novinarstvo s potpisom
Povratak otpisanih. Tako bi mogli da se imenuju oni koji su nam jednim delom, pod čaršavom Domovinskog pokreta, ušli u Sabor kako bi branili svoje, često, neustavne ideje i stavove.
Još se ni pleksiglasi na govornici nisu umazali od otisaka dezinfikovanih prstiju, sasušenih svim tim sredstvima koje ubijaju sve živo, uključujući i naš mikrobiom, a već smo imali šovinističke ispade.
Politička korektnost kaže da su svi ljudi lepi, ako iz nekog razloga moramo da ih objektivizujemo.
U današnjem svetu, gde pogrešna upotreba računara, informatička nepismenost i uvek prisutne teorije zavere uzimaju danak, fake news dobija na značaju.
Zorna slika toga je naučnice iz laboratorije, koja godine znanja i truda ulaže kako bi proizvela, recimo, vakcinu i isto tako jedne žene koja sedeći na wc šolji i vršeći veliku nuždu, listajući opskurdne stranice interneta, tvrdi da je imunizacija čipovanje u mozak.
Nisu svi ljudi lepi.
Na dan samog raspuštanja Sabora, da se k’o prst u oko odmaraju od svog redovnog nedolaženja, imali smo ispad zadihane žene koja je na licu nosila krpe i pelenu.
Narodna poslanica, poznata po fake newsu, lažnim podacima o homoseksualcima predatorima (pedofilima), prekidu trudnoće, nikada presuđenim genocidima, opomeni matične kuće u kojoj je radila i Hrvatskog novinarskog društva, ali i ponosne nositeljke titule homofoba godine, pokušala je da diskredituje drugu osobu, državljanku domovine.
Saborska zastupnica iz redova Samostalne demokratske srpske stranke, državljanka domovine nam Hrvatske, iznosila je svoje iskustvo, na koje ima pravo i koje je isto vredno kao i iskustvo i sećanje onih koji nisu imali priliku da podele svoje neprilike za govornicom, o ratu i okupaciji, ali i zločinima sa svih strana u Domovinskom ratu.
U svom govoru, za koji mnogi tvrde da je bio emotivan, saborska zastupnica iskoristila je i poneku reč koja je valjda srpska, što opet valjda znači da je nerazumljiva i da je niko ne upotrebljava sa ove strane lepog i plavog Dunava.
Na to se (U)zdigla štikla narodne poslanice koja je najveća Hrvatica od svih, ne znamo da li je veća i od nekadašnje prve dame, koja, hvala ti Bože, nije bila ni Srpkinja ni Jevrejka.
U svom izlaganju, sa očigledno ubrzanim lupanjem srca i ovog puta bez krpe na licu, odnosno pelene, kazala je da nisu tačke već točke i da nije august već kolovoz te da se u Hrvatskom saboru govori hrvatskim jezikom, kako i (ne)piše u Ustavu RH.
Naravno, zbog potencijalnog šovinističkog ispada dobila je tada i opomenu potpredsednika Sabora.
Društvene mreže, ljudi koji imaju više lažnih profila od zuba na gornjoj vilici, pozivaju se na članak 12. Ustava Republike Hrvatske u kojem piše: ”U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”.
Pokršiše botovske prste oko toga da je tako i da neće njima ćirilica da bude jezik! Naravno, mešajući jezik i pismo, vrlo često tvrdo č i meko ć, ali najvažnije ne znajući za ustavna prava i slobode drugih.
Kada su već prvi put i otvorili link na kome ordinira Ustav naše domovine, mogli su da se spuste i nešto niže, ili da odu dalje od onoga šta su hteli da vide i pogrešno interpretiraju, do članka 15., stavka 4., gde je navedeno i da: ”Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija”.
Podsetimo svekoliki puk, koji sve manje ide u pozorište, ali zato odigravaju tragične scene u svojoj kući, da je upotreba jezika privatna, javna i službena te da pored Ustava RH niz međunarodnih dokumenata štiti pravo svakog hrvatskog državljanina.
Privatna upotreba je korišćenje jezika u svakodnevnom neformalnom govoru, uz kafu, čaj ili sok kod kuće ili u društvu, javna je kroz nastupe u medijima ili u javnosti, dok je službena upotreba ona koja se koristi u nekim službenim postupcima, kao što je dobijanje dokumenata ili u sudskim postupcima.
I zaista, postoji niz međunarodnih dokumenata koji obavezuju sve subjekte međunarodnog prava, a odnose se na prava nacionalnih manjina na kulturni identitet i jezik.
Tako imamo Opštu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine od Ujedinjenih nacija, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz iste godine i Konvenciju o pravima deteta iz 1989. godine.
Hrvatska trenutno ima glavnu tajnicu (glavni sekretar) Saveta Evrope, a oni su nam darivali i Evropsku i socijalnu povelja iz 1996. godine i Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina iz 1995. godine pa do OSCE-ovih Haških preporuka o pravu nacionalnih manjina iz 1996. godine.
Na kraju, pa zaista ne morate da budete pravno potkovan da biste znali da državljani domovine ne moraju da govore hrvatskim, ne daj bože, književnim hrvatskim, jezikom, da bi imali pravo da slobodno dele svoje misli.
Poznavanje jezika čak nije ni preduslov da bi imali domovnicu ili da bi se nazivali Hrvatima. Jedino je pitanje koliko je to njima praktično, ako žive u domovini, a ne govore hrvatskim jezikom, ali je i to legitimno i legalno.
S druge strane, nije legitimno biti šovinistkinja i pasivnom agresijom činiti loše stvari drugima, pod krpama i pelenom na licu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.