Sarajevo – muslimanski grad?

Je li Sarajevo ”postalo muslimanski grad“ ili (još) nije – tim se pitanjem povremeno javno bave svi: novinari, pisci, političari, vjerski ljudi, kolumnisti tiskanih i elektronskih medija, popularne starlete i pjevači, a o opskurnom podzemlju internetskih foruma da se i ne govori. Još manje – o šovenskim invektivama Milorada Dodika o Sarajevu kao Teheranu (kad bi malo više znao, kao što ne zna, morao bi valjda reći: Rijad a ne Teheran).

Jave se za riječ svako malo i inozemni novinari sa stereotipnim ali zato odrešito formuliranim dojmovima iz svojih jednodnevnih ili dvodnevnih posjeta Sarajevu. To je, naprosto, jedno od onih draškavih i neodoljivih pitanja, o kojemu svatko ima nezatomljivu potrebu reći što on, lično, misli i ”zna“.

Ima nekoliko najčešćih dokaza za tvrdnju da je Sarajevo definitivno muslimanizirano, koji su već postali opće mjesto, pa se više i ne propituju. Jedan od njih je: u gradu nema lokala u kojima možeš dobiti alkohol, nema mesnica ni trgovina sa svinjskim mesom. Drugi: sagrađeno je strašno mnogo džamija, a ezani s njihovih minareta su preglasni. Treći: ulice su prepune pokrivenih žena.

Ono prvo naprosto je netačno: ”alkoholfrei lokala“ ima, ali su više izuzetak, broj onih drugih neusporedivo je veći i u njima nema kojega alkoholnog pića pod kapom nebeskom nema. U Sarajevu se među svim vjerama pije mnogo, i mnogo više nego što je zdravo i poželjno. Sarajevsko pivo jedan je od markantnih brendova grada, a pivovara koja ga proizvodi jedna od najjačih i najstabilnijih kompanija (nekadašnja državna firma, danas privatizirana, treba li reći: u vlasništvu muslimana).

Jave se za riječ svako malo i inozemni novinari sa stereotipnim ali zato odrešito formuliranim dojmovima iz svojih jednodnevnih ili dvodnevnih posjeta Sarajevu. To je, naprosto, jedno od onih draškavih i neodoljivih pitanja, o kojemu svatko ima nezatomljivu potrebu reći što on, lično, misli i ”zna“

A pokretni kazan za pečenje rakije bio je i ostao nezaobilazan motiv u slici jesenjih dvorišta i bašča po prigradskim ulicama i naseljima. (Ovdje je umjesno navesti i onaj drugi stereotip, nimalo rijedak i među samim muslimanima, a strašno ga vole svi mogući dobronamjerni a površni tumači tzv. ”bosanskog islama“ među domaćim nemuslimanima i zapadnjacima: biva, bosanski musliman je onaj koji ide u džamiju i pije rakiju.)

Sa svinjetinom, istina, stoji teže i treba se potruditi da se do nje dođe, ali nije da je nema, a tamo gdje je ima, ima je u raznim oblicima i vrstama, za svaki ukus i priliku. Međutim, oni koji bez mesa ne mogu zamisliti jelovnik (a Bosanci svih vjera i nacija veliki su i podjednaki mesožderi), imaju drugu muku: sve je teže naći najkvalitetniju teletinu, janjetinu, junetinu itd, jer sve to mahom ide u izvoz u Tursku, gdje je potražnja ogromna.

Istina je da su podignute mnoge nove džamije, pogotovo u onim dijelovima grada gdje, u ”crveno“ vrijeme njihova nastanka, nisu ni predviđane ni građene bogomolje; također, obnavljaju se i neke od starih džamija koje su u tom razdoblju porušene, često više iz obijesti nego iz ozbiljne urbanističke potrebe.

U ovome novom graditeljskom zamahu, naravno, ima ”politike“ – u današnjoj Bosni i Hercegovini utvrđivanje ekskluzivnoga etničkog prava na teritorij najvidljivije i najagresivnije se provodi podizanjem bogomolja i drugih materijalnih vjerskih simbola.

No, ima i realne vjerske potrebe stvorene radikalnom promjenom etnokonfesionalne strukture Sarajeva u ratu (većim dijelom prisilno) i poslije njega (uvelike planski), u kojoj je udio nemuslimanskoga stanovništva spao na statistički gotovo zanemarljivu veličinu, procentualno manju nego ikada u posljednjih stoljeće-dva. Kada uskoro napokon budu objavljeni rezultati popisa iz 2013. godine saznat ćemo egzaktne podatke o toj promjeni, ali ona je u različitim pojavnim oblicima empirijski utvrdiva i jasno vidljiva i bez popisa.

Svojevremeno se poslije rata u sarajevskoj javnosti, dok je ovdje još bilo ozbiljnoga kritičkog i nezavisnog novinarstva, vodila prilično žestoka rasprava o opravdanosti tolikoga broja novih džamija, a s posebnom pažnjom u fokusu je bila famozna džamija kralja Fahda (zapravo cijeli vjersko-obrazovno-kulturno-agitacijski kompleks), podignuta novcima Saudijske Arabije i praktično eksteritorijalna u odnosu spram domaćih vlasti, gdje je ”na snazi“ rigidno tumačenje i prakticiranje islama po saudijskim obrascima.

Pokretni kazan za pečenje rakije bio je i ostao nezaobilazan motiv u slici jesenjih dvorišta i bašča po prigradskim ulicama i naseljima. (Ovdje je umjesno navesti i onaj drugi stereotip, nimalo rijedak i među samim muslimanima, a strašno ga vole svi mogući dobronamjerni a površni tumači tzv. ”bosanskog islama“ među domaćim nemuslimanima i zapadnjacima: biva, bosanski musliman je onaj koji ide u džamiju i pije rakiju.)

Ima ova pojava pandane i na profanom planu. Politički, oni se ogledaju u kursu Bakira Izetbegovića, šefa SDA i člana državnoga pedsjedništva, snažno oslonjenom na predsjednika Turske Erdogana i njegov neoosmanski ”san“.

Financijsko-ekonomski, pak, ogledaju se u sve brojnijim golemim privatnim kupovinama i rezidencijalnim investicijama bogataša iz arapskih zemalja na ekološki najatraktivnijim lokacijama oko samoga Sarajeva i u široj planinskoj okolici.

O obimnoj ”turkizaciji“ školstva kroz sistem Fethulaha Gülena već je ovdje bilo riječi prije nekoliko brojeva, no zbog sukoba Erdogan – Gülen, te zbog samoubojstva dječaka Mahira Rakovca zlostavljanoga u jednoj od tih škola, sudbina toga sistema u Bosni i Hercegovini sada je neizvjesna.

Što se tiče ”pokrivenih“ žena, da, susrest ćete ih na sarajevskim ulicama, i to u svim uzrastima (čak i djevojčice) i u najrazličitijim formama – od najminimalnijega skrivanja kose i vrata (hidžab) do burke koja pokriva cijelo tijelo.

Međutim, tko bi iz toga htio izvlačiti zaključak o ”muslimanizaciji“ grada, morao bi zapravo ostati razočaran, jer je neusporedivo više nepokrivenih, a među njima, opet, veliki broj žena koje svoju ženstvenost odijevanjem i držanjem samosvjesno naglašavaju. (Treba li uopće reći da je među njima sigurno mnogo iskrenih muslimanskih vjernica, i tko bi bio taj tko bi im u ime neke doktrinarne rigidnosti to mogao odreći.)

Opću sliku popunjava i fasciniranost Sarajevom svih onih mnogobrojnih partijanerski raspoloženih gostiju iz ”susjedstva“, koji se ovamo jate na sve novogodišnje i slične provode i potom o njima govore sa zagrcnutim oduševljenjem.

Kao i u mnogim drugim stvarima, nije problem u samoj pojavi – u ovom slučaju u broju žena koje se pokrivaju; to je naprosto stvar izbora i prava. Problem nastaje kada (lični) izbor i pravo dođu u sudar s nužnom ideološkom i identitarnom neutralnošću državnih institucija.

Istina je da su podignute mnoge nove džamije, pogotovo u onim dijelovima grada gdje, u ”crveno“ vrijeme njihova nastanka, nisu ni predviđane ni građene bogomolje; također, obnavljaju se i neke od starih džamija koje su u tom razdoblju porušene, često više iz obijesti nego iz ozbiljne urbanističke potrebe. U ovome novom graditeljskom zamahu, naravno, ima ”politike“

Tako, nedavno se rasplamsala i još uvijek traje debata u vezi sa zaključkom Visokoga sudskog i tužiteljskog vijeća BiH o zabrani nošenja vjerskih obilježja i prakticiranju vjerskih obreda tokom radnoga vremena u pravosudnim institucijama. U samom početku debata je tendencijski pogrešno postavljena kao da se zaključak o zabrani odnosi samo na muslimanke i njihovo nošenje hidžaba. Mišljenja su podijeljena, ima ih fundamentalnih, koja idu do krajnjih stavova – da je hidžab ”sama bit vjere islama“ pa je ova zabrana opaka diskriminacija i izravno negiranje elementarnoga prava na vjeru.

Teško bi, međutim, bilo naći razloga da se ne složimo s komentarom dr. Edina Šarčevića, izvanrednoga profesora na pravnom fakultetu u Leipzigu, koji podržava zaključak Visokoga sudskog i tužiteljskog vijeća BiH i, uzimajući u obzir specifičnu prožetost bosanskohercegovačkoga društva etnoreligijskim korporativizmom, kaže: ”Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja nosi vjersko obilježje. Zbog toga se u sekularnoj državi, koja sudi prema ljudskim zakonima i u ime naroda, mora spriječiti svaki pokušaj da se direktno ili indirektno, nošenjem odjeće, upadljivog nakita i značaka, fotografija isl. sugerira da je i vjerski svjetonazor mjerodavan za odlučivanje i primjenu zakona. Državne institucije, iznad svega sudove, treba zaštititi što radikalnijim rješenjima i spriječiti da sudske prostorije postanu platforma na kojoj će konkurirati vjerski simboli, a sud postati izlog vjerovanja njenih namještenika, a time i simbol produžene ruke dominantne vjerske zajednice.”

Sarajevo jest muslimanski grad: kao muslimanski počeo je nastajati gradom još prije više od pet i pol stoljeća pod Isa-begom Ishakovićem, sultanovim zapovjednikom Bosanskoga krajišta, pa blistati pod Gazi Husref-begom, i nikada od tada nije prestajao biti muslimanski. O toj tipskoj civilizacijskoj prepoznatljivosti i homogenosti historijskoga Sarajeva odlično govori poznata anegdota o aškenaskom Židovu koji je doselio u Sarajevo odnekud iz srednje Evrope, pa isprva teško podnosi kulturološki šok. “Bez brige”, umiruje ga stari sarajevski Sefard, “brzo ćeš se ti među nama poturčiti!”

Opjevano i proslavljeno, ”Damask na zapadu“, Sarajevo je grad koji je, kao osmansko-orijentalni po tipu i muslimanski, uvijek bio u željama i srcima muslimana iz Bosne i Hercegovine i cijeloga muslimanskog Balkana, njihovo snažno gravitacijsko središte.

Već u 17. stoljeću, s brojem stanovnika neusporedivo manjim nego danas, zabilježeno je da je imao preko stotinu džamija. Sve to, dakle, potpuno je prirodna i normalna stvar – onaj tko bi se zbog toga ubuđivao i u tome nalazio nekakav problem, samo bi svjedočio vlastitu frustriranost i nekakvu vjersko-civilizacijsku zakočenost.

Sarajevo jest muslimanski grad: kao muslimanski počeo je nastajati gradom još prije više od pet i pol stoljeća pod Isa-begom Ishakovićem, sultanovim zapovjednikom Bosanskoga krajišta, pa blistati pod Gazi Husref-begom, i nikada od tada nije prestajao biti muslimanski. O toj tipskoj civilizacijskoj prepoznatljivosti i homogenosti historijskoga Sarajeva odlično govori poznata anegdota o aškenaskom Židovu koji je doselio u Sarajevo odnekud iz srednje Evrope, pa isprva teško podnosi kulturološki šok. “Bez brige”, umiruje ga stari sarajevski Sefard, “brzo ćeš se ti među nama poturčiti!”

Ali Sarajevo se u novijoj povijesti, otkako je u drugoj polovici 19. stoljeća iz osmanskih ruku prešlo u habsburške pa onda u ruke južnoslavenskih saveza i sekularnih ideoloških režima, transformiralo, postalo u modernom smislu riječi višekonfesionalno i višenacionalno, s brzim i velikim porastom nemuslimanskoga stanovništva, a u kulturi, urbanizmu, uopće u životnom stilu grad je ”disao“ sve više evropski. Sve to zajedno postalo je i zaštitni znak grada – kao ona njegova čuvena ”vjekovna“ multietničnost i multikulturalnost.

Kraj 20. stoljeća, rat, kataklizma opsade Sarajeva, politički ustroj zemlje poslije rata – potpuno su preokrenuli i anulirali taj proces, ne samo u drastičnom kopnjenju nemuslimanskoga stanovništva, nego u kulturalnom provincijaliziranju i općem pogoršanju životnih uvjeta ogromne većine stanovništva. (U taj trend, kao njegov sastavni dio, spada i zjapeća provalija između goleme većine osiromašenih, onih koji se po ”sociološkoj“ definiciji B. Izetbegovića ”nisu snašli“, i sloja silnih i imućnih, povezanih s političkim, vjersko-nacionalnim i ekonomskim establishmentom.)

A zaštitni znak multietničnosti i multikulturalnosti, kojemu je istekao rok valjanosti, i dalje se ideološki njeguje, i dalje je potreban, između ostaloga i zato što se tom maglom još uvijek dade uspješno trgovati i na njoj na razne načine profitirati.

(Izvorno objavljeno u Telegramu 20.02.16. Prenosimo s portala jergovic.com jer je tu kolumna prikazana cjelovito, a na portalu telegrama nešto nedostaje).

    •  Svjetlo riječi i ''slučaj Bojić'' – deset godina poslije
    •  Pas de deux vjere i politike
    •  Novo značenje Ferhadije džamije
    •  Neka se razapne! Neka se razapne!
    •  Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
    •  U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
    •  Prekretna knjiga o Titu
    •  Patriotizam kao mržnja
    •  Podmetanja u Oslobođenju
    •  Brišite me sa svojega spiska

> Svi tekstovi ovog autora