Nuklearni rat? Možda ipak zaiskri zrnce razuma

Lijepo je pisati o svakodnevnim temama. O našim problemima. Ukazivati na greške u nadi da će se riješiti. Ljudima na vlasti i u oporbi stalno ukazivati da su nesavršeni kao i svi mi drugi.

Javni korektiv je jedan od važnih zaloga kvalitetne budućnost jer politika nikad nije i nikad neće moći sama. Nije od boga, već je samo jedna od profesija. Politika za razliku od drugih ima moć (vlast) koju povremeno osjećamo na krajnje neprimjereni način.

Da, politika je i vlast i veliki broj ljudi ju tako doživljava. A vlast je od boga?! Kada politika samo i jedino postane vlast onda je zatrla namjerno ili nenamjerno svoju pravu svrhu, da služi drugima. Onda i rat postane izgledna opcija!!

Rat. Ukrajina gori! Izbjeglice i poginuli eksponencijalno rastu. U tom košmaru ratnog sukoba i agresije na Ukrajinu nema plemenitih ciljeva. Samo razaranje.

Životi mladih i zdravih ljudi gotovo da nemaju budućnost. Mnogi će prerano okončati. Stoga moja profesija, poziv liječnika u takvim situacijama nosi sasvim drugo breme. Humani poziv pomoći stavljen je na kušnju.

Mnogi zdravi naprasno gube život u ratu, dok teško bolesni gotovo da nemaju šanse. Zamislite tamo negdje u Ukrajini kako ti teško bolesni provode svoje posljednje dane života u borbi s bolešću i ratom.

Davno sam razriješio dilemu koja se nameće u ratnim uvjetima, treba li pomagati teško oboljelima uz osjećaj krivnje što nisi uz one na fronti. No iskustvo Hrvatske naučilo me da je i jedno i drugo borba protiv rata.

Granatirana je najveća nuklearna elektrana u Europi, Zaporožje. Kažu reaktori nisu oštećeni.

Ne tako davne 1986. svježa su sjećanja na tragediju Černobila. A Rusi navodno žele osvojiti Černobil. Kažu, to je najbliži put do Kijeva, preko Pripjata.

Moguća nuklearna katastrofa izazvana agresijom Rusije na Ukrajinu imala bi ne samo nesagledive posljedice, već potpuno drugačiji ishod. Ugrozila bi cijeli svijet.

U Černobilu 1986. godine eksplozija i oštećenje reaktora povezala je ljude, Ukrajince i Ruse, u nastojanju da broj žrtava bude što manji. Ali ne samo njih. Moj prijatelj dr. Robert Peter Gale iz Amerike među prvima se uputio u tadašnji SSSR da sudjeluje u liječenju unesrećenih.

U ozračenih osoba dolazi do oštećenja funkcije koštane srži. U onih s najtežim oštećenjima jedino se transplantacijom zdravih krvotvornih stanica može ponovno uspostaviti funkcija koštane srži. No u pravilu unesrećeni imaju i druge ozljede, ponajprije opekotine od eksplozija, što značajno pogoršava uspjeh liječenja transplantacijom.

Doktor Gale je u Los Angelesu bio jedan od voditelja programa kliničke transplantacije koštane srži. U knjizi ”Zadnje upozorenje”, prikazao je svoja iskustva u radu s unesrećenima i naglasio nesagledivu opasnost nesreća u nuklearnim elektranama.

Mnogi veliki znanstvenici prepoznali su opasnost vrhunske tehnologije za čovječanstvo. Davne 1931. godine genijalni Albert Einstein predosjetio je tu drugu, mračnu stranu tehnološkog napretka.

Na predavanju u Tehnološkom institutu Kalifornije izrekao je poznatu rečenicu: ”Temeljni interes svih tehnoloških inovacija mora biti briga za čovjeka i njegovu sudbinu; stoga svrha im je dobročinstvo, a ne prokletstvo za čovječanstvo”.

Doktor Gale je došao na naš poziv 1992. godine u Hrvatsku. Osjećao je potrebu da bude s nama u tim ratnim godinama, da pomogne. Obišli smo bolnicu u Vinkovcima koja je bila na samoj crti bojišnice, većim dijelom razrušena. Gale je doživio nestvarnim obim razaranja bolnice.

– Da nisam ovo vidio, ne bih vjerovao – samo mi je dobacio.

S druge strane bio je impresioniran organizacijom i medicinskom skrbi. Medicinska skrb pružala se u podrumu bolnice. Nakon primarne skrbi ovisno o težini ranjavanja unesrećeni su evakuirani.

Iskustvo s razorenom bolnicom objavili smo u poznatom medicinskom časopisu The Lancet ”Hospitals as military targets”. Gale je održao predavanje u Zagrebu na temu nuklearnog rata. Poruka na kraju predavanja je svima bila jasna: Nuklearna nesreća bilo gdje je nuklearna katastrofa svugdje.

Napad na nuklearna postrojenja u Ukrajini je ratni akt bez presedana. To je najveće prokletstvo modernog čovječanstva u rukama beskrupuloznih vođa. Ovo nije Černobil.

Ovo bi bio ratni čin agresije, a ne nesreća nuklearne elektrane. Sada bi ih, za razliku od Černobila, nuklearni rat povezao isključivo kao žrtve. Ali ne samo njih već cijeli svijet.

Jer nuklearni rat bilo gdje je nuklearna katastrofa svugdje. Možda ipak zaiskri zrnce razuma, kako se mnogi nadaju, pa agresor neće primijeniti tu razornu moć, kako ne bi ugrozio samog sebe.

Napad na nuklearna postrojenja samo je korak do lančane reakcije upotrebe nuklearnog oružja. Stoga je donekle primjerena reakcija gotovo svih zemalja svijeta, ekonomske sankcije, a ne ratom odgovor na rat. Time se ostavlja prostor da se možda ipak neće ići do kraja. No je li to dovoljno da se zaustavi rat? Vidjet ćemo.

Na kraju ovog teksta važno je još jednom poslati poruku upozorenja, kako je to izgovorio nobelovac, filozof i matematičar Bertrand Russell:

”Naša skromna uloga nije stvarati već održati se. Druga je alternativa predati se potpunom i vječnom mraku; mraku u kojem nema nacija, nema društva, nema ideologija, nema civilizacija; u kojem nikad više neće biti rođeno dijete; u kojem se nikad više na zemlji neće pojaviti ljudsko biće, i neće biti nikoga koji će pamtiti naše postojanje”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora