Neprekidno iživljavanje nad ženama

Za šesnaest dana aktivizma protiv rodno uvjetovanog nasilja 23. studenoga 2006. godine organizirala sam u suradnji s Autonomnom ženskom kućom u Zagrebu, Centrom za žene žrtve rata ”Rosa” i Ankicom Lepej komemorativni skup ”Zaboravljeni femicid”, neposredno pored Zvezdišća (mjesto gdje je danas kino Tuškanac), na Dubravkinom putu gdje su uglavnom spaljivane zagrebačke coprnice.

Brošuru o akciji sam nekoliko tjedana prije dijelila po raznim institucijama uključujući i Filozofsko teološki institut Družbe Isusove na Jordanovcu. Kad sam tadašnjem dekanu dala brošuru i pitala ga šta misli o ulozi Katoličke Crkve u svemu tome, svisoka je pogledao mene pa brošuru pa mene i rekao: ”Pa svi su maltretirali žene”.

Bila sam osupnuta ovako grubom reakcijom visokorangiranog katoličkog teologa i filozofa tim više što je bilo poznato da se Ivan Pavao II. ispričao za inkvizicijski progon vještica. Sjećam se da mi se plakalo od nemoćnog bijesa zbog takvog nekritičnog, bešćutnog bezobrazluka predstavnika jedne od vodećih vjerskih institucija u zemlji u kojoj živim (i koja ih obilno financira).

Na komemoraciji ”Zaboravljeni femicid” ja sam govorila o političkom diskursu progona vještica u Hrvatskoj, Neva Tolle je čitala zapisnik o suđenju-mučenju Kate Cankovice (sve gadarije su pedantno zapisane – Sud grada Zagreba, 1629. godine), Bojana Genov je govorila o dominikancima i inkviziciji, a Ankica Lepej nam je, nakon tih teških izlaganja, izrecitirala svoju pjesmu ”Svjedočenje vjere” koja nas je utješila i umirila nakon strašnih priča.

Podržavanje i zajednička borba protiv opresije su jedna stvar, a monopoliziranje tuđeg intimnog svijeta bez pristanka nešto sasvim drugo. Trebamo se prisjetiti da se pluralizam do sad pokazao kao jedina garancija kvalitete u javnom, političkom komuniciranju i djelovanju

Glavni likovi komemoracije su bile carica Marija Terezija i Magda Herucina Logomer. Carica Marija Terezija je 1758. godine pomilovala Križevčanku Magdu Herucinu Logomer, zadnju optuženu vješticu u Zagrebu koju su sedam mjeseci mučili u tamnici s dvadeset tura ”standardne” torture dok nije priznala da je plesala u vrzinom kolu, općila s đavlom i dok nije ”otkrila” imena triju novih vještica.

Mnoge su žene u ovom i drugim dijelovima svijeta proganjane na sličan način. Ljudska (patrijarhalna, muška) mašta je bezgranična kad se radi o podčinjavanju žena. Takozvane štetne tradicionalne prakse su najbolji dokaz mizoginog sadizma svih civilizacija nastalih na Zemlji: sati-samospaljivanje udovica u  Indiji, ženska genitalna mutilacija-obrezivanje koje je više izrezivanje ženskog vanjskog spolovila u muslimanskim, mahom afričkim zemljama (Somalija), dječji brakovi…

Današnja praksa javnog tretiranja žena ne uključuje španjolsku čizmu, ali institucije društva i društvene mreže s nevjerojatnom strašću i dalje često nepravedno tretiraju, otvoreno napadaju, životno oštećuju, psihički zlostavljaju i ponižavaju žene.

Najnoviji medijski skandali, kao što su slučaj ”bivše prostitutke”, besramno i zlobno denunciran u Slobodnoj Dalmaciji i višegodišnja hajka na Severinu Vučković tijekom njezinih bitki za skrbništvo nad sinom Aleksandrom, zorno ilustriraju manifestacije svjesne i nesvjesne mizoginije.

Komentari na društvenim mrežama, i muškaraca i žena, su tragično okrutni prema sudbini žene iz Slobodne Dalmacije i prema Severini.

U svemu tome Facebook administratori su nevjerojatno ”tolerantni” prema mrziteljima žena pa degutantne komentare markirane kao Top Fan veliki broj puta šeraju zajedno s jednako blesavim i uvredljivim postovima.

Žene su se stoljećima borile za svoja zakonska prava u društvu i možemo reći da je glavna bitka dobivena – imamo pravo glasa, školovanja i rada. Izborile smo se za sudjelovanje u demokratskim procesima većine segmenata društva.

Vjerske i religijske institucije svih vrsta u svim dijelovima svijeta su do sad bile i ostale glavne kočnice u ostvarivanju ženskih prava.

Utjecaj religije na prava žena zorno prikazuje reinstaliranje talibanske vlasti u Afganistanu gdje se prava žena tope kao snijeg na vrelom suncu. Svaki dan stižu vijesti o novim nasiljima, o novim šerijatskim ograničenjima koje ženski život svode na kuhinju i spavaću sobu, a Afganistan pretvaraju u pakao za žene.

Feministički pokret, koji je nejedinstven u odnosu na mnoga aktualna pitanja (ja mislim da je dobro da ima više različitih glasova), činio se garancijom opstanka postignutih ženskih prava koja osiguravaju ženama dostojanstven život na koji imaju pravo sva ljudska bića.

Iznenađujući obrat situacije događa se zadnjih desetljeća zbog intruzije s neočekivane strane, strane transrodnog aktivizma,  a u pitanje se dovodi opstanak samog pojma “žene”  i sadržaja te riječi. Nadrealno i apsurdno – apsolutno.

Gornju tvrdnju ilustrira činjenica da je u lipnju 2018. Cancer Research UK tvitao poziv za ”cervikalni skrining za sve u dobi od 25 do 64 godine koji imaju cerviks”. Pojasnili su da su namjerno upotrebljavali ovaj ”inkluzivni jezik” (osobe s cerviksom) umjesto riječi ”žene”.

Također u Velikoj Britaniji kampanja Bloody Good Period, koja donira tampone i uloške tražiteljicama azila, obratila se ”menstruatoricama” (osobe koje imaju menstruaciju) radije nego ”ženama”.

Današnja praksa javnog liječenja žena ne uključuje španjolsku čizmu, ali institucije društva i društvene mreže s nevjerojatnom strašću i dalje često nepravedno tretiraju, otvoreno napadaju, životno oštećuju, psihički zlostavljaju i ponižavaju žene

Ove lingvističke akrobacije su odgovori na zadivljujuće brzo napredovanje trans aktivizma. Mara Keisling iz Nacionalnog centra za transrodnu jednakost, što je američka lobistička grupa, tvrdi da je transrodni aktivizam najuspješniji pokret u povijesti Amerike i svijeta. Ta izjava u potpunosti odgovara stvarnosti.

Prema statistici transseksualnost (nepodudarnost spola – biologije i roda – subjektivnog doživljaja svog rodnog identiteta) se kod muškaraca javlja u jednom slučaju na 10.000 do 30.000 muškaraca, dok se kod žena javlja u jednom slučaju na 30.000 do 100.000 žena (Bradley S. J., Zucker K. J., Journal of American Academy of Child and Alolescent Psychiatry, 1997.) što bi značilo da u Hrvatskoj ima 200 transrodno disforičnih osoba.

Prema istaživanju Kenneth J. Zuckera (Sexual Health, 2017.) samodijagnosticirana transrodna disforija se javlja u rasponu od 0,5 do 1,5 % što je dva reda veličine veća cifra  od kliničkih registriranih slučajeva (statistika iz  1997.).

U psihijatrijskoj praksi sam se susrela s trima transseksualnim osobama koje su prošle potpunu hormonsku i kiruršku tranziciju (svi su bili u tadašnjoj Jugoslaviji operirani na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu).

Jedan trans muškarac zatražio je pomoć zbog paničnih napada i preporučio mi je druge koji su mi doveli svoje članove obitelji (suprugu, majku). Svi su bili ŽuM (tranzicija iz ženskog u muški rod), svi su bili oženjeni, psihosocijalno potpuno kompenzirani. Jedan je prije tranzicije radio kao žena u istoj firmi.

To su bile sretne priče koje nisu tipične za transrodne probleme.

Nažalost, transrodne osobe susreću se u društvu s puno problema, s velikom socijalnom nepravdom i odbacivanjem,   izložene su nasilju, najčešće muškom, iscrpljuje  ih administrativni put do priznanja novog rodnog identiteta a zdravstveni sustav ih frustrira čekanjem na odobrenje medicinske tranzicije.

Umjesto da se suprostave muškom nasilju i konfrontiraju  medicinske lobije koji im prave probleme, transrodni aktivisti su se dominantno usmjerili  na feministički pokret, na mjesta i usluge namijenjene ženama i na značenje  riječi “žena” (Economist, 5 srpnja, 2018., Sara Ditum).

Odgovor na uspješni trans aktivizam  je i spomenuti Cancer Research UK koji u kampanji za specifično muške tumore (tumor prostate i tumor testisa) nije  koristio “inkluzivni” lingvistički pristup već im se obraćao kao muškarcima a ne kao osobama koje imaju prostatu i testise.

Ženske grupe se optužuju za isključivost kad inzistiraju na tome da su žene dok muške klubove nitko ne gnjavi. Takva asimetrija je nepravedna i pokazuje da spolna ravnopravnost zapravo nije postignuta, a o rodnoj onda nema ni govora.

Postoji niz publikacija o administrativnom kaosu koji proizvodi transrodni aktivizam a koji nema veze s pravima trans pojedinaca i cijele populacije transrodnih osoba da budu to  što jesu i da na tom putu imaju pomoć i prihvaćanje od strane društva.

Svašta tu ima udrobljenog, od ekstremno individualističke identitetske politike gdje je maltene svatko svoj rod do trans marksizma (?) koji će dokinuti kapitalizam koji je proizveo sve što nas muči i dijeli.

Vodeći trans aktivisti, poput Laverne Cox, Rachel Levine i Marae Keisling zalažu se za potpunu slobodu samoidentifikacije subjektivno komfornog rodnog identiteta i njegovog sadržaja u trenucima vremena (moguće promjenljivog različitog ritma) što je sasvim prihvatljivo ljudima koji podržavaju različitosti.

U psihijatrijskoj praksi sam se susrela s trima transseksualnim osobama koje su prošle potpunu hormonsku i kiruršku tranziciju (svi su bili u tadašnjoj Jugoslaviji operirani na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu)

Pri tom se očekuje reciprocitet u smislu prava na žensko samodefiniranje bez prefiksa cis i bez redukcije na pojedine organe kao što je cervix i uterus. Pojam žene uključuje pored spola i roda (još uvijek), koji su kod nekih žena kongruentni, što nije ni greška ni grijeh i osjećajnu identifikaciju s pojmom ”žene” i u lingvističkom smislu.

Slično vidimo kod transrodnih žena koje se također identificiraju s lingvističkim aspektima fenomena ”žene” i žele njime biti obuhvaćene pa je čudno da im nije jasno da i druge grupe, da obične, tzv. cis-žene, također žele biti obuhvaćene tim pojmom.

Transrodni pojedinci vrijedni su doprinos demokratskoj borbi za individualna i identitetska prava koja ne bi trebala biti na teret teško izborenih ženskih prava. Ne treba postojati samo jedan feministički i samo jedan transrodni pokret, a kamoli da ta dva pokreta budu ujedinjeni u jedan.

Podržavanje i zajednička borba protiv opresije su jedna stvar, a monopoliziranje tuđeg intimnog svijeta bez pristanka nešto sasvim drugo. Trebamo se prisjetiti da se pluralizam do sad pokazao kao jedina garancija kvalitete u javnom, političkom komuniciranju i djelovanju.

Transrodni atak na ženske sigurne prostore i inzistiranje na rodno neutralnom jeziku (osobito kad se diskutira o situacijama specifičnim za žene) otežava opisivanje teškoća, na primjer, koje trudnice i majke imaju na radnom mjestu, jer se to smatra esencijalističkom pogreškom (biologija, spol, nevažno?), a taj pomak, izbjegavanje semantike sadržane u riječi ”žena” oštećuje interese žena majki jer ih zapravo ukida. Nije progres kad netko hodajući po leđima drugog nastoji doći do cilja. To je opresija po definiciji. Žene se bune, kao što se bune i bore Marijana Bijelić i Snježana Pavić svojom pisanom riječju na što dobivaju prefiks cis(žene) i kompliment da su TERF-ice.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin

> Svi tekstovi ovog autora