Nije to Vjesnikov neboder – to je neboder Vlade RH

Iznenađujuće brojna su emotivna reagiranja u medijima nakon što je, kako većina tvrdi: “izgorio Vjesnikov neboder u Zagrebu”. Pogrešno, izgorio je neboder na raskrižju Savske ceste i Slavonske avenije, koji je od 2022. godine u (61 postotnom) vlasništvu “države”, odnosno Vlade Republike Hrvatske.

Nije to Vjesnikov neboder, nego tu zapuštenu i spaljenu oronulu zgradu ljudi u Zagrebu samo još tako zovu.

U bivšoj NIŠRO Vjesnik, prema podacima iz Mirovinskog zavoda bilo je u jednoj poslovnoj fazi više od 6 tisuća stalno zaposlenih. NIŠRO Vjesnik je izdavala, distribuirala (i u vlastitoj prodajnoj mreži) plasirala na tržište oko 200 naslova novina, revija, magazina, publikacija i ostalih izdanja.

Na prvu vijest da je (ex Vjesnikov) neboder u plamenu osobno sam odmah posumnjao u “Neronovu paljevinu”.

No, dok se još (ex) Vjesnikov neboder dimio, osumnjičene su za izazivanje požara i uhićene dvije 18-godišnje i tri maloljetne osobe.

Suprotno zakonu kojim je zajamčena tajnost istražnog postupka, osobito u slučaju da se sumnjiče maloljetna djeca, istražitelji su ne poštujući tajnost kaznenog istražnog postupka medijima priopćili niz detalja iz još nedovršene istrage.

A to je već upućivalo na osnovanu sumnju da informacije iz zakonski formalno tajne istrage u javnost ne “cure” samo slučajno. Ipak, radi se o neskrivenom pritisku na sudstvo da pazi kako će u ovom slučaju suditi, a pokušava se pacificirati i javnost.

Višegodišnjim iskustvom praćenja istraga i suđenja (najčešće zbog gospodarskog kriminala) otprije mi je poznato da u javnost “cure” detalji tobože tajnih istraga ishitrenim službenim priopćenjima, ili u tobože privatnom (“off the records”) razgovoru istražitelja s novinarom kada istražitelj ne želi da se to objavi s njegovim imenom.

U Hrvatskoj se takvim oblicima komunikacije s novinarima (ishitrenim priopćenjima i “off the records” razgovorima) najčešće koriste policija, Državno odvjetništvo i USKOK. To se primjenjuje kada se ubrzavanjem istrage nastoji što brže preusmjeriti ili odvratiti pozornost javnost, ili u situaciji kada su rezultati istrage “mršavi” pa istražitelji “pecaju u mraku” i čekaju hoće li isprovocirati neku za istragu važnu informaciju koju nemaju.

U istrazi osumnjičenog potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, primjerice, dok je bio u pritvoru dopisniku Večernjeg lista dostavljane su informacije za koje je bilo jasno da su ih mogli dostaviti jedino istražitelji iz Državnog odvjetništva, a radi pritiska na pritvorenog, prijatelje i njegovu obitelj da možda otkriju nešto čime bi se pojačalo tanke dokaze (sve je završilo oslobađajućim presudama Polančecu).

Da se (ex Vjesnikov) neboder planira rušiti govorilo se već krajem 1999. godine, jer da se na zemljišnom prostoru tada već dosta zapuštenog Vjesnikova kompleksa planira izgradnja “multifunkcionalnog Hypo-Alpe-Adria-Centra”.

U prosincu 2009. godine, međutim, austrijska Hypo Alpe-Adria-Bank AG, koja je bila u većinskom vlasništvu Zemaljske vlade Koruške (51 posto udjela) i Grazer Wechselseitige Versicherungs AG (49% udjela) je – nacionalizirana (radi sprečavanja bankrota).

A banka “kćer” u Hrvatskoj (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) je nakon nacionalizacije “banke majke” preimenovana u Addiko bank d.d.

Dijelom zbog sumnjivih poslova u bankarskoj korporaciji Hypo (podsjećam i na obustavljeni sudski postupak u javnosti poznat kao “proces Hypo” protiv bivšeg premijera Ive Sanadera), a dijelom i zbog suvlasničkih nesuglasica i kaosa u zagrebačkim vlasničkim (zemljišnim) knjigama, izgradnja “multifunkcionalnog Hypo-Alpe-Adria-Centra” morala je biti iz ex Vjesnikovog kompleksa “preseljena” na drugu lokaciju na raskrižje Slavonske avenije i Marohnićeve ulice, gdje je napokon 2017. godine bila i dovršena izgradnja “Poslovnog centra HOB” (ili ex Hypo centra).   

I tako je (ex) Vjesnikov neboder ostao ipak i dalje oronulo stršati.

U ishitrenom detaljnom policijskom opisu “počinjenja velike materijalne štete” navodi se da su osumnjičeni: “preskočili ogradu i ušli u krug navedenog trgovačkog društva”.

Pitanje je na koje točno trgovačko društvo su mislili revni policijski istražitelji?

Osobno novinarsko istražiteljsko mišljenje je da se ishitrenim i pravno upitnim detaljnim priopćenjima o “dvije 18-godišnje i tri maloljetne osobe” nastoji izbjeći istraga i moguće odgovornosti onih koji su stvarno u posjedu i (61 postotni) vlasnici nebodera na raskrižju Savske ceste i Slavonske avenije.

Smatram da bi istragu trebalo proširiti i na odgovorne koji su pohranili u (ex) Vjesnikov neboder arhive ministarstava, unatoč tome što nisu bili u funkciji elektronički dojavljivači požara (kojih se sjećam dok sam kao freelancer redovito surađivao s medijima iz (ex) Vjesnikovog nebodera).

Pitanje Vladi, kakve su to arhive ministarstava koje se ne čuvaju, odložene u napuštenom i (namjerno?) zapuštenom objektu bez odgovarajuće čuvarske službe, tako da “dvije 18-godišnje i tri maloljetne osobe” preskaču ogradu i ulaze neometano u “u krug trgovačkog društva” – ne zna se točno kojega, osim što se zna da je ograđena “predmetna” nekretnina u (61 postotnom) vlasništvu “države”?

Ranije su kompromitirajući spisi u Ministarstvu financija nestajali (pogledati članak: “U Ministarstvu financija nestali spisi o Dragunonoj udruzi revizora”, objavljen u Večernjem listu 19. travnja 2000. godine na str: 35). Možda je danas došlo dotle da je dobro da izgore odjednom čitave arhive više ministarstava, a ne samo Ministarstva financija.

Pitanje je nadalje da li Vatrogasna inspekcija smije obavljati nadzor i u objektima koji su u (61 postotnom) vlasništvu “države”, a ne da prolaznici zovu vatrogasce jer im se čini da nešto na vrhu ex Vjesnikovog nebodera gori?

Prema mojem novinarskom mišljemju, istragu bi sa “dvije 18. godišnje i tri maloljetne osobe” trebalo proširiti i na odgovorne za zaštitu i čuvanje nekretnina u vlasništvu “države”, te i osoblja zaduženog za pohranu arhiva ministarstava i ostalih važnih tijela vlasti Republike Hrvatske.

Ili bi možda trebalo sve pohvaliti što su se tako “efikasno” riješili moguće kompromitirajuće arhivske građe?

I napokon, trebalo bi istražiti i je li postojala zavjera da se izazove požar (Neronovom paljevinom) u ex Vjesnikovom neboderu da bi se na toj lokaciji otvorile mogućnosti za nove velike graditeljske i ostale poslove, osobito postkomunističkim vlasnicima krupnog kapitala u graditeljskim djelatnostima.

Tim više jer rušenje (ex Vjesnikovog) nebodera nije prva Vjesnikova nekretnina koja se ruši u intersu postkomunističkih vlasnika krupnog kapitala.

U jednoj od dvije zaštićene secesijske zgrade bezobzirno srušene na Preradovićevom trgu u središtu Zagreba, bile su brojne redakcije (osobno pamtim redakciju magazina “Start”), a u dvorištu te zgrade bila je i tiskara. U toj srušenoj zgradi tiskale su se dnevne novine još i u kraljevini Jugoslaviji (tadašnji Jutarnji list). Ali i to je trebalo srušiti i uništiti u interesu skorojevićkog postkomunističkog krupnog kapitala, slično kao što se i sada nakon izglednog rušenja nebodera na raskrižju Savske ceste i Slavonske avenije istima “otvaraju mogućnosti za nove velike poslove”.

A potpisnicima brojnih emotivnih medijskih reagiranja zbog požara preporuka da promisle o tome da je u NIŠRO Vjesnik bilo čak i do 6 tisuća zaposlenih, te da je tu bilo puno toga, o čemu govori i dugogodišnje postojanje “ulice posrnulih komentatora” u zaleđu komunističkog ex Vjesnikovog nebodera.

Uostalom, dosta “vjesnikovaca” nije ni volilo taj neboder.

Kada je donijeta odluka o izgradnji nove zgrade Vjesnika u koju bi se uselile dotad razbacane redakcije u više zgrada po središtu Zagreba, iz tadašnjih gradskih vlasti su predlagali dvije lokacije.

Jedna predložena lokacija je bila na rasktižju Savske ceste i ulice Izidora Kršnjavoga (danas je na toj lokaciji hotel Westin). A druga je bila predložena lokacija na kojoj je danas zgarište “Vladinog” nebodera.

Odlučio je Đuro Kladarin, tadašnji direktor Vjesnika da se Vjesnikov neboder gradi na današnjoj lokaciji na raskrižju Savske ceste i (tada) autoputa Bratstva i jedinstva koji je na tom mjestu prolazio kroz Zagreb. Drug Kladarin je imao viziju, u Vjesniku će se štampati novine koje će se odmah kamionima brzo odvoziti autoputom Bratstva i jedinstva radnim ljudima širom Jugoslavije.

Mnogi tadašnji najugledniji novinari su bili ljuti, i najavljivali da “svojom nogom neće stupiti u tu zgradu tamo negdje na kraju grada blizu rijeke Save”.

Pitam se što bi ti novinari mislili danas da vide da su, primjerice, redakcija Večernjeg lista i ostalih izdanja tog novinskog nakladnika (dakako u stranom vlasništvu) smještene na lokaciji koja se nalazi (“na nekoj livadi” je zaista bilo na početku) između Velike Gorice i Zagreba.

   

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

 

 

    •  Opet olako obećani bankarski krediti
    •  Državna riznica čuva novac ukraden poreznim ovrhama
    •  Prešućivanje promidžbe pronacističkih kvislinških ideologija
    •  Nemoralna ''trakavica'' na Vrhovnom sudu RH
    •  Isticanje rijetkih presuda koje bi trebale biti uobičajene
    •  Samopomoć neovisnih novinara bez prava na sudsku zaštitu
    •  Preminuo je Emil Römer, žrtva hrvatskog pravosuđa
    •  Facebook, Google i ostali brišu podatke s tražilica u RH
    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda

> Svi tekstovi ovog autora