novinarstvo s potpisom
HKD Napredak je 6. svibnja, neposredno uoči Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe (9. svibnja), upriličio u Galeriji ”Gabrijel Jurkić” u Kamernom teatru 55 u Sarajevu promociju moje knjige ”U sjenci Branka Mikulića”. Moram odmah reći, zahvalan sam prvom čovjeku Napretka prof. dr. sc. monsinjoru Franji Topiću i za objavljivanje mojih sjećanja i promociju.
U izjavama za medije uoči promocije i na samoj promociji objašnjavao sam kako je ova knjiga mojih sjećanja na šest godina provedenih s Mikulićem tek metodološki naputak budućim ozbiljnim istraživanjima onog isječka povijesti u Bosni i Hercegovini kojega je pokojni hrvatski akademik Dušan Bilandžić nazvao ”zlatnim godinama” u životu BiH.
Što se tiče sadržaja knjige, mnoštvo je negativnih, ali ima i krasnih reakcija. Najdraža mi je ona koju sam već uoči promocije dobio od mojega studenta Augustina Zonjića iz Opuzena, koji trenutno studira u Oslu ljudska prava: ”Progutao sam je u dahu, čita se kao proza. Odužili ste se pošteno Mikuliću…”
Nisam mu ni bio dužan u uobičajenom smislu riječi, ali jesam u ljudskoj obvezi podsjetiti kako se ”drug Branko” i na vrhuncu moći u Sarajevu i (ne)moći u Beogradu razlikovao od tadašnje sarajevske i beogradske političke nomenklature gospodstvenim držanjem i odgovornim odnosom prema SR BiH i SFRJ, jer je inzistirao na reformama (”Majski program” SIV-a), koje nisu htjeli oni koji su se već bili odlučili za disoluciju SFRJ i ratove za teritorije.
U sjećanjima sam se mogao pozabaviti tek nekim važnim činjenicama iz Brankova života i političkog rada, primjerice kako se u njegovo vrijeme u BiH izgradilo tisuću kilometara putova, tisuću škola, osnovale se važne institucije: RTV Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti BiH, pored postojećeg sarajevskog (od 1949.) i univerziteti/sveučilišta u Mostaru, Banja Luci i Tuzli, da bi ovaj streloviti preporod vrhunio organizacijom XIV. ZOI Sarajevo ’84.
U mojemu razumijevanju u Brankovo vrijeme se dogodilo i gospodarsko i političko-kulturološko čudo u BiH, i to tako što se nenadmašna, čarobna formula ZAVNOBiH-a, po kojoj je BiH ”i srpska i hrvatska i muslimanska” (bošnjačka), konačno pretvarala u političku i kulturološku praksu. U Brankovo vrijeme se dogodila, dakle, tek druga uspješna modernizacija u povijesti BiH, kojoj nije bilo suđeno da potraje, kao ni onoj u vremenima austrougarske uprave.
Radilo se o dva desetljeća preporoda koji se s pravom vežu uz ime ovog tragičnog junaka našeg doba. Na Bilandžićevom tragu govorim i o ”Periklovom dobu” u životu BiH, mada dobro znam kako nitko nije mogao biti Perikle u uvjetima tadašnjeg demokratski insuficijentnog sustava. Ali je unatoč tomu Mikulić kao političar s vizijom jednakopravnosti svih njezinih naroda i jednakopravne BiH unutar SFRJ ostavio neizbrisiv trag i u povijesti BiH i SFRJ.
U Brankovoj viziji jednakopravnosti u BiH i jednakopravne BiH u Jugoslaviji radilo se i o političkoj subjektivnosti BiH unutar SFRJ i o ravnopravnosti u kadrovskom i razvojnom aspektu. Zbog toga sam ovu viziju i politiku i nazvao na sarajevskoj promociji ”komunističkom konsocijacijom”, ma koliko ”drug Branko” o konsocijaciji nije ništa znao, kao što se i danas o njoj malo znade ili ne želi znati, iako je to metoda kojom bi BiH mogla postati normalnom zemljom.
Konsocijacija nije, naime, nikakav idealan oblik demokracije, nego tek nužna metoda upravljanja razlikama u podijeljenim društvima, kojom se može iz nestabilnosti dospjeti u stabilnost i demokratske ambijente, tako veli njezin tvorac Arendt Lijphart. Tomu mogu tek dometnuti kako nije izbor u BiH između parlamentarne i konsocijativne demokracije, nego između odgovorne politike konsocijacije i neodgovorne ”javašluk konsocijacije”, kako zovem ono što živimo već 20 godina u postdaytonskoj BiH.
No, vratimo se knjizi i njezinom glavnom liku. Samo zahvaljujući činjenici da se uz ime Branka Mikulića povezuje i sjajna organizacija XIV. ZOI Sarajevo ’84 on nije potpuno ignoriran u bosansko-hercegovačkoj javnosti. Dakako, jedni ignoriraju, a drugi zlorabe ovaj iznimni događaj u povijesti BiH. Kao njezin izravni akter pokušao sam objasniti koliko je Olimpijada bila važna i za potonje međunarodno priznanje BiH (primljena 22. 5. 1992., zajedno s Hrvatskom i Slovenijom, u Ujedinjene narode). Nažalost, uzlet u nebo zvan sarajevska zimska idila iz 1984. godine bio je labuđi pjev i SR BiH i SFRJ.
O liku i djelu Branka Mikulića je u Kamernom teatru 55 u Sarajevu govorio prof. dr. sc. monsinjor Franjo Topić u ime nakladnika (HKD Napredak, Sarajevo i Napredak Futura d.o.o., Zagreb), korektno poručivši da Mikuliću pripada iznimno mjesto u povijesti BiH, zbog čega se Napredak i odlučio uvesti bivšeg ”komunističkog prvaka” u institucionalnu memoriju. Mogu zamisliti da je unutar Katoličke crkve bilo gunđanja zbog te Topićeve geste.
Gorka je istina da je bivši komunistički prvak Branko Mikulić mogao ući u hrvatsku i bh. institucionalnu memoriju samo uz pomoć monsinjora Franje Topića, predsjednika HKD Napredak. U njegovoj režiji bit će upriličene i promocije u Brankovom rodnom Uskoplju / Gornjem Vakufu, te u Kosači u Mostaru, 10. lipnja, na dan kad se Branko Mikulić rodio prije 87 godina.
Dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu prof. dr. sc. Šaćir Filandra je s pravom podsjetio na sličnosti Brankove sudbine i sudbine tragično preminulog Džemala Bijedića. Mikulića i Bijedića ne povezuje samo činjenica da su obojica bili predsjednici SIV-a (jugoslavenskih vlada njihova vremena) nego i prijateljstvo i rad na važnim projektima u BiH. Riječ je o narodnosnoj konačnoj afirmaciji Muslimana/Bošnjaka, ali i o političkoj rehabilitaciji Hrvata iz Zapadne Hercegovine, disperziji Sokolovih pogona u sve hercegovačke općine, itd.
Prof. Filandra je ponovio na promociji ono što mi je javio ranije: ”Hvala ti na knjizi o Mikuliću… Dirnula me duboko, intelektualno i ljudski”.
Profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu Mirko Pejanović, prvi politolog koji je postao dopisni član ANU BiH, izveo je politološku ekspertizu Brankova vremena upravo temeljem Bilandžićevog naputka o ”zlatnim godinama” u BiH. Od iznimnog značenja je Pejanovićeva ocjena da je Branko Mikulić bio najvažniji državnik Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću!
Ja sam na promociji pokušao objasniti da je Branko Mikulić postao onim što je bio uslijed spleta povijesnih okolnosti, ali i zahvaljujući iznimnim radnim, obrazovnim i ljudskim osobinama. Nije u odnosu sa suradnicima nikada bio autoritaran, kako ga je bio glas, dapače, bio je iznimnog gospodstvenog držanja. Zagrcnula se dok sam o njezinom djedu govorio biranim riječima i jedina preživjela iz obitelji sarajevskih Mikulića, Brankova unuka Nastja.
Reakcije u Mostaru na knjigu su iznenađujuće pozitivne. Studenti ”lajkaju”, a zaustavljaju me i poznanici i kolege profesori, pitaju za knjigu. Pitam se nije li – ma koliko bilo ideološki bornirano doba u kojemu živimo – došlo vrijeme da se nadiđu ideološke podjele i jednostavno prihvati činjenica da je upravo bivši komunistički prvak Branko Mikulić, sin narodnog heroja Jure Mikulića iz Potkraja (Kočerin, Široki Brijeg), najvažnija politička figura koju je ikad rodila majka Hrvatica iz BiH?
Pri čemu se ”druga Branka” ne smije ”pohrvatiti isuviše, kazao sam i na promociji, jer on jeste bio Hrvat, ali nije nikad bio samo Hrvat, nego i Bosanac, i Hercegovac, i Jugoslaven dok nisu počele padati granate s okolnih brda po Sarajevu upravo iz arsenala nekada njegove i naše JNA, koja se u tzv. jugoslavenskim ratovima, koje je vodila, strmoglavila u zločin velikog formata.
Možda i ima nekog spasa za BiH ako se u Brankovom rodnom mjestu upravo ona ulica koja je u ratu bila linija razdvajanja i krvava bojišnica Bošnjaka i Hrvata odnedavna zove Ulica Branka Mikulića. O tomu mi je tijekom promocije govorio moj uvaženi kolega prof. dr. Nerzuk Ćurak, dirnut promjenom odnosa u rodnom mjestu Branka Mikulića.
Još radosnije saznanje tijekom sarajevske promocije bilo je da nije izgorio legat Branka Mikulića u onim insceniranim paljevinama od 7. veljače 2014. godine. Brankov legat je pohranjen u Arhivu smještenom u zgradi Predsjedništva BiH, ali sve je sačuvano, posvjedočili su mi i prof. dr. sc. Husnija Kamberović i Dženana Rujanac, koja priprema disertaciju o životu i djelu Branka Mikulića.
Kao profesor i znanstvenik sam, dakako, potpuno svjestan da u ovakvim vrstama memorijskih zapisa i narativa postoji i rizik nekritičkih interpretacija, pa čak i otkliznuća u nekrofilski kontekst. Pa ipak, morao sam skrenuti pažnja na ovog nepravedno zaboravljenog čovjeka i državnika, po kojemu su aktualni vlastodršci imenovali jedan mali sokak na periferiji Sarajeva.
Ukoliko je Branko Mikulić, doista, najvažnija politička figura 20. stoljeća u BiH, te ukoliko Mikulićeva politička praksa može ukazati na to kako da BiH postane zdrava zemlja, kako su posvjedočila i sva trojica promotora, on zaslužuje trgove ne samo u glavnom gradu, ali u njemu prije svega, poručio sam aktualnim vlastodršcima na promociji u Kamernom teatru 55, pa mu onaj sokak oduzmite čim prije!