novinarstvo s potpisom
Vjerojatno će mi trebati vremena da sasvim sredim dojmove s najnovijeg prosvjeda kojim su, kako bi ih kardinal Bozanić nazvao, ”manje skupine” zatražile da se raskinu ugovori koji – kako on veli – ”imaju trajnu vrijednost”.
Osobno, meni je ugođaj bio lijep, čini mi se da je ljudi bilo više nego prošle godine, postojala je neka pozitivna vibra i, naravno, jasno mi je da će i nakon ovog prosvjeda stvari ostati onakve kakve su i sada – vjeronauk u školama, politika u crkvama i sve ostalo što krasi našu navodno sekularnu državu.
I ne vjerujem da je itko od (po mojoj slobodnoj procjeni) tristotinjak ljudi istinski očekivao kako ćemo prosvjedom srušiti iznimno jak klerikalni utjecaj u našoj zemlji. Svejedno, trebalo se okupiti i trebat će se nastaviti s okupljanjima i ubuduće – do ostvarenja cilja i raskida Vatikanskih ugovora.
Put do uspjeha vodi preko dvije jednostavne istine
A za to će nam trebati puno više od prosvjeda jednom godišnje koji, istini za volju, privuče solidnu pozornost medija i ima veći utjecaj nego što bi tko pomislio gledajući sudionike raštrkane po Strossmayerovom trgu. Treba netko s vremena na vrijeme podsjetiti javnost na štetnost ovakvog utjecaja Crkve na politiku i državu.
I dalje je moje čvrsto uvjerenje da će se Vatikanski ugovori jednom raskinuti – i to referendumom – tek kada temeljna načela sekularne države prihvate i obični vjernici. A tu ne pomaže neka apstraktna rasprava o potrebi razdvajanja Crkve i države, nego su potrebna vrlo konkretna i jednostavna objašnjenja što to zapravo znači.
Na prosvjedu mi je jako pozitivan dojam ostavio govor Marine Orsag – koju su predstavili kao stand-up komičarku, ali čiji je nastup bio točno onoliko ozbiljan koliko je i trebalo (što znači da je bilo i dobre doze humora, jer nema ozbiljnosti bez humora).
Ona je rekla jednu od jednostavnih istina – za sve se plaćaju pretplate i članarine, tako bi trebalo i za ”članarinu” u Crkvi.
Dok sam bio vjernik, meni nije bio nikakav problem na svakom bogoslužju dati milodar, a jednom mjesečno izdvojiti dio svojih prihoda za Crkvu. Jer, vjerovali ili ne, religija košta – izgradnja i održavanje vjerskih objekata, rad svećenika, provođenje raznih programa, sve to zahtijeva, između ostalog, i puno novaca.
Kakva god bila vaša slika o nebeskom kraljevstvu, uvijek se tu pojavljuje i zemaljsko kraljevstvo sa svojim matematički egzaktnim novčanim prohtjevima.
Novaca nesumnjivo treba, samo je pitanje čijih. Trebam li i ja plaćati ulaznicu za utakmicu na koju ne idem, koliko god nam nacionalno značajan bio klub?
Isto tako ne treba ni tražiti od nekog tko ne ide u Crkvu niti bi podupirao njezinu djelatnost da uloži ijedne vlastite kune.
Ima detalja koji bi se tu mogli raspravljati – primjerice, određeni vjerski objekti imaju i svoju kulturnu vrijednost, određene aktivnosti Crkve mogu biti od općeg interesa, bez povezanosti s vjerom, i tu bi mogla kapnuti koja kuna iz državnog proračuna. Ali – načelno – oni koji idu u Crkvu trebaju to i platiti.
I samo oni, da ne bude zabune.
U više sam navrata istaknuo koji je bio stav moje negdašnje Crkve (adventističke) kad im je Vlada ponudila da se pastori financiraju iz proračuna – to je odbijeno s obrazloženjem da vjernici trebaju financirati svoje pastore. I stvarno ne vidim ničeg kompliciranog što ne bi sjelo u glavu svakom vjerniku, koliko god revnome u vršenju svoje religijske prakse.
Druga jednostavna istina tiče se vjeronauka u školama. Istina, on je izborni predmet; istina, dopušteni su i vjeronauci drugih vjerskih zajednica. Ali je istina i to da se radi o predmetu na kojem se učenike ne uči kritičkoj prosudbi, nego im se glave pune određenim vjerskim dogmama.
Mi, primjerice, u školama ne dopuštamo alternativnu biologiju – poput kreacionizma i sličnog, jer to nema znanstvenu podlogu. Iz istih razloga ne podučavamo učenike tarotu i astrologiji. Ni katolički – ni bilo čiji – vjeronauk jednostavno nema niti može imati znanstvenu podlogu, stoga mu je mjesto u Crkvi, tamo gdje su i oni koji plaćaju ”članarinu”.
Ne vidim što bi se tko tu osjećao ugroženim – ukoliko je tolika većina za vjeronauk, neka onda idu u Crkvu. Ima škola gdje je velika većina učenika za Dinamo ili za Hajduk – pa ih puštamo da tu svoju strast iskažu na nogometnim stadionima, a ne u učionicama koje nude prilično različit sadržaj.
I vjerojatno ćemo nekima morati sto puta ponavljati takve jednostavne stvari – ali doći će dan kad će one konačno sjesti u glavu kritičnoj masi vjernika i kad će se početi radikalno mijenjati stvari.
Dopuštam da izgleda kako sam ovdje sve sveo na samo dva pitanja – u stvarnosti njih ima više, no ova dva su nekako najuočljivija i najjednostavnija za objašnjenje.
Prijedlozi za još bolje prosvjede u budućnosti
Puno toga mi se dopalo na ovom prosvjedu, učinjeni su neki lijepi iskoraci – recimo, drago mi je da se čitalo pismo fra Drage Bojića, da se artikulirao i glas unutar Crkve koji razmišlja u skladu s postulatima moderne sekularne države.
To je malen, ali značajan korak upravo u onom smjeru kojim treba krenuti – da se aktiviraju ljudi različitih svjetonazora s istim ciljem ostvarivanja države otvorene za svakog građanina.
Sve manje bi ove prosvjede trebalo doživljavati kao ateističku propagandu, sve više kao razborit zahtjev koji bi na koncu naštetio samo crkvenoj vrhušci i njihovim apetitima, a ne ljudima koji iskreno vjeruju.
Ipak ima i stvari koje bih u budućnosti htio vidjeti drugačijima. Prvo, trebalo bi bit manje govornika s kraćim, uvjerljivijim govorima, izrečenima izravno, bez čitanja. Prosvjedi nisu mjesto za elaborate, nego za jednostavne i upečatljive istine.
Isto tako, koliko god će mi neki to zamjeriti, ali ne želim na prosvjedima gledati transparente sa stranačkim simbolima – posebice ne s komunističkom heraldikom.
Ideja raskida Vatikanskih ugovora ne teži vraćanju u vremena drugih ideoloških dogmi i udbaškog nadziranja slobode govora i vjeroispovijesti.
Kao što ne treba zaboraviti da u to vrijeme LGBT osobe nisu imale nikakva prava.
Udruge koje stoje iza prosvjeda nisu promicatelji marksizma i lenjinizma, nego liberali – ukoliko tko hoće komunističku verziju prosvjeda, slobodan ju je u ovoj zemlji napraviti gdje hoće i kad hoće (samo što se tamo nemam namjeru pojavljivati). Da ne spominjem kako je tih nekoliko crvenih transparenata bilo medijima najzanimljivije.
I na koncu, ipak treba biti pažljiv s tim tko će i što govoriti. Sloboda narodu je definitivna vrijednost, no to ne znači da se anonimnim i nenajavljenim govornicima dopusti psovanje majke kardinalu.
Jest, ja sam prvi kad treba kritizirati Bozanića (već sam to učinio na početku ovog članka), ali nemam apsolutno ništa protiv njegove majke – niti protiv njega osobno ili protiv njegovog prava da slobodno ispovijeda svoju vjeru.
Ja mogu sa svoje strane uputiti ispriku – koliko god da nisam ništa kriv, ali nam ne treba stvaranje zle krvi.
Igrom slučaja čak i poznajem tog govornika; da me se pitalo, ne bih ga preporučio za javni istup uime naše inicijative (premda mi je jasno da nitko od organizatora nije mogao pretpostaviti da ga poznajem).
To su, ako mene pitate, ipak marginalni detalji. Njihovim popravljanjem prosvjedi će se još poboljšati – a dan u koji će temeljne istine o Vatikanskim ugovorima postati neizostavnim dijelom općeg mišljenja nije tako daleko. Niti je nas tako malo kao što to kardinal misli.