Novo značenje Ferhadije džamije

Danas (7.5.2016., op Autografa) je otvorena obnovljena džamija Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci. Prvi kamen za njezinu obnovu simbiolično je položen 2001. godine, a od povreda zadobijenih toga dana u masovnom divljanju protivnika obnove, onakvih kakvi su u rušenju Ferhadije i ostalih petnaest banjalučkih džamija vidjeli blistavu pobjedu srpstva i bogougodno podvižništvo, glavom je platio Murat Badić, smjerni starac koji je iz Cazina potegao u Banju Luku da bude prisutan tome činu.

Danas divljanja nije bilo, sve je bilo mirno i umiveno, pod budnim okom stotina vidljivih i nevidljivih čuvara. Političari su pustili riječima na volju, najviše turski premijer u ostavci Ahmet Davutoğlu – izgovorio je svašta, bolje bi bilo da nije ništa.

U moje oči unišla je Ferhadija još dok su bile djetinje, i u njima ostala zauvijek kao prvo ugledano čudo velike, svjetske umjetnosti – svima drugim što su ih oči kasnije gledale bila je mjera i prauzorak. Mjera je bila i u drugim smislovima. Seljaci koji su sa zmijanjskih zabiti silazili u Banju Luku, u ”še’er“, mjerili su daljine i svjetove ”do Veredije, i od Veredije“.

Sada Ferhadija ponovo stoji na svome mjestu, u gradu kojemu je iz temelja promijenjeno značenje. I njezino značenje je novo i drukčije – tek ćemo ga trebati otkrivati i razumijevati

U zapisu povodom obnove (vidi niže osvrt Ivana Lovrenovića ”Uz prvi ezan s munare Ferhadije džamije”) napisao sam: Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana ujesen 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju.

Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor bez značenja i veličine.

Sada Ferhadija ponovo stoji na svome mjestu, u gradu kojemu je iz temelja promijenjeno značenje.

I njezino značenje je novo i drukčije – tek ćemo ga trebati otkrivati i razumijevati.

(Prenosimo s bloga Ivana Lovrenovića)

***

Uz prvi ezan s munare Ferhadije džamije

Među najranijim slikama što su mi određivale osjećaj za likovnost i sakraliziranost prostora,  a da to zadugo nisam ni morao znati, stoje dvije džamije: Kizlaragina u Mrkonjić-Gradu i Ferhadpašina u Banjoj Luci. I jednu i drugu 1993. srušili su ritualno, do temelja, Karadžićevi talibani; i jedna i druga stajale su u gradovima u kojima nije bilo rata, u kojima je sve bilo pod njihovom vlašću, pa nisu mogle biti nikakvi “legitimni vojni ciljevi”.

Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana u listopadu 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju

Obje se sada obnavljaju: obnova banjalučke Ferhadije počela je davno, i ljetos je dospjela dotle da s njezine munare bude proučen prvi ezan, Kizlaragina u Mrkonjiću (Varcar-Vakufu) tek je u početnoj fazi priprema za obnovu. Veliko je pitanje, čujem, hoće li se naći novaca za cijeli posao, no najvažnije je da je počelo, da to čudesno mjesto u srcu grada pod krošnjatim lipama, kojih također više nema, nije ničiji prostor za divlje parkiralište, čemu je služilo proteklih dvadeset godina.

Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana u listopadu 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju.

Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor, smanjen, bez značenja i veličine.

Tekst koji slijedi napisao sam u proljeće 2001, kada je najavljen početak obnavljanja Ferhadije. O varcarskoj džamiji moram šutjeti, prave riječi još ne dolaze, tko zna kad će i hoće li…

***

Ferhadija i današnja Banja Luka (bânjā – banova, posvojni pridjev od imenice ban; luka – obradiva zemlja uz vodu) nastajale su zajedno, u pitomoj ravnici s obje strane Vrbasa, nizvodno od istoimenoga srednjovjekovnog naselja koje u tursko doba ponese naziv Gornji Šeher.

Džamija, koju je u Banjoj Luci za Ferhad-pašu Sokolovića prije više od četiri stoljeća, 1579. godine izgradio po svoj prilici mimar Sinan, najveći arhitekt svoje epohe na Istoku, pripadala je klasičnom osmanskom stilu tzv. potkupolnih džamija. Ipak, kako je ustanovio vrsni znalac profesor Džemal Čelić, njezino arhitektonsko rješenje unikatno je u našim krajevima: glavni kvadratični prostor pod kupolom produžuje se u drugi, dodatni prostor pod polukupolom, te u dvije bočne lađe pod jedinstvenim bačvastim polusvodom. Sastavni dio cjelovite izvedbe bila su izvanredna unutarnja rješenja, zajedno s bogatom plastikom tzv. stalaktita i bojenim ornamentalnim dekorom.

Cjelinu ansambla upotpunjavala je prekrasna sahat-kula, vjerojatno najstarija u Bosni, šedrvan, te tri turbeta: Ferhad-pašino, njegovih barjaktara, i legendarni grob Safi-kade, banjalučke verzije motiva Romea i Julije. Na Safi-kadinom kamenu generacijama su nesretno zaljubljene Banjalučanke, bez ikakve limitiranosti vjerom ili kojim drugim pripadanjem, palile svijeće u vrućoj nadi da će im pomoći.

Cjelinu ansambla upotpunjavala je prekrasna sahat-kula, vjerojatno najstarija u Bosni, šedrvan, te tri turbeta: Ferhad-pašino, njegovih barjaktara, i legendarni grob Safi-kade, banjalučke verzije motiva Romea i Julije. Na Safi-kadinom kamenu generacijama su nesretno zaljubljene Banjalučanke, bez ikakve limitiranosti vjerom ili kojim drugim pripadanjem, palile svijeće u vrućoj nadi da će im pomoći

Uz nastanak Ferhadije vezuje se nekoliko zanimljivih povijesnih podataka i legendarnih predaja. Pozadina je dinamično razdoblje 16. vijeka, u kojemu traju neprestani bojevi između bosansko-turskih carskih namjesnika i austrijsko-hrvatskih krajinskih vojskovođa. U jednomu od njih Ferhad-paša je 22. rujna 1575. na rječici Radonji ispod Budačkoga grada u blizini današnjega naselja Tušilović u vojnićkom kraju pobijedio vojsku kapetana Herbarta Auersperga. Nesretnomu kapetanu odsjekao je glavu a sina mu Wolfa Engelberta zarobio, pa i jedno i drugo poslao sultanu u Carigrad.

Vjekoslav Klaić, od kojega se nijedan naš historičar nije bolje uživio u ove prilike i o njima ljepše pripovijedao, ovako završava svoj prikaz događaja: “Auerspergovi rođaci mnogo su se poslije trsili da im Turci vrate glavu (dotično, kožu s glave) pokojnoga junaka i da puste na slobodu sina mu Vuka Engelberta. Tek nakon dugih rasprava postigoše oboje, pošto su platili ucjenu od mnogo tisuća talira. S tom otkupninom sagradio je Ferhad-paša prekrasnu džamiju u Banjoj Luci, koja po njemu bi prozvana Ferhadijom.”

Isti događaj bilježi i sarajevski kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit (1825-1888) u svojemu djelu Tarih-i Bosna, tek nedavno s turskoga prevedenom i objavljenom pod naslovom Povijest Bosne. Činjenice se ne razlikuju bitno, tek ponešto ton: “Kako je uzvišenom sultanu Murad-hanu od spomenutog Ferhad-bega došla prva odsječena glava i prvi zarobljenici, sultan je time bio zadovoljan, pa je kao nagradu Vukoja vratio Ferhad-begu. Majka navedenog Vukoja, da bi oslobodila svoga sina, obratila se molbom spomenutom nudeći novaca koliko želi. Ferhad-beg zamislio je da u Banjoj Luci podigne džamiju i ostale dobrotvorne objekte, pa je prvo, kao otkupninu za zarobljenike, uzeo toliko novaca koliko će biti potrebno za troškove gradnje i oslobodio spomenutog Vukoja.”

Antun Hangi, učitelj iz Bjelovara, koji je cijeli radni vijek proveo u Bosni i početkom prošloga stoljeća objavio do danas nenadmašenu etnografsku studiju o životu i običajima bosanskih Muslimana, zabilježio je staru pučku pjesmu u kojoj se opijeva sudbina Auerspergova (“Ošperganova”) sina i gradnja Ferhadije:

Govori joj paša gospodine:
Borom tebi, Ošpergana majko,
Namisti mi veliku kaldrmu,
Od tekije do Novoselije,
Po Šeheru hamame izvodi,
Namisti mi veliku džamiju,
Kao što je tvoja Ruška crkva,
Sahat-kulu napravi mi,
Kao što je zvonik tvoje crkve,
I još uz to tri tovara blaga,
I tri litre bijela bisera,
Pustiću ti Ošpergana sina.

Lijepu varijaciju dedalovsko-ikarske legende o graditeljima Ferhad-pašine džamije čuo je Ivan fra Frano Jukić, rođeni Banjalučanin, i zapisao u svojemu Putovanju po Bosni godine 1843.:

Ferhadija jest primarno muslimanska bogomolja, i jest da su se muslimanski vjernici i vjerski službenici prvenstveno borili i izborili za njezinu obnovu. No, cijelo vrijeme dok je ta borba trajala, moglo se vidjeti i osjetiti kako to nije samo muslimanska borba; kako ta mirna, uporna, nepopustljiva akcija ima širi smisao i kontekst. Da nije bilo tako, pitanje je koliko bi još dugo, i s kakvim krajnjim ishodom, trajala

“Još bivši djetetom čuo sam pripovijedati, kako su Turci tri neimara, kad su dogotovili džamiju, naumili pogubiti, da ne bi još takvu gdjegod načinili. Ovo pročuvši, neimari naprave sebi krila te tako pobjegnu iz džamije, a nijesu mogli pregorjeti bradavah, koje leteći izvrnu se i odsijeku dvojici krila, te tako padnu mrtvi kraj Vrbasa, gdje im se i sada kazuju grobovi; a treći, ponajmudriji, odbacivši u dobar čas bradvu, spasi se.”

Ferhadija jest primarno muslimanska bogomolja, i jest da su se muslimanski vjernici i vjerski službenici prvenstveno borili i izborili za njezinu obnovu. No, cijelo vrijeme dok je ta borba trajala, moglo se vidjeti i osjetiti kako to nije samo muslimanska borba; kako ta mirna, uporna, nepopustljiva akcija ima širi smisao i kontekst. Da nije bilo tako, pitanje je koliko bi još dugo, i s kakvim krajnjim ishodom, trajala.

Ne znam koji su sve izvori iz kojih struji ta dodatna energija što se nazire iza ili ispod  “pokreta za Ferhadiju”, ali za tri takva izvora siguran sam da ih nije teško odrediti.

Najprije, grad! Banja Luka je to doista bila, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe.

Najprije, grad! Banja Luka je to doista bila, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe

Potom, Ferhadija kao fokus, zbirno mjesto, orijentacijska tačka svih urbanih smislova i gibanja. I u svakodnevnom životu, i u prostoru imaginacije i kolektivnoga pamćenja generacija njezinih stanovnika, neovisno o njihovom vjerskom identitetu i zainteresiranosti. Ferhadija je Banjoj Luci na potpuno jednak način bila isto ono što su, recimo, Sveti Duje Splitu, Aja Sofija Carigradu, Katedrala Zagrebu, Nôtre Dame Parizu, Begova džamija Sarajevu, katedrala Sv. Stjepana Beču, Petrova crkva Rimu…

I, naposlijetku, ljudi. Na Banjalučane rat se sručio na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama, linije frontova bile su daleko, ali pakao nije ih mimoišao. U mračnim godinama Karadžićeva etnonacizma biti u Banjoj Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je – proklinjati vlastito rođenje. Kako je bilo biti Srbinom, eventualno normalnim građaninom, eventualno osjetljivim na stradanja drugih a slab i nemoćan – o tomu još uvijek nema autentičnih iskaza.

Hoće li ih biti ubuduće, hoće li sadašnji mladići i djevojke sutra pitati očeve i matere što se to i kako događalo u njihovome gradu 1992-95, teško je znati. Tek, Banjalučani pogrešne etničke grupe i vjere bez rata su rastjerani diljem zemaljske kugle, a njihov snažni banjalučki identitet progoni ih i ne da im mira, sliven u žudnju za slikom grada kakva se nosi u pamćenju, u snovima.

(Prenosimo s bloga Ivana Lovrenovića).

    •  Svjetlo riječi i ''slučaj Bojić'' – deset godina poslije
    •  Pas de deux vjere i politike
    •  Sarajevo – muslimanski grad?
    •  Neka se razapne! Neka se razapne!
    •  Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
    •  U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
    •  Prekretna knjiga o Titu
    •  Patriotizam kao mržnja
    •  Podmetanja u Oslobođenju
    •  Brišite me sa svojega spiska

> Svi tekstovi ovog autora