Nije života bez smrti

Svakodnevno se ujutro budimo u takozvanu stvarnost gdje nas dočekuju vijesti što potvrđuju dubinu krize u kojoj se nalaze i Crkva i svijet: nova otkrića seksualnoga zlostavljanja i prešućivanja, financijske malverzacije, laži političara, sve veći broj izbjeglica i prognanika u kampovima uz granice, sve više nasilja u gradovima uperena protiv onih drukčijih: drukčije boje kože, religije ili nacije, plastika u oceanima i morima koja ubija njihove stanovnike, klimatske promjene čije posljedice sve više osjećamo…

Slaveći Kristovo uskrsnuće, kršćani proglašuju da smrt više nema nad nama vlasti, a smrti je svuda oko nas. Ne tek bioloških smrti bolesnih i starih ljudi, nego i smrti golemog broja djece, biljnih i životinjskih vrsta, smrt krajnje siromašnih ljudi, ljudi ispred oružja i pod ratnim ruševinama, umiranje zdravih društava, umiranje povjerenja i nade u nama.

Vjerujemo li doista da je Krist pobijedio smrt? Ili možda vjerujemo tek da nas je svojom smrću spasio za nebesa poslije naše smrti? Razumijemo li da vjerovati u uskrsnuće znači proći kroz smrt? Vjerujemo li u obećanu puninu života i u tom prolasku?

Poganski Rim postavši kršćanskim naslove kojima je nekad oslovljavao cara Augusta pripisao ih Isusu iz Nazareta: Sin Božji, utjelovljeni Bog, Gospodin, Otkupitelj grijeha, Spasitelj svijeta. I car August i Isus govorili su o miru u svijetu, no njihove vizije o tomu kako ga postići radikalno su različite.

Očito se opiremo smrti. Draža nam je religija koja nas uspavljuje u samodostatnosti i u svojevrsnom osjećaju sigurnosti. No, kršćanstvo zacijelo nje pitanje sigurnosti i komfora, nego pitanje života ili smrti, pitanje punine života za kakvu valja do kraja umrijeti

Car nudi mir posredstvom nasilja, rata i pobjede, a Isus posredstvom nenasilja, bratske ljubavi i nove pravednosti. Pripadamo li carevim ili Isusovim nasljednicima, prihvaćamo li ili dopuštamo sredstva prvoga ili drugoga za postizanje mira?

Kršćanstvo, što ga sve više svodimo na puku religiju, u riječima crkvene hijerarhije sve nam manje govori o punini života kakva se otkriva i daruje kroz smrt, kroz solidarnost s onima koji su joj nepravedno izloženi i kroz svakodnevne smrti našemu egu. Više govori o životu kršćanske (i nacionalne) zajednice kojoj pripadamo kao najveće vrijednosti. Očito se opiremo smrti.

Draža nam je religija koja nas uspavljuje u samodostatnosti i u svojevrsnom osjećaju sigurnosti. No, kršćanstvo zacijelo nje pitanje sigurnosti i komfora, nego pitanje života ili smrti, pitanje punine života za kakvu valja do kraja umrijeti.

Jorge Louis Borges u jednoj pjesmi pita: ”Čemu služi patnja toga čovjeka, Isusova patnja ako i ja sada trpim“? Ukoliko mislim da bi me njegova patnja trebala osloboditi moje vlastite ili tuđe patnje, njegova patnja doista ničemu ne služi.

Dietrich Bonhoeffer je s nepunih trideset godina uhićen i umro u koncentracijskom logoru jer je 40-ih prošloga stoljeća govorio protiv nacista i fašizma. Poput Isusa ubijen je kao nevina žrtva. A to mu se ne bi dogodilo da nije govorio. Mogao je dati novčani prilog za židovsku stvar, pomoći kojoj siromašnoj židovskoj obitelji ili organizirati okrugli stol na kojem bi se raspravljalo zašto su Židovi meta nacista.

Ali ne, on je govorio glasno i jasno protiv brutalnosti nacizma, protiv zla, izlažući svoj život smrti.

Iz tog iskustva u pismu od 14. srpnja 1944. piše: ”Bog je samoga sebe na križu gurnuo iz svijeta. On je slab i nemoćan u svijetu, i upravo je to put, jedini put na kojem može biti s nama. Jedino nemoćan i trpeći Bog može biti s čovjekom u njegovoj patnji“.

Isusov i Bonhoefferov Bog zacijelo nije Bog koji može Katoličku crkvu i svijet izvući iz krize u kojoj se nalaze. Njih dvojica ili ne svjedoče Boga kakvoga proizvodi kršćanstvo, ili je Bog doista skriven i šutljiv Bog, intimniji nam od nas samih (Augustin).

Bogu se uglavnom obraćamo kad želimo da nas izbaviti iz nevolja. Kao da prizivamo Zeusa, moćnoga Boga koji će nas izvući iz kaosa što smo ga stvorili. Takav Bog je iluzoran, izmišljen Bog i – ne postoji. Isusov Bog nije intervenirao u njegovu sudbinu i spasio ga od križa te poslije prirodne smrti vratio na nebesa.

Bog je upravo u raspeću postao posve čovjekom. Toliko skrivenim u njemu, da nije više bilo razlike između njega i čovjeka. Ušao je u bol i trpljenje Isusovo, a samim tim i u trpljenje i bol svijeta. Bog je postao onaj tko umire od gladi, tko ne može više disati pod ratnim ruševinama, tko je prognan iz svoje zemlje ili primoran otići i nema se kamo skloniti, prisutan i u životinjama i biljkama koje umiru zbog naše obijesti

Bog i nije na nebesima. Svakako ne, ako nije na zemlji i u nama. Bog je ispraznio sebe i postao slugom (usp. Fil 2,6). U Isusu je pristao i sam biti razapet na križu. Izuzev nekoliko žena, nitko nije bio uz njega u tom trenutku. Tražili su možda kakvoga boga na nebesima ili ih cijela ta nesretna priča nije, zapravo, ni zanimala.

No, Bog je upravo u raspeću postao posve čovjekom. Toliko skrivenim u njemu, da nije više bilo razlike između njega i čovjeka. Ušao je u bol i trpljenje Isusovo, a samim tim i u trpljenje i bol svijeta. Bog je postao onaj tko umire od gladi, tko ne može više disati pod ratnim ruševinama, tko je prognan iz svoje zemlje ili primoran otići i nema se kamo skloniti, prisutan i u životinjama i biljkama koje umiru zbog naše obijesti.

Bog je postao beskućnikom, gladnim djetetom, ovisan o milostinji. Stoji pred vratima i kuca. Ne ulazi bez našega poziva. Imamo moć da otvorimo ili ne otvorimo vrata, da uđe u naš život ili da ga ostavimo vani.

”Bog je slab i nemoćan u svijetu“ – kaže Bonhoeffer. Bog je nemoćan pred ljudskom slobodom. Da nije nemoćan, ne bi bio apsolutna ljubav, a da mi nismo slobodni, ne bismo mogli odabrati hoćemo li na ljubav odgovoriti ljubavlju. To je paradoks božanske moći: Bog je nemoćan djelovati jer je moć ljubavi u sebedarju u kakvom gubimo usredotočenost na sebe. I upravo je Božja nemoćna ljubav moć naših života, moć da živimo u punini.

Takvoga Boga je Isus poznavao. I zato je pribijen na križ. Takvoga Boga poznaju oni koji ljube ljubavlju kakva ne pripada u red osjećaja, nego u red volje koja drugome, svakome drugom, hoće dobro. Takvoj ljubavi moć daje Božja nemoć.

Apostol Pavao neprestance ponavlja: krštenjem smo zajedno s Kristom ukopani u smrt. Sjedinjeni smo s njim u smrti poput njegove (usp. Rim 6,4-8; Gal 2,19). ”Zajedno s njim“ ne označuje supstituciju: da je on umro za nas (Anselmo), nego učešće, da mi umiremo zajedno s njim i s njim bivamo razapinjani i razapeti (Pavao). Ne možemo sebe nazivati kršćanima ako nismo spremni piti iz istog kaleža iz kojega je pio Isus. Ako ne pristajemo umirati i umrijeti, ne možemo uskrsnuti.

Tko kontemplira najdublje središte svojega života, poznaje takvoga Boga ponizne ljubavi i zna da nas on šalje u smrt jer se upravo kroz smrt rađa u nama, otkriva nam sebe i dostvaruje svijet. Onaj tko živi u moći Božjoj, zna da je ljubav jača od smrti, da bez obzira što se događa, pripadamo jedni drugima te da je moć Božje ljubavi punina našega života.

Kada zaboravimo zakon nove pravednosti o kakvom je Isus govorio i po kojem je živio, kršćanstvo postaje „štit i štaka, a crkve benzinske pumpe za ograničeno gorivo, umjesto da nas osnažuju da se bacimo u ralje okrutnoga svijeta, prokazujemo zlo i nasilje te budemo solidarni s najslabijima“ – kaže Ilia Delio. Upravo su te ”ralje“ mjesto gdje otkrivamo Božju ljubav.

Još 70-ih prošloga stoljeća Dorothy Sölle pisala je: ”Apatija je bolest našega vremena, bolest osoba i sustava, bolest koja vodi u takvu smrt koja nikamo ne vodi“. Božji put je, za nju, pronalaziti u boli ljudske slabosti oslobođenje ljubavi.

Ne možemo sebe nazivati kršćanima ako nismo spremni piti iz istog kaleža iz kojega je pio Isus. Ako ne pristajemo umirati i umrijeti, ne možemo uskrsnuti

Cjelokupna ljudska povijest i povijest prirode u njezinoj evoluciji poziv je na nov život na ruševinama starog. Promjene na bolje niču usred ruševina, tragedija i oluja. Usred smrti. Ne možemo biti potpuni ljudi bez umiranja. Život ne možemo sresti drugdje nego usred smrti.

Zato su kršćani pozvani na puninu vlastite ljudskosti kroz raspetoga Krista. Križ je nenadmašna samodefinicija Božja. ”Bog nije moćniji od Kristove patnje, nije slavniji od ljudske patnje, nije ljepši od onoga tko ga prezire. Samo križ je otkrivenje božanskoga“ (Ilia Delio).

Tek kada napustimo sebe, pustimo se u zagrljaj Božje ljubavi vidljive na križu, u dobro drugoga, samo tada se možemo probuditi u zbilju u kojoj nas svijet treba, svaki djelić nas, da bismo nadvladali ljudsko nasilje i zacijelili rane Zemlje.

Planet umire jer mi odbijamo umrijeti, jer smo stvorili boga po mjeri naših potreba i želja. Odbijamo li vlastitu smrt, tada je i Bog doista mrtav. A ako u vjeri prihvatimo vlastitu smrt, tada Bog živi u nama, a po nama i svijet. Tada nećemo umrijeti (izuzev u svoje vrijeme biološkom smrću), a svijet će naći mir. Kako ljubimo i do koje mjere sebedarja ljubimo, do te mjere već živimo vječno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora