Nestao je spomen na Bernarda Bernardija!

Tijekom desetljeća novinarskog rada u kulturnoj rubrici Novog lista, pogotovo u vremenima kada je kulturni prilog ”Mediteran” na dvanaest stranica tjedno donosio zaista relevantne tekstove s područja umjetnosti, imala sam priliku upoznati mnoge umjetnike koji su na svom području djelovanja postigli ne samo zapažene rezultate već i svjetsku slavu. Među njima je bio i respektabilan broj Hrvata, a većini je bilo zajedničko što su najmanje bili cijenjeni u domovini.

Često sam se pitala o razlozima (ne mogu baš reći) ignoriranja, ali svakako nedovoljne pažnje, pogotovo što su mnogi od njih svoje najveće uspjehe ostvarili izvan granica domovine, pa bi svaki njihov povratak trebao biti i te kako zanimljiv.

No, mi kao da smo majstori baš u zanemarivanju najboljih među nama. U ignoriranju njihovih uspjeha i sumnji da je to uopće tako! A kad se o dosezima ne govori, vrijeme ih neumitno prekriva zaboravom.

Kad biste danas pitali maturante gimnazija ili studente zagrebačkih fakulteta tko je bio Bernardo Bernardi, sumnjam da biste dobili i približno točan odgovor

Kad biste danas pitali maturante gimnazija ili studente zagrebačkih fakulteta tko je bio Bernardo Bernardi, sumnjam da biste dobili i približno točan odgovor.

Arhitekt i industrijski dizajner (rođen u Korčuli 1921. godine, a umro u Bolu na Braču 1985.) Bernardi je pedesetih godina radio kao samostalni projektant. Bio je suosnivač skupine EXAT 51, a nakon susreta s produkcijom skandinavskog oblikovanja 1960. godine i jedan od utemeljitelja Centra za industrijsko oblikovanje u Zagrebu. Hrvatskim javnim prostorima ostavio je visoko estetizirane interijere – Pučko otvoreno učilište (nekad Radničko sveučilište Moša Pijade) u Zagrebu, 1961.; hotel Maestral u Brelima, 1965., koji je antologijski primjer hrvatske poslijeratne moderne te je, kao i Radničko sveučilište, bio nagrađen Nagradom grada Zagreba.

Dio Bernardijeve opreme tamo je i danas očuvan, ali ne i dovoljno prepoznat.

Nadalje, projektirao je i cjelovito opremio interijere hotela Marko Polo (1960.), Park (1971.) i Liburna (1980.) u Korčuli – a ljubiteljima hrvatskog dizajna najupečatljivije je u sjećanju njegovo oblikovanje namještaja za industrijsku proizvodnju.

Ukratko, dometi Bernarda Bernardija na polju dizajna daleko su nadmašivali sredinu u kojoj je djelovao. A koja ga je nakon smrti u tili čas – prekrižila kao javnu ličnost!

Krimen Bernarda Bernardija je što je stvarao u doba socijalizma, čije dosege suvremena Hrvatska temeljito nastoji zaboraviti. Svjedočimo ovih dana i seriji televizijskih dokumentarnih emisija pod naslovom ”Betonski spavači”, koja donosi svu stravu zapuštenosti i svjesnog zaborava arhitekture i dizajna kojima bi se pametni narodi ponosili!

Uostalom, dovoljno se sjetiti velike izložbe jugoslavenske arhitekture i dizajna u njujorškom muzeju MoMA (a većim dijelom se radi o ostvarenjima u Hrvatskoj) – o kojoj jedva da je išta zabilježeno u našim medijima.

Kao što negiramo dosege arhitekture, zaboravljamo i dizajn u vrijeme socijalizma, a njegov je prvak bio Bernardo Bernardi.

Postoji, doduše, nagrada koja nosi njegovo ime – dakle, struka njeguje svijest o umjetničkoj vrijednosti onoga što je uradio – ali u Zagrebu, gdje je proveo svoje kreativno razdoblje života, nema ni spomena umjetniku koji je bio spiritus movens inicijalnog razdoblja uspostave dizajna u Hrvatskoj.

Jedini javni pokušaj da se ova nepravda ispravi u novije je vrijeme učinila Jagoda Buić, još jedna umjetnica svjetskoga glasa koja u domovini ne uživa značaj koji joj nedvojbeno pripada.

Krimen Bernarda Bernardija je što je stvarao u doba socijalizma, čije dosege suvremena Hrvatska temeljito nastoji zaboraviti

Kao suvremenica i prijateljica Bernarda Bernardija, osoba koja je svjedočila njegovom kreativnom usponu i visoko cijenila njegove dizajnerske domete, Jagoda Buić izradila je i inicirala postavljanje skulpture pod naslovom ”U spomen Bernardu Bernardiju” na Trgu žrtava fašizma.

Ova skulptura podjednako je spomenik koliko i znak da se ne zaboravi da je u Zagrebu – od ranih pedesetih – radio umjetnik, arhitekt i dizajner, koji se po svemu izdvajao iz svog vremena i sredine.

Skulptura je svečano postavljena 2016. godine, prigodom dvostruke izložbe Jagode Buić u prostorima koji korespondiraju s mjestom spomena Bernardiju – dio eksponata Jagode Buić bio je postavljen u Orisu, a dio u Bačvi, Meštrovićevom paviljonu na Trgu žrtava fašizma.

Svečani trenutak otkrivanja skulpture bio je dirljiv i svi koji smo tomu nazočili imali smo osjećaj da je ovo početak skidanja zaborava s imena i djela Bernarda Bernardija.

O inicijativi da se postavi skulptura baš u neposrednoj blizini Orisa Andrija Rusan – arhitekt, izdavač, inovator i teoretičar – u jednom intervjuu kaže:

”Trebalo je ishoditi suglasnost Grada za privremeno postavljanje skulpture na križanju Ulice kralja Držislava i Trga žrtava fašizma, a ja se nadam da će ona tamo ostati i trajno. Radi se o skulpturi koja nije monumentalna, a i ne treba biti jer je i sam Bernardi bio normalan, topao čovjek, sjajan komunikator i, naravno, sjajan arhitekt i dizajner.”

Tri godine kasnije skulpture (i jedinog zagrebačkog javnog spomena na Bernardija) na postavljenom mjestu – nema. Pitamo autoricu što se dogodilo i doznajemo da je spremljena u depo Orisa. ”Ne mogu učiniti ništa više – napravila sam ju i posvetila Bernu jer on zaslužuje da ima svoje mjesto podsjećanja u Zagrebu”, kaže Jagoda Buić, razočarana što je skulptura odstranjena.

Kako bi zadržala pažnju i fokus javnosti, Jagoda Buić tu skulpturu želi izložiti na izložbi primijenjene umjetnosti koja će se krajem ljeta održati u Zagrebu.

A što poslije pitamo ju.

”Ima jedna lokacija, doduše malo sklonjena od pogleda, ali primjerena ovakvom spomenu, a to je vrt vile na Tuškancu koju je arhitekt Viktor Kovačić poklonio Zagrebu, a u kojoj je danas Hrvatski muzej arhitekture.

Kao suvremenica i prijateljica Bernarda Bernardija, osoba koja je svjedočila njegovom kreativnom usponu i visoko cijenila njegove dizajnerske domete, Jagoda Buić izradila je i inicirala postavljanje skulpture pod naslovom ”U spomen Bernardu Bernardiju” na Trgu žrtava fašizma

To bi mjesto bilo dostojno Bernarda Bernardija i moga djela”, sugerira autorica skulpture.

A kao potporu ovom prijedlogu zapisujem da bi ta lokacija bila ne samo dostojan već i logičan izbor. Jer upravo je dr. Iva Ceraj, znanstvena suradnica pri Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU u Zagrebu, doktorirala s temom ”Dizajnersko djelo arhitekta Bernarda Bernardija: 1951. – 1985. godine”.

I baš zahvaljujući njenom istraživanju, o Bernardiju se danas može govoriti kao o klasiku hrvatskog dizajna koji je svojim edukacijskim zalaganjem utemeljio struku te joj i teoretski postavio temelje.

Još samo da se za ovaj prijedlog čuje dalje od internetskog portalnog novinarstva!

U međuvremenu će Bernardo Bernardi i analiza njegovog opusa ostati na stranicama znanstvenih radova, a skulptura njemu u spomen –  u mraku depoa Orisa.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora