O kulturi još nismo čuli ni riječ

Otkako traju dogovori i pregovori između Mosta i Domoljubne koalicije oko sastavljanja nove Vlade, nitko nije spomenuo kulturu. Niti smo do sada čuli da se ijedna strana otima za Ministarstvo kulture, niti se licitira imenima stručnjaka koja će mandataru Tihomiru Oreškoviću biti predloženi za taj resor. Da je drugačije, bilo bi to ugodno iznenađenje.

Zaobilaženje kulture kao zadnje rupe na svirali ne govori samo o političarima i stručnjacima koje je zapala odgovornost vođenja zemlje u narednom razdoblju. Govori to i o interesu javnosti i načinu na koji taj interes zastupaju i izražavaju hrvatski mediji.

O načinu na koji će brinuti o hrvatskoj kulturi mandatar Orešković još nije prozborio ni riječi. A i zašto bi, kada ga o tome nitko ništa nije ni pitao, a kultura sama po sebi ne spada u područja njegove stručnosti. Premda su veze kulture i biznisa u svijetu iz kojega gospodin Orešković dolazi itekako važne i jake, u Hrvatskoj to nije slučaj.

Pojmovi iz svijeta kulture, osobito glazbene, kao što su opera, maestro ili tri tenora, kod nas su došli na zao glas kao kodna imena korupcijskih afera i pravosudno-policijskih akcija.

Otkako traju dogovori i pregovori između Mosta i Domoljubne koalicije oko sastavljanja nove Vlade, nitko nije spomenuo kulturu. Niti smo do sada čuli da se ijedna strana otima za Ministarstvo kulture, niti se licitira imenima stručnjaka koja će mandataru Tihomiru Oreškoviću biti predloženi za taj resor. Da je drugačije, bilo bi to ugodno iznenađenje

S obzirom da se radilo o mutnim poslovima vezanima upravo uz farmaceutsku industriju, iskreno se nadam da gospodin Orešković ne spada, niti ima išta zajedničko s onim i onakvim ljubiteljima opere koji su svojedobno uslikani u veronskoj Areni, gdje im je pozornica jednog od najvećih opernih festivala bila tek paravan za sklapanje poslova neke sasvim druge vrste. Njihova ljubav prema glazbi ostala je pod debelom sumnjom, baš kao i njihovo poštenje.

Ipak, koliko god bilo nepotrebno i nerealno od gospodina Oreškovića, uspješnog direktora jedne velike korporacije, očekivati da bude stručan i u pogledu kulturnih strategija, glazbe, kazališta, književnosti, likovnosti, filma, muzeologije, arheologije i zaštite kulturne baštine, toliko bi lijepo bilo znati da taj čovjek ima barem mrvu osobnih kulturnih interesa i potreba.

A opet, baš ako i nikad u životu nije stigao na koncert ili u kazalište, mandataru nove hrvatske Vlade to ne treba upisati kao nedostatak u pogledu njegove sposobnosti upravljanja državom. Ni prethodni premijer Zoran Milanović nije bio čovjek od neke velike kulture. S druge strane, imali smo već i premijera izrazito visokog kulturnog profila čija politička biografija još uvijek stoji nedovršena na stolu hrvatskog pravosuđa.

Pa ipak, gospodin Orešković već je stigao javno se očitovati o jednom pitanju koje itekako zadire u kulturnu i civilizacijsku baštinu i budućnost hrvatske države. To je pitanje ćirilice u Vukovaru. U toj se stvari politika i kultura prožimaju i prepliću. Nažalost, kod nas je još uvijek potrebno neprestano objašnjavati i ponavljati zašto je to u prvom redu kulturno, a tek potom političko pitanje.

Političko trgovanje pojedinačnim i kolektivnim emocijama, kao i njihova zloupotreba, potisnulo je u drugi plan činjenicu da se tu radi o temeljnoj stvari kulture jednog, odnosno u ovom slučaju dva naroda. Riječ je o pismu, njihovom i našem, srpskom i hrvatskom.

Zaobilaženje kulture kao zadnje rupe na svirali ne govori samo o političarima i stručnjacima koje je zapala odgovornost vođenja zemlje u narednom razdoblju. Govori to i o interesu javnosti i načinu na koji taj interes zastupaju i izražavaju hrvatski mediji

Doista ne znam gdje je, kako i kada gospodin Orešković stekao stručnost da procijeni kako za ćirilicu u Vukovaru još nije vrijeme. Pošto takvu stručnost nema, a niti preveliko iskustvo življenja u ovoj zemlji izmučenoj i traumatiziranom ratovima i poraćima koja ne prestaju, pretpostavljam da je to iz njega progovorilo ono drugo: domoljublje. I to domoljublje kako ga zamišlja i predstavlja Tomislav Karamarko, domoljublje koje si uzima za pravo procijenjivati i ocjenjivati tko u Hrvatskoj domoljub jest i tko to nije te što pravi hrvatski domoljub ima misliti i osjećati o svim pitanjima, pa i ćirilici u Vukovaru.

Premda šef HDZ-a sada uglavnom govori o domoljubnim stručnjacima, u pohodu na vlast on i njegova stranka do sada su se mnogo više oslanjali na profesionalne domoljube, ljude stručne u iskorištavanju i krojenju domoljublja prema mjeri vlastitih trenutnih potreba i interesa.

Odlazeći premijer Milanović vrlo je neuvjerljiv kada upravo sada, često neprimjereno prigodi i mjestu gdje to čini, kao što je bio slučaj na božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća, do krajnosti dramatizira to pitanje. Za to je imao četiri godine, a imat će ih, vjerojatno još četiri u parlamentarnoj opoziciji.

Ali, dojam o njegovoj nevjerodostojnosti nipošto ne umanjuje važnost i aktualnost tog pitanja.

Ovih i sljedećih dana sigurno ćete često čuti argument za suprotnu tvrdnju, da to naime sada nije najbitnije, da je ljudima u Vukovaru svih nacionalnosti valjda puno važnije da dobiju posao i da im se podigne životni standard, nego kojim pismom u gradu pišu imena institucija. Upravo takav pristup dovodi nas do jednog od ključnih problema ove nove vlasti u nastajanju, do samog poimanja naroda, države i društva.

Koliko god bilo nepotrebno i nerealno od gospodina Oreškovića, uspješnog direktora jedne velike korporacije, očekivati da bude stručan i u pogledu kulturnih strategija, glazbe, kazališta, književnosti, likovnosti, filma, muzeologije, arheologije i zaštite kulturne baštine, toliko bi lijepo bilo znati da taj čovjek ima barem mrvu osobnih kulturnih interesa i potreba

Financijski stručnjaci svojim znanjem, vještinama i alatima svoje discipline, dakle instrumentima financijske i ekonomske politike, svakako mogu popraviti gospodarstvo i ekonomsku situaciju neke zemlje i njenih stanovnika. Ali, životni standard ne čini samo kupovna moć građana. Društvo se gradi i oblikuje na mnogim drugim poljima i mnogim drugim sredstvima.

Dilema što je trenutno važnije, da li ćirilica ili životni standard, stoga je umjetna, lišena smisla i logike. Takav način propitivanja prioriteta mogao bi se i ovako postaviti: jesu li trenutno važniji ekonomija i životni standard, ili kultura i civilizacijski dosezi koji omogućavaju i jamče jednakost i suživot svih njenih građana u međusobnom poštovanju i miru? Kako biste odgovorili na tako sročeno pitanje?

Ono prvo ne može i ne smije ovo drugo niti isključivati, niti odgađati. Zar ne bi upravo nositelji vlasti koji se sada odreda deklariraju kao kršćani morali najbolje znati onu biblijsku: ne živi čovjek samo o kruhu… Samo se nadam da ne misle sve ono nematerijalno i duhovno prepustiti Crkvi.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora