autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Nutarnja ekologija

AUTOR: Jadranka Brnčić / 11.10.2015.

Polariteti se, čini se, sve više zaoštravaju, a jazovi među suprotstavljenima produbljuju, jednako kao i napetosti. U politici, u ekonomiji, u Crkvi, u svakodnevnom životu. Gorljivo braneći svoju poziciju i stavove, i sami se kadikad svrstavamo na ovu ili onu stranu, pridružujemo ovom ili onom ”mi“ pridonoseći tako krizi, a ne njezinu rješavanju. A jednako su zarazni i kuknjava i i apatija.

Razlika između bogatih i siromašnih postaje tempiranom bombom što se svako malo aktivira u nasilju i u ratovima. Geopolitička karta svijeta mijenja se brzinom koju jedva možemo pratiti.

Arheologija sukoba na svim stranama je vrlo složena, a medijima i ne možemo vjerovati. Papa Franjo stiješnjen između konzervativnih i progresivnih struja u Crkvi priziva Duha Svetog: u oluji tko će čuti lahor?

Gorljivo braneći svoju poziciju i stavove, i sami se kadikad svrstavamo na ovu ili onu stranu, pridružujemo ovom ili onom ”mi“ pridonoseći tako krizi, a ne njezinu rješavanju. A jednako su zarazni i kuknjava i i apatija

U našoj Katoličkoj crkvi više je riječi o očuvanjima identiteta nego o duhovnosti. A u domovima većine nas stolnjak naših prihoda svakim danom postaje sve manjim i ne uspijevamo pokriti stol naših svakodnevnih potreba.

Želje su luksuz koji si sve manje možemo priuštiti. A kadikad bivaju pritajen vulkan kojim hranimo sukobe u vlastitoj obitelji. Doduše, sukobi tinjaju još više i među onima koji žive isključivo za zadovoljavanje svojih želja. Ne i želja svojih bližnjih.

Dakako, valja nam činiti i govoriti sve što možemo u našem domu, na poslu, na ulici da nepravdi, licemjerja, siromaštva i netrpeljivosti bude što manje, no prvo mjesto rješavanja krize smo zacijelo mi sami.

Učiniti što možemo, a ono na što ne možemo utjecati podnositi s mirom i dostojanstvom. To dostojanstvo nekad smo nazivali i nutarnjom emigracijom. No, kao da nam je opustošen i onaj Voltaireov vrt s ružama u kojega bismo se mogli skloniti. Stoga radije nazovimo to nutarnjom ekologijom. Mjestom naše slobode bez obzira što se događalo oko nas. Zapravo, usred svega što se događa.

O takvoj slobodi neka nam posvjedoče dvije priče.

Prvu je pred neki dan podijelila na svojoj Facebook stranici Jacqueline Bat i, uz njezino dopuštenje, objavljujemo ju u cijelosti:

Dakako, valja nam činiti i govoriti sve što možemo u našem domu, na poslu, na ulici da nepravdi, licemjerja, siromaštva i netrpeljivosti bude što manje, no prvo mjesto rješavanja krize smo zacijelo mi sami

”Vraćajući se večeras iz centra, ispred Hrvatskoga narodnog kazališta zastanem fotografirati. U kadar mi zamalo upadne visok gospodin s malo pohabanim šeširom, u baloneru koji nehajno raskopčan leluja oko njega. Zastane, ispriča se i gleda kako fotkam. U rukama mu vrećice prepune plastičnih boca.

Pita me što mislim o novoj zgradi Muzičke akademije. Krene razgovor o zagrebačkoj arhitekturi, Lenucijevoj potkovi, Bolleu. S noge na nogu šetajući prema tramvajskoj stanici priča mi kako je došao u situaciju da sakuplja boce. I kako ima nekoliko kuća gdje mu ljudi prikupljaju boce. A on želeći se odužiti, pere njihove kante za smeće.

Saznajem tako o različitim sadržajima zagrebačkih kontejnera, pa i o tome kako kontejneri ispred zgrada gotovo statističkom preciznošću otkrivaju stanja duha i kulture svojih stanara. Pa o tome kako velike multinacionalne kompanije ne samo da ne razdvoje ni papir od plastike nego službenica kaže da ne koriste čak ni vreće već sve bacaju u kutije jer tako uštede na vrećama. Pa o problemu Jakuševca, gradskim politikama. Gospodin je očito visoko obrazovan.

Na kraju, doprativši me do tramvajske stanice, reče: ‘Znate kaj? Nakon cijelog dana kopanja po tuđim kantama, ova večer predivno završava. Razgovor s vama je moja unutarnja ekologija ‘. Mogu reći, i moja.

Ušavši u tramvaj, mahnula sam mu, a on se lagano naklonio skinuvši pohabani šešir. Divna večer“.

Druga priča je komentar pokojnog don Branka Sbutege, glas čovjeka iz Crkve kakva u naše vrijeme, nažalost, više ne čujemo:

”Hrvatska će postati mala zemlja ukoliko ostane svijest Hrvata u konceptu domovine, politička, a ne duhovna. Jer duhovni prostor, istočište duha, nikad se ne poklapa s političkim prostorom“

”Hrvatska nije mala po kvadraturi svojih kilometara. Hrvatska će postati mala zemlja ukoliko ostane svijest Hrvata u konceptu domovine, politička, a ne duhovna. Jer duhovni prostor, istočište duha, nikad se ne poklapa s političkim prostorom.

Ima naroda koji imaju mnogo više teritorija nego što imaju domovine. Ima naroda koji imaju mnogo manje teritorija nego što imaju domovine. Ja mislim da sretan narod ima veću domovinu od teritorija, a nesretan narod ima veći teritorij od domovine.

Da bi nešto bilo veliko mora biti slobodno, a sloboda se može ostvariti na tri kvadratna metra, a može biti veća i od samog kozmosa, jer veličina slobode nije veličina kvadrature teritorija, nego veličina svijesti koja na jednom kvadratnom metru djeluje“.

Doista.

Još tekstova ovog autora: