autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

O čuvstvu za neizrecivo

AUTOR: Jadranka Brnčić / 06.10.2019.

Jadranka Brnčić

Povjerenje u Boga ne proishodi iz uvjerenja, nego iz čuvstva za neizrecivo.

Čovjeka kojega, makar i nerazgovjetno, ne dirne prizor lijepoga krajolika ili mu pogled malenog djeteta ne izmami osmijeh, dakle tko se ne odaziva svom čuvstvu za neizrecivo, gotovo da ne bismo mogli nazvati čovjekom.

Motrimo li vedru noć osutu zvijezdama, postajemo svjesnima kozmičkoga. I što je vjerojatno još važnije, postajemo svjesnima i nužnosti te svijesti.

Upravo iz te nužnosti slutimo i raspon ganuća što nas preplavlja iznutra.

Osjetimo udivljenje ne pred estetskom porukom prizora što ga motrimo, nego pred njegovom neopisivom i nedosezivom kakvoćom bivanja.

Doživljaj uzvišenoga ničemu ne služi, ni prirodnoj niti društvenoj svrsi, ne godi taštini, pa čak ni samim čulima. Izaziva stanovitu sjetu jer u nama budi čeznuće onkraj naših uobičajenih želja i težnji te snažnije od njih. Poput odgovora na zov da se vratimo doma

Doživljaj uzvišenoga ničemu ne služi, ni prirodnoj niti društvenoj svrsi, ne godi taštini, pa čak ni samim čulima. Izaziva stanovitu sjetu jer u nama budi čeznuće onkraj naših uobičajenih želja i težnji te snažnije od njih. Poput odgovora na zov da se vratimo doma.

Ono čega se možda plašimo pred neizrecivim, nisu prolaznost i smrt. Strah od smrti nikoga neće nadahnuti da vjeruje.

Naprotiv, upravo kroz prolazno, maleno i krhko dotičemo skute vanvremenitosti. Točnije: ona dotiče nas i obujmljuje nas.

Čega se možda možemo uplašiti, naša je malenost pred dubinom i protežnošću života.

Neizrecivo nije pridržano tek za iznimne trenutke izloženosti ljepoti, nego se skriva i u naborima svakidašnjice: u zraci svjetlosti što pada na kuhinjski stol, u mrvici kruha što ju je vrapčić ponio na granu, u malenoj gesti dobrote. Iz neizrecivog crpimo radost svetoga.

Za onoga tko ima ticala za neizrecivo, pojavnosti nisu bremenite krhkošću i trošnošću, nego – tišinom. Ona ispunja svijet. Misao ju može taknuti tek poslije, kad se više ne ćuti.

Neizrecivo nije pridržano tek za iznimne trenutke izloženosti ljepoti, nego se skriva i u naborima svakidašnjice: u zraci svjetlosti što pada na kuhinjski stol, u mrvici kruha što ju je vrapčić ponio na granu, u malenoj gesti dobrote. Iz neizrecivog crpimo radost svetoga

Vrijeme neizrecivoga je sada, a njegov prostor ovdje.

Nastojimo li imenovati pojavnost zbilje, kao da neizrecivo ostavljamo na drugoj obali. Te dvije obale bliske su i udaljene poput nota i svirke ili konstatacije i čuđenja.

Razum objašnjava svijet i prilagođuje ga svojim pojmovnim obrascima, a čuđenje prilagođuje razum svijetu i njegovim tajnama. Čuđenje ne uklanja sumnju, nego ju nadilazi, a svijest o neznanome prethodi svijesti o znanome.

Bez sposobnosti za čuđenje i udivljenje izlišno je govoriti o Bogu. Kao, uostalom, i o čovjeku.

Neće svijet propasti zato što ljudi ne vjeruju u Boga ili zato što nedovoljno čine da do propasti ne dođe, nego zato što nam kržlja čuvstvo za neizrecivo.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: