, povezivanju sa životinjama (napuštajući dominantni odnos gospodara i sluge), korištenju prirodnih materijala za izgradnju i poticanje sinergijskog življenja u novostvorenim zajednicama.
Početna je točka bilo nezadovoljstvo dotadašnjim načinom života u urbanim sredinama i potreba za promjenom što se očituje kod članica obaju kolektiva.
Druga je sličnost međunarodni karakter obaju kolektiva pa su članice iz različitih zemalja, a osim nacionalne i jezične raznolikosti, primjetna je klasna i socijalna razlika u porijeklu članova, zatim različito obrazovanje i zanimanje.
Treća je sličnost bliskost s lokalnim tehnološkim tradicijama. Određene su sličnosti u realizaciji ekofeminističkog kolektiva (povezivanje ljudi i su-bića s kojima dijele okolinu, permakultura, suhozidi i prilagodba graditeljstva prirodi i lokalnim tradicijama, društvena organizacija u vidu jednakosti i ravnopravnosti svih članova kolektiva, jačanje žena i rodna pitanja, širenje i produkcija znanja kroz solidarnost i dijeljenje).
Zaključit ćemo riječima iz novoizašloga zbornika ”Ekofeminizam: između ženskih i zelenih studija” u izdanju Durieuxa pod uredništvom Suzane Marjanić i Gorana Đurđevića:
”Kakva je uloga ekofeminizama (u množini) u suvremenom društvu, izazovima globalizacije i fragmentacije, migrantskih i izbjegličkih kriza, klimatskih promjena i lažnih vijesti, postistina? Odgovore na ova pitanja zasigurno ne možemo dati posve jednoznačno, no sigurni smo da osnovne ideje ekofeminizma koje bismo mogli sažeti u nekoliko najprikladnijih riječi i sintagmi – suživot, subića, tolerancija, promišljanje, ravnopravnost, prevladavanje binarnog koda – mogu dati određene pravce i rješenja za krize suvremenog svijeta”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.