O “izlascima” zagrebačkog HNK

Uoči nove dramske premijere zagrebačkog HNK koja će se održati u Kineskom paviljonu na Velesajmu, a koju intendantica D. Vrgoč pobjedonosno najavljuje kao izlazak iz “matične zgrade” u prostor “devastiranog Velesajma koji sam po sebi generira sjećanje na ono vrijeme obilja, entuzijazma i nekog kontroliranog zajedništva za koje nam se danas čini da je zauvijek prošlo” (Jutarnji list, 2. 4.), vrijedi podsjetiti na prebogatu tradiciju sličnih “izlazaka” koje su pokretali mnogi njezini prethodnici (uključivši i aktualnog ravnatelja Opere) čega ona kao da nije svjesna.

Uoči nove dramske premijere zagrebačkog HNK koja će se održati u Kineskom paviljonu na Velesajmu, a koju intendantica D. Vrgoč pobjedonosno najavljuje kao izlazak iz “matične zgrade” u prostor “devastiranog Velesajma koji sam po sebi generira sjećanje na ono vrijeme obilja, entuzijazma i nekog kontroliranog zajedništva za koje nam se danas čini da je zauvijek prošlo” (Jutarnji list, 2. 4.), vrijedi podsjetiti na prebogatu tradiciju sličnih “izlazaka” koje su pokretali mnogi njezini prethodnici (uključivši i aktualnog ravnatelja Opere) čega ona kao da nije svjesna

Naime, sve od 1953. kad (nakon odlaska dijela ansambla u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište i nekog doista pravoga zajedništva među većinom dramskih umjetnika), HNK ostaje bez druge pozornice u Frankopanskoj koja je desetljećima služila kao “ventil” za uspješno manipuliranje s tri ansambla, pitanje izgradnje druge scene postaje goruće za sve uprave koje će do dana današnjeg voditi ovo kazalište.

Krenulo je odmah s entuzijazmom: početkom nove sezone 1953./54 unajmljuje se dvorana Akademije za kazalište i film za pokuse Drame, a tadašnja uprava (Nando Roje, Mladen Bašić i Mirko Perković) razvija ideju ”Komorne pozornice” u istoj dvorani, no otvaraju je tek četiri godine poslije i to s izvedbom najznačajnije drame Jean Paul Sartrea Huis Clos u režiji Vlade Habuneka.

U sezonama koje slijede, na njoj prevladava suvremena drama (Williams, Osborne, Brecht, Anouilh…) kojoj se stidljivo pridružuju domaći autori s djelima od kojih većina do danas nije preživjela.

U to doba, a u skladu sa smjernicama Partije da kazalište mora osigurati “mogućnost odlaženja u narod” kreće i regionalno širenje Drame izvan Zagreba – otvara se scena u Željezari Sisak i u Kutini. U Sisku se predstave održavaju ponedjeljkom, a zanimanje među radnicima Željezare kojih je 15 tisuća (!) je veliko. Iako je u to vrijeme postojala ideja da se izgradi pokretna (putna) pozornica, do toga nije došlo zbog nedostatka financijskih sredstava.

Dobar početak ”Komorne pozornice” izaziva i kritičare pa Vlado Mađarević ističe potrebu za kazalištem komornoga, intimnijeg tipa, za koje suvremeni dramatičari pišu ”svoje drame s malo lica, a mnogo problema, koji ne traže velike pripreme i troškove za izvođenje, ali nameću stalna scenska traženja i eksperimentalna tumačenja”.

Drugi pak kritičari upozoravaju na važnost što pravilnije ravnoteže između stranog i domaćeg repertoara, a ono što svi primjećuju, potiču i hvale upravo je afirmacija glumaca i redatelja iz najmlađe generacije kao što su Georgij Paro i Božidar Violić.

U Zagrebu se u to doba – baš kao što u svom novom istupu intendantica Vrgoč pretenciozno najavljuje kao novost “kazališta 21. stoljeća” činjenicu da će krajem lipnja HNK odvesti “doslovno u kvartove, Dubravu, Trešnjevku, Novi Zagreb” – HNK koristi dvoranama Doma JNA u Stančićevoj ulici i Doma kulture općine Pešćenica.

Godine 1960., kad HNK slavi stotu obljetnicu planira se još ambiciozniji program, a najavljuje se ni manje ni više nego rješavanje važnog problema izgradnje nove kazališne zgrade. Čak postoji i prijedlog da se adaptira i otvori zgrada bivšeg kazališta u Gornjem gradu u zgradi Gradske vijećnice, a planira se otvoriti (i do danas neotvoreni) Kazališni muzej.

Od svega navedenog u tekstu nije se naučilo u šezdeset godina gotovo ništa – svi znamo da HNK-u i dalje kronično nedostaje druga (i još pokoja) pozornica koja bi njegovala uglavnom domaću i suvremenu dramsku riječ, uspostavljala nove estetske i produkcijske dosage davajući prigodu mladim redateljima i glumcima, no nitko nije dovoljno s(p)retan da tu polustoljetnu ideju i ostvari

Kao i obično u našoj kulturnoj poltici, najvaljuje se puno, a ostvari – veliko ništa.

Uskoro dolazi i do gašenja Komorne pozornice: filozofska drama kućnog pisca slovenskog kazališta Oder 57 Primoža Kozaka znakovita naslova ”Afera”, u režiji Petra Šarčevića, pretposljednja je premijera Komorne pozornice HNK-a, a posljednja je dramolet ”Dragi moj lažljivče” u Strozzijevoj režiji.

Slučajno ili ne, u isto to vrijeme najavljuje se otvaranje nove pozornice u Zagrebu – Studentski centar otvara vrata eksperimentalnom kazalištu i priprema teren za Teatar ITD koji će s radom započeti za četiri godine.

Intendant HNK-a Duško Roksandić izjavit će za kraj: “Komorna je pozornica u svom dosadašnjem obliku odigrala značajnu ulogu, naročito u odgajanju i zapošljavanju mladih. Njena je fizionomija bila uvjetovana činjenicom što je trebala biti druga scena Drame HNK, kojoj je trebalo zaposliti što veći broj glumaca i prema njima stvarati repertoar, kako bi im omogućili ne samo da igraju, nego da se i umjetnički iživljavaju…”.

Iznio je tom prigodom i nove ambiciozne planove: ”Adaptirat ćemo je, preurediti pozornicu i dvoranu, stvoriti novi ambijent i na njoj u idućoj sezoni izvoditi isključivo djela suvremenih jugoslavenskih autora…”

Toj se ideji priklanja i novoizabrani v. d. direktora Drame Georgij Paro koji obećava sezonu bogatu domaćim tekstovima pa se početkom 1964. otvara, opet u zgradi Akademije, scena namijenjena domaćim autorima nazvana ”Zagrebački kazališni studio”, ali ne s predstavom nego sa svečanom akademijom.

Po riječima intendanta Roksandića, ”Studio” je zamišljen kao “eksperimentalno teatarski centar u smislu traženja novih scenskih mogućnosti na tekstovima domaćih autora” i trebao je biti otvoren s Krležinim ”Panom” u čast njegova jubileja, ali do toga nije došlo.

Nije došlo ni do planiranih gostovanja jugoslavenskih dramskih teatara (Atelje 212, Kamerno pozorište, Mesno gledališće…) jer sredstava za to nije bilo u proračunu kazališta.

Ambiciozna uprava je predvidjela i niz popratnih događanja kao što su “prezentiranje tekstova koji nisu dovršeni, kao i diskusije povodom njih i o teatarskim problemima s kritičarima, kulturnim radnicima, kao i sa publikom.” No, kritika nije oduševljena počecima nove dramske scene. Petar Selem, kritičar “Mladosti”, pita se: “Pozornica je tu, a drama?” I dodaje: “Fama o dramama u ladicama nestaje. A ako ih i ima, bolje je da se takve ladice zaključaju, a ključevi ostanu na sigurnom mjestu”

Ambiciozna uprava je predvidjela i niz popratnih događanja kao što su “prezentiranje tekstova koji nisu dovršeni, kao i diskusije povodom njih i o teatarskim problemima s kritičarima, kulturnim radnicima, kao i sa publikom.” No, kritika nije oduševljena počecima nove dramske scene.

Petar Selem, kritičar “Mladosti”, pita se: “Pozornica je tu, a drama?” I dodaje: “Fama o dramama u ladicama nestaje. A ako ih i ima, bolje je da se takve ladice zaključaju, a ključevi ostanu na sigurnom mjestu.”

Uskoro u HNK-u, ali ne zbog neostvarenih planova s drugom scenom već zbog čega drugog, ako ne – politike, slijede ostavke vodećih ljudi (Roksandić, Paro, Vuljević, Biđin), a njihovim se odlaskom gasi i ideja domaćeg teksta kao okosnice Zagrebačkog kazališnog studija. Na njihova mjesta dolaze M. Božić, I. Ivanac, N. Bareza i S. Kastl koji ambiciozno najavljuju 15 – 18 dramskih premijera na sceni HNK što je više nego dvostruko od prethodnih sezona.

Kritičari tu sezonu već unaprijed ocjenjuju prijelomnom, a pod imenom Mala scena HNK na Trešnjevci se izvode Albeejeva drama ”Tko se boji Virginije Woolf”, Millerov ”Slučaj u Vichyju”, Beckettovi ”Divni dani” i potpuno se orijentira na suvremenu svjetsku dramaturgiju.

Darko Gašparović piše u “Studentskom listu”: “Čini se da Mala scena HNK polako, ali sigurno pronalazi svoj put i svoju ulogu našem kazališnom životu.”

Sljedeće sezone, HNK najavljuje obnovu zgrade, a cijela Drama seli u RANS Moše Pijade (danas Pučko otvoreno učilište), stapaju se ideje velike i male scene, a evidentno je da HNK gubi trku sa mladim Teatrom ITD koji osvaja naziv ”nove kazališne činjenice”.

Najave su ipak ambiciozne, unatoč nedostatku prostora, sezona 1967./68. održava se na životu, obnova zgrade HNK usporeno teče gutajući novac i desetke stranica novinskog prostora o opravdanosti cijelog projekta. Za potrebe Kazališnog kluba aktivira se (u doba intendanture Koste Spaića) prostor velike pokusne dvorane na drugom katu te se sklapaju famozni samoupravni sporazumi o suradnji s kazalištem u Varaždinu, dvoranom Lisinski, RANS-om Moše Pijade, a nešto poslije i opet sa DDT-om Trešnjevka, Dubrava, Koprivnica, Pula, Rijeka…Produciraju se i komorne opere, putuje se naveliko.

Na samom početku sedamdesetih, Skupština grada Zagreba napokon odobrava dopunska sredstva za izgradnju ”Komorne pozornice” u prostorima ”Kola” koju je pri rekonstrukciji velike zgrade planirao arhitekt Božidar Rašica. Pozornica je bila predviđena na mjestu bivše kotlovnice kazališta, uz aneks koji se nalazi zapadno od kazališta. Zamišljeno gledalište je bilo kapaciteta 120 – 140 mjesta, a prostor je još trebao uključivati garderobe, kabine za rasvjetu i ton. Nažalost, ova projekt, najbolji od svih, što snivanih, što planiranih tijekom šest decenija – nikada nije ostvaren.

Godine 2001., pokrenula sam u HNK Scenu Habunek koja je otvorila svoja vrata u Centru za kulturu Peščenica i u kratko vrijeme odigrala mnoštvo naslova od kojih su svi redom bili ili praizvedbe ili hrvatske premijere (”Što je muškarac bez brkova” A. Tomića, ”Europa” M. Valenta, ”Dvije” T. Štivičić, ”Festen” M. Rukova…). Stigli smo i do Velesajma, ali samo za probe Drame, za izvedbe i prilagodbu prostora za scenu i gledalište – nije bilo novca

Početkom osamdesetih dolazi do još jednog vala ideja: Kazališni klub koji je započeo radom u dvorani za pokuse, zbog vatrogasnih se mjera premješta u prostor ansambla LADO, a dok mediji ističu veliku krizu repertoara u HNK-u te hvale napore DK Gavelle i Teatra ITD, HNK daje priliku piscima mlađe generacije koje sve veže zagrebački krug i tzv. proza u trapericama, a koja se adaptira za scenu.

Za kazalište adaptiraju svoja prozna djela Branislav Glumac, Ivica Ivanac, Zvonimir Majdak, Pavao Pavličić. Time se stvara nova fizionomija Komorne pozornice “za mladu publiku koja će se putem kazališnog kluba pripremati i za složenije doživljaje na velikoj pozornici.”

U osamdesetima, devedesetima i na početku novoga milenija predstave koje se vode pod pojmom “mala scena” (Scena Moše Pijade, Stalna scena Moše Pijade, Noćna scena Post Scriptum, Mala scena, Scena Habunek) sporadične su i ovisne o idejama, snazi i estetikama pojedinih direktora Drame.

Neki od njih su pod tim pojmom shvaćali putne predstave koje su u privatnim aranžmanima putovale širom svijeta, ali su se u Zagrebu vidjele rijetko ili nikad, a neki su slijepo vjerovali vlasti koja je u predizbornim kampanjama samo obećavala pa su redovito ponavljali – doduše s manje medijske pompe od aktualne intendantice – mantru o novoj sceni ispod zgrade HNK-a, u sklopu one famozne predizborne Bandićeve parking-garaže.

Od svega navedenog nije se naučilo u šezdeset godina gotovo ništa – svi znamo da HNK-u i dalje kronično nedostaje druga (i još pokoja) pozornica koja bi njegovala uglavnom domaću i suvremenu dramsku riječ, uspostavljala nove estetske i produkcijske dosage davajući prigodu mladim redateljima i glumcima, no nitko nije dovoljno s(p)retan da tu polustoljetnu ideju i ostvari.

Godine 2001., pokrenula sam u HNK Scenu Habunek koja je otvorila svoja vrata u Centru za kulturu Peščenica i u kratko vrijeme odigrala mnoštvo naslova od kojih su svi redom bili ili praizvedbe ili hrvatske premijere (”Što je muškarac bez brkova” A. Tomića, ”Europa” M. Valenta, ”Dvije” T. Štivičić, ”Festen” M. Rukova…). Stigli smo i do Velesajma, ali samo za probe Drame, za izvedbe i prilagodbu prostora za scenu i gledalište – nije bilo novca.

Pokrenula sam i pregovore s Kinematografima za otkup kina Tuškanac, bivše scene HNK iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, odmakli smo dobrano, no do potpisa ugovora nije došlo jer sam morala otići iz kazališta, a pregovori nisu nikad nastavljeni – danas je tamo kino Tuškanac.

Intendantica Lederer nije znala što bi s Habunekom pa je scenu ugasila da bi u jednom od programa za treći mandat najavila izgradnju nove dvorane na mjestu kazališnih radionica i spremišta koje tamo postoje sve od NDH. Tu je ideju u svome programu iznio i nesuđeni intendant Velimir Visković koji je o njoj načuo u kabinetu sada već bivše ministrice Zlatar.

Jedno je sigurno: predugo je hrvatska kultura tretirana od političara i njima dragih poslušnika baš kao ona Selimovićeva grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. Ali, avaj, dodaje pisac koji je prečesto u pravu i kojem vjerujemo više nego našim strategijama, vizionarima i vizionarkama bez rezultata – ničemu neka se ne nada grbava djevojka

Nova je pak uprava svoj drugi prostor najavila u programu intendanture u prostorima tvornice Gredelj kao svoj strateški cilj, no u izglasanoj Strategiji kulturnog razvitka grada Zagreba, taj se prostor ne spominje u vezi s HNK već samo s ”raznolikim umjetničkim sadržajima”, a još je poraznije da se baš ni jednom rječju ne spominje ni HNK (verzija od veljače).

Kako bilo, novoj upravi moramo poželjeti uspjeh u ostvarenju druge scene HNK. Neka ovaj put to ne bude predizborna opsjena i manipulacija političara začinjena samopromocijom i samohvalom čelnih ljudi te kuće.

Jedno je sigurno: predugo je hrvatska kultura tretirana od političara i njima dragih poslušnika baš kao ona Selimovićeva grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. Ali, avaj, dodaje pisac koji je prečesto u pravu i kojem vjerujemo više nego našim strategijama, vizionarima i vizionarkama bez rezultata – ničemu neka se ne nada grbava djevojka.

Hoće li i ovoga puta biti u pravu Meša ili će prevagnuti razum i svijest o tome da je 21. stoljeće odavno na sceni u državi bez ikakve strategije razvoja?

 

    •  Trg je Titov, ali je još više naš!
    •  Ustaško Kazalište (2)
    •  Ustaško Kazalište (1)
    •  Hrvatska kultura i EU (2)
    •  Hrvatska kultura i EU (1)

> Svi tekstovi ovog autora