Novi razlozi za vjerovanje

Paradoksalno, autonomiju svijeta omogućilo je upravo samo kršćanstvo, a sada ju Crkva, u ime toga kršćanstva, osuđuje. Naime, interpretirajući biblijske tekstove, kao spremišta i tumače božanske prisutnosti u svijetu, kršćanstvo je u samoj svojoj metodologiji omogućilo pojavu različitih struja mišljenja i propitivanja. S pojavom novih hermeneutika oni su se usložnjavali i, naposljetku, doveli do redukcije prostora sakralnoga kao neobjašnjivoga, čega smo danas svjedoci.

 

Problem je što ljudi u Crkvi ovo smanjivanje prostora sakralnoga vide kao opasnost po vjeru u nadnaravno i teško im je uvidjeti da sakralni prostor može biti izmješten u vlastitu sferu a da ne mora iščeznuti, štoviše da polje nadnaravnoga može biti negdje drugdje nego smo ga navikli tražiti. Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom „mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao „prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.

Problem je što ljudi u Crkvi smanjivanje prostora sakralnoga vide kao opasnost po vjeru u nadnaravno i teško im je uvidjeti da sakralni prostor može biti izmješten u vlastitu sferu a da ne mora iščeznuti, štoviše da polje nadnaravnoga može biti negdje drugdje nego smo ga navikli tražiti

 

Svijet ne vidi više Boga u ispražnjenu nebu, ali ga i ne traži i ne umije tražiti negdje drugdje. Mnogi se danas okreću od Crkve, ne stoga što ne traže Boga, nego stoga što vjeruju da ga upravo u njoj ne mogu naći. Svijetu je potreban nov način govora o Bogu. Ljudima ne treba više Bog koji će puniti ponore njihovih neznanja, nego Bog koji daje više od znanja – ljubav bez straha; Bog koji vodi u slobodu, koji životu otkriva nove perspektive, koji ga ispunja svrhom i smislom; Bog koji ne daje izvjesnost o sebi, što bi ga pretvorilo u idol, nego je trajno zainteresiran za čovjeka pojedinca. Ono što je Crkva pozvana prenositi jest želja za traganjem, a ne sadržaj nađenoga; otvoren put, a ne gotove odgovore.

 

Pozivanje na tradiciju svijetu više ništa ne znači jer (post)moderno društvo više ne funkcionira na prijenosu znanja i uvjerenja, nego ih svaki naraštaj nanovo stvara. Piramidalna struktura na kojoj je stoljećima počivala Crkva i obitelj koja je stoljećima bila temeljna ćelija društva nemaju više svoju funkciju učvršćivanja autoriteta. Zajednica je „razdjelovljena“ (communité désœvrée), kako bi rekao Nancy, i nemoguće ju je restaurirati po staroj paradigmi zajedništva.

 

Ljudi današnjega svijeta više se ne mogu poistovjećivati s kolektivnim „mi“, nego su im potrebni novi izazovi uspostavljanja zajednice kakvi poštuju osobnosti, njihovu različitost i individualan izričaj. Nadalje, ljudi ne pristaju na poštivanje moralnih normi da bi izrazili svoju pripadnost Crkvi kao „zastupnici“ Božjega autoriteta, nego im treba „dobro“ utemeljeno na evanđeoskoj etici. Zabrane i ograničavanja često služe kontroli i stvaranju podložničkog mentaliteta, a ljudima treba pravo na individualnu savjest i odgoj za odgovornost koji služi rascvatu ljudske osobe. Riječju: svijetu nije potreban argument autoriteta Crkve, nego autoritet argumenta.

Piramidalna struktura na kojoj je stoljećima počivala Crkva i obitelj koja je stoljećima bila temeljna ćelija društva nemaju više svoju funkciju učvršćivanja autoriteta. Zajednica je „razdjelovljena“ (communité désœvrée), kako bi rekao Nancy, i nemoguće ju je restaurirati po staroj paradigmi zajedništva

 

Umjesto da omogući novo gledanje, crkveno vodstvo uglavnom grčevito hoće zadržati ono staro. Odbija priznati da je redukcija sakralnoga moment u evoluciji čovječanstva jer se boji da će ona završiti potpunom negacijom Boga. Misle da ako se ovi sustavi tumačenja svijeta ne obaziru na postojanje Boga da ne mogu ne biti lažni, krivi, zli. Svijet i Crkva čvrsto zauzimaju svoje pozicije svatko u svom taboru i premda svatko od njih na svoj način izražava istinu, ne razumiju se jer polažu pravo na vlastito, isključivo pravo da tu istinu tumače. Sam svijet biva razapet i rastrgnut svačijim prisvajanjem prava na istinu.

 

Pa, premda je potraživanje autonomnosti legitimno, ono ne iscrpljuje posve religiju i ljudsku potrebu za vjerovanjem. Danas čovjek može vjerovati a da ne mora pritom očuvati sve tradicionalne motivacije naših predaka. Valja se stoga pitati kako je moguće vjerovati u današnjem razočaranu svijetu, svijetu kojemu religija više nema stare čari. Crkvi, čini se, nedostaje domišljatosti da ljudima naviješta Evanđelje tako da im ono govori u njihovoj situaciji.

 

Srećom, Crkva je mnogo složenija stvarnost od one kakvu predstavlja njezino vodstvo. No, da bi se u njezinu nauku naglasci s religijskoga zakonskog okvira prenijeli na svjedočanstvo vjere (kakvo su živjele i žive svete osobe u Crkvi poput brata Rogera, male sestre Magdeleine, Jeana Vaniera ili Daniela Berrigana te mnogi anonimni kršćani), nužna je radikalna dekonstrukcija načina na koji službena Crkva govori o svjedočenju, a i načina na koji ga sama živi.

No, da bi se u njezinu nauku naglasci s religijskoga zakonskog okvira prenijeli na svjedočanstvo vjere (kakvo su živjele i žive svete osobe u Crkvi poput brata Rogera, male sestre Magdeleine, Jeana Vaniera ili Daniela Berrigana te mnogi anonimni kršćani), nužna je radikalna dekonstrukcija načina na koji službena Crkva govori o svjedočenju, a i načina na koji ga sama živi

 

S inzistiranjem Crkve na osudi autonomije svijeta nalazimo se u području pedagogije i strategije. Svaki progon je u opasnosti da dijabolizira ono što progoni. Crkva svijet optužuje da se odrekao svojih korijena, da je izdao svoju vjernost, da se dao zavesti „diktaturom relativizma“.

 

No, ukoliko se svijet doista sekularizirao i ne prepoznaje više prostor nadnaravnoga kao sakralan, Crkva tu jedva što može učiniti. No, ukoliko je sekulariziran svijet odbija moć sakralnoga izvan njegovih sfera, tj. odbija Crkvi pravo da iskazuje moć u područjima koja se tiču svijeta, Crkva itekako ima svoje mjesto, mjesto što ga tek treba nanovo prepoznati. Ovo su dva pristupa koja iziskuju različite strategije: jednu bučnu, autoritarnu, drugu tišu, skrovitiju.

 

Budućnost čovječanstva ne ovisi o napretku, nego o ljudskoj duši. I o duši bi se Crkva trebala brinuti, a ne o osuđivanju napretka. Što bi se dogodilo da je Crkva umjela prepoznati legitimnost autonomnosti znanstvene misli, da se nije bojala da će ona dovesti u pitanje opstojnost Božju? Što bi se dogodilo da se papinstvo odreklo svoje vremenite moći prije nego što mu je ona bila oduzeta? Što bi se dogodilo da je prekinula saveze koji su je vezivali uz vladare i monarhije? Što bi se dogodilo da se odrekla svojega europocentrizma?

 

Vjerojatno je tada ne bi smatrali neprijateljicom svijeta, pa bi sačuvala svoj duhovni autoritet i ne bi joj bilo uskraćeno povjerenje niti joj se osporavalo djelovanje u području njezinih vlastitih kompetencija – u području ljudske duše.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora